Ivanji krijesovi u Žuljani na Pelješcu 2026. otkrivaju svu ljepotu i bogatstvo običaja tog kraj, o čemu svjedoči tekst objavljen na fb stranici Oskorušno, Pelješac.
U predvečerje Ivanjdana, dok se nad Pelješcem spušta modrina ljetne noći, po selima pale se ognji: u Janjini, Potomju, Žuljani i drugdje na poluotoku. Vatra zatreperi, a oko nje se okupljaju ljudi, djeca i mladići. Preskače se preko plamena uz smijeh i pjesmu, kao da se samim skokom prelazi iz tame u svjetlo. Preskakalo se nekad i u Oskorušnu, sjeća se moja prijateljica Mare. Bilo je slučaja da bi nezgodno preskočili pa bi vatra znala opeć koljena. Taj drevni običaj ivanjskih krijesova stoljećima živi među pelješkim pukom, čuvajući u sebi i tragove staroslavenskih vjerovanja i duboku kršćansku simboliku. Vatra je znak očišćenja, života i pobjede svjetla nad tamom.
Iz knjige ‘Običaji i narodna vjerovanja na Pelješcu’ profesorice Maslek doznajem da bi u zoru na blagdan svetoga Ivana domaćin krenuo kroz polje. U ruci bi imao grančicu masline, poškropljenu blagoslovljenom vodom, a pred njim trsovi i kamen što pamti trud mnogih naraštaja. Polako bi obilazio zemlju i blagoslivljao riječima: „U ime Boga i svetoga Ivana.“ Tim tihim obredom zazivala se zaštita nad vinogradima i ljetinom, mir u kući i rodna godina. U krajoliku gdje je čovjek oduvijek živio između kamena, sunca i mora, zemlja nije bila samo imanje nego živo nasljeđe koje se čuvalo molitvom i običajem i velikim trudima.
U Žuljani je Ivanjska noć oduvijek bila osobito svečana i lijepa. Večer uoči svetoga Ivana, 23. lipnja, jedna od onih noći u kojima se čini da cijelo mjesto diše starim a i aktualnim ritmom. Posebnu čar toj sinoćšnjoj noći dale su djevojke – vile. Kao oduvijek. Prijateljica Mare mi je cijeli opis tradicije dala. I hvala joj. Intanto, doplivale su sinoć s barkom a barkarijol je na vesla navego sve do samog plitkog dijela plaže Bašadura gdje je njih šest djevojaka ušlo u plitko more do koljena i prošetalo do obale i do velikog krijesa. Odjevene u bijele divne veste nosile su upaljene baklje a posjetitelji su svi do jednog osvijetlili prostor živim snimkama. To su bile k’o male žeravice ili svici u mnoštvu. Mora se priznati vrlo dojmljivo. U narodnoj mašti vile su čuvarice ljetne noći i starinskih običaja. Dok su vile prolazile, baklje su ostavljale vatrene tragove u mraku, a njihova tiha povorka podsjećala je na stare slavenske obrede svjetla i plodnosti koji su se kasnije stopili s kršćanskim slavljenjem svetoga Ivana Krstitelja. Sav događaj pratila je poznata melodija Bolero, skladatelja Maurice Ravel, mirnog trodobnog ritma koji postupno raste u snazi i napetosti. Ritma koji je isprva tih i suzdržan, a zatim sve snažniji, poput vala koji se neprestano podiže, savršeno se stopio uz vile s bakljama. Zahvaljujem gospođi Mrgudić da je prenijela dio sinoćšnje atmosfere u videu i fotografiji. Vile su točno u 22:00 ure tu na obali Bašadure i zapalile krijes. Taj drevni običaj, poznat kao „Paljenje Kralja“, prenosi se s koljena na koljeno i ostaje simbol zajedništva, svjetla i života.
