Uz čašicu eliksira s Marijom Grgurević: O danu žena, o pretkinji Lilit i o Tantri

Sretan vam dan žena! Nadam se da vam je prošao u neobjašnjivom osjećaju zahvalnosti i uzbuđenja što ste žena baš u ovim vremenima.

 Ovaj Dan žena je značajan jer je na samom početku jedne nove epohe u kojoj se ženska energija čovječanstva aktivira u posve novom smijeru. Osjećate li je?

Kako je vi doživljavate? Čini se da ćemo to još neko vrijeme morati procesuirati prije nego budemo znali dati konkretan odgovor.

Mene zbunjuje u potpunosti… Mada sebe oduvijek doživljavam kao ekstremno ženski arhetip, konačno sam dovoljno ojačala svoj muški princip da mi je on postao primarni standard djelovanja u svakodnevnici. Red, rad, disciplina, struktura, smjer, konkretnost, dosljednost, vizija, misija, ciljevi….

Ne ide to meni baš na neki prirodan način, i dalje se borim, ali sam se žestoko potrudila i uložila u puno školovanja, kurseva, healinga i mentoriranja s muškim mentorima da dođem do toga.

I sad odjednom, nameće se osjećaj uopće više nije u tome poanta… da je vrijeme za predavanje i prepuštanje, povratak u žensku energiju bivanja, primanja, receptivnosti i zrcaljenja kroz mudrost tijela.

Ali toliko je puno programiranja u meni i u mojim ženskim genima protiv takvog vida postojanja, da me obuzme teror kad pokušam zamisliti kako bi to izgledalo.

Koliko vidim iz raznih razgovora, osobito sa ženama (muškarci taj svoj ženski princip doživljavaju potpuno drugačije), nisam jedina. Dapače, lomimo se više nego ikad odrađujući i „muške“ i „ženske“ poslove, balansirajući obitelji i karijere, društvena očekivanja i vlastite želje, sve više mogućnosti i ravnopravnosti, a sve manje vremena.

Većina nas ne vidi izlaz osim da ustaje sve ranije i živi sve rigoroznije, s još više strukture, pod sve većim pritiskom muškog principa. Za prepuštanje, bivanje, intuiciju i osluškivanje signala duše i tijela jednostavno nema „vremena“.

Čega se boji to žensko u nama… Što je najgore što bi se moglo dogoditi ako se prestanemo boriti i dokazivati da možemo baš sve?

Vjerojatno je to strah iz podsvjesnih sjećanja na stoljeća progona, izgnanstava, lomače, ponižavanja, tlačenja, zlostavljanja, besmislenih kazni za besmislene prijestupe, gubljenja ljudskog digniteta i ljudskih prava, a da ne govorimo o pravu na svoju autentičnost, mudrost i izvornu snagu.

Uslijed tog straha, sve moje pretkinje, žene koje su bile dovoljno „uspješne“ da nastave svoju genetsku liniju, priklonile su se patrijarhatu. Postale su pokorne, šutale su u strahu i gutale bijes, borile se da prežive i one i njihova djeca.

Kroz stoljeća, umjesto ženske mudrosti i solidarnosti, prenosile su najviše taj strah od patnje i bijes. A bijes se često prelijevao u zlostavljanje, osobito ženske djece. Da se potisne i u njima sve to što je „žensko“.

Da nam se ulije strah u kosti i izbije ženska priroda, valjda… Eto tako smo ga dobile, i nosimo ga kao olimpijsku baklju dalje a da i ne znamo.

I sad, odjednom, paf… konačno je gotovo. Zakon štiti žene i djecu, i daju nam se ponovno sve mogućnosti svijeta. U teoriji barem.

Ali to vam je ono kao sa jastogom… Stavite ga u vruću vodu, iskoči! Stavite ga u hladnu vodu, skuha se polako.  Nakon stote generacije, ne zna ni gdje bi kad bi iskočio.

U zadnje vrijeme sve češće nailazim na spomen biblijske Lilit, kao da se nakon 5000 godina konačno budi taj aspekt ženskog arhetipa koji je u Bibliji (jednom od glavnih tekstova patrijarhata) definiran ovako, prema Wikipediji barem: Lilit (hebr. לילית), ženski demon, prva Adamova žena koja je, poput njega, stvorena iz zemlje te je na osnovu toga zahtijevala ravnopravnost s njim.

Nije joj naravno to u novom poretku bilo dano, pa je otišla od Adama, a patrijarhat ju je proglasio demonom. Nije baš jasno kojom logikom, s obzirom da je stvorena ista kao i Adam, no… svaka era ima svoja sretstva kontrole.

 U patrijarhalnim religijama njenim spomenom utjeruje se strah u kosti. Kaže se da ona zavodi muškarce i uzima im sjeme da bi pravila još demona, a dobrim patrijarhalnim ženama jede djecu…. Mo’š mislit kakav je um koji se dosjetio te kletve.  

Kažu da je Lilit bila ta zmija iz stabla života koja je zavela Evu. I kažu da je jabuka metafora za znanje o transformativnoj duhovnoj energiji koja se na istoku zove „Kundalini Shakti“. Ta energija, u obliku sklupčane zmije spava na dnu kralježnice (koju simbolizira stablo života). Buđenje i podizanje te energije dovodi do aktivacije viših nivoa svjesnosti i stapanja s božanskim izvorom.

 Za taj proces potrebno je znanje i vještina. Ima raznih puteva, neki su ekstremno duhovni i samački, a neki su više tjelesni. Jedan od iskonskih načina buđenja i uzdizanja te energije je kroz seksualnost. Danas ga poznajemo pod raznim imenima, od kojih je najpoznatiji Tantra.

Te vještine su prije biblijskog Adama poznavale samo žene. Kroz rituale koji su se prenosili inicijacijom, inicirale su muškarce iz primitivnog tjelesnog u božansko i duhovno, stoji u Babilonskim mitovima, židovskim zapisima i drugim tekstovima tog doba. To je Lilit pokazala Evi, kažu neki.

E sad, u čemu je tu problem, ne znamo baš sigurno. Nekome valjda nije bilo u interesu da ljudima bude dostupna viša svijest. Uzelo im je nekoliko tisućljeća da potisnu ta znanja i da njihovo postojanje zapečate strahom.

No, popularnost Tantre u zadnjih tridesetak godina raste eksponencijalnom brzinom. Nakon stoljeća prakticiranja samo u ashramskoj tajnosti, ponovno zauzima svoje mjesto kao duhovni put iscjeljenja i razvoja. Sve više je kurseva, festivala i programa koji otvoreno govore o iscjeljivanju seksualnosti kao putu buđenja ljudske rase iz tog  tisućljećima dugog zombijskog sna koji je donio ratove, pošasti i odvajanje, kako od Majke Zemlje tako i od tijela (Mater: majka i materija).  

Jedna moja prijateljica, umjetnica i joginica iz Kolorada koja već nekoliko desetljeća u svoje slike kanalizira buđenje ženskog principa, nedavno mi je ostavila poruku da je u dubokoj meditaciji dobila uvid da nam je Tantra put spasa iz noćne more patriarhalnog programiranja.  Probudila se Lilit…