Naša kolegica Jelena Obradović Mojaš, naša Lenči čije Plave ali i sve ostale, u svim bojama, razgovore pratimo i u njima uživamo s frekvencije Radio Dubrovnika, ali i ostalih programa Hrvatskog radija nam je odgovorila zašto voli radio. Hrvatski radio slavi svoj stoti, a Lenči je u veliku obljetnicu utkala svojih 37 godina rada.
Volim radio, jer je … u njemu stara duša, neki (pra)početak