Također, u gore citiranoj knjizi profesorice Maslek, navodi se da je pelješki književnik i etnograf Nikola Zvonimir Bjelovučić u svojim zapisima i knjizi ‘Pripovijesti iz mladih dana’ posebno opisao te obredne vatre. Nazivao ih je „kraljem“ i „kraljicom“, pa se i danas tako nazivaju a palile su se uoči velikih narodnih svetkovina kao znak zahvalnosti za uspješno dovršenu žetvu i za Božji blagoslov nad selom. Tako u Oskorušnu kažu „Kraj“ na Badnju večer kad mladi zapale oganj u čast porođenja Djeteta Isusa. U tim je plamenovima narod vidio više od običnog ognja: oni su bili čuvari zajedništva, svjetionici usred ljetne ili zimske noći i drevni zavjet između čovjeka i zemlje. Kad bi se oganj razbuktao nakon paljenja kralja za vrijeme Ivanjske večeri, njegov bi se sjaj rasipao po suhozidima i vinogradima. Stariji su govorili da plamen tjera zlo i bolest, a mlađi su u njemu gledali radost susreta i početak ljeta. Oko krijesa su se pjevale pjesme, pripovijedale stare priče i čuvalo pamćenje mjesta. Tako je ivanjska noć na Pelješcu postajala više od običaja — bila je živa slika narodne duše, u kojoj se stapaju kršćanska vjera, mediteranska priroda i drevna potreba čovjeka da u svjetlu vatre pronađe nadu.
Što bi Ivanjdan bio bez liturgije dana. Ona je danas na svetkovinu rođenja svetoga Ivana Krstitelja prožeta motivom svjetla, poziva i priprave puta Gospodinu. Sve se čitanje, od proroka Izaije /49,1-6/ preko Psalma /139,1-3.13-15/ preko Djela apostolskih /13,22-26/ do Evanđelja po Luki /1,57-66.80/, slijeva u jednu veliku sliku: Bog od početka poznaje čovjeka, poziva ga imenom i šalje da bude svjetlost drugima. Prorok Izaija govori o Sluzi kojega je Bog izabrao još „od krila materina“. To je proročka slika Ivana Krstitelja — čovjeka koji je rođen s poslanjem. Bog ga oblikuje poput „oštre strijele“ i „britka mača“ kako se kaže u prvom čitanju. Da ne ranjava, nego da riječju probudi srca. Vrhunac je u rečenici: „Postavit ću te za svjetlost narodima.“ Ivan će upravo to biti: svjetiljka koja ne zadržava pogled na sebi, nego pokazuje prema Kristu. Psalam nastavlja: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.“ To je himan životu i Božjoj blizini. Bog poznaje čovjeka prije nego što ga itko drugi upoznaje; vidi njegove korake, misli, strahove i nastajanje u majčinoj utrobi. Svaki je čovjek zamišljen, satkan i pozvan. U Djelima apostolskim sveti Pavao povezuje povijest spasenja s Ivanom Krstiteljem. Davidovo potomstvo dovodi do Krista, ali neposredno pred Njega dolazi Ivan — glasnik obraćenja. Njegova je veličina u poniznosti. On zna da nije Mesija pa kaže: „Za mnom dolazi Onaj komu nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“ Ivan nije svjetlo samo po sebi; on je zora koja naviješta izlazak Sunca. Evanđelje po Luki daje dirljivu sliku Ivanova rođenja. U starosti Bog daruje život Elizabeti i Zahariji. Dječaku daju ime Ivan — što znači „Bog je milostiv“ — i u tom trenu Zaharijina nijema usta se otvaraju. Kao da s rođenjem djeteta ponovno progovara nada.
Tu u evanđelju, snažno odzvanja simbolika svjetla, stoga se osobito uoči Ivanjdana pale krijesovi o kojima su retci prije s tradicijom na poluotoku. I kao što se oni u noći svetoga Ivana pale protiv tame, tako i Ivan Krstitelj dolazi kao duhovni plamen prije Kristova dolaska. Njegova je zadaća zapaliti srca za obraćenje i pripraviti ljude za Svjetlo svijeta. Budimo svjetlost — ne moramo biti velika, nego neka je naša svjetlost postojana poput ivanjskog plamena u noći. Svjetlost koja grije, pokazuje put i svjedoči da Bog još uvijek djeluje među ljudima.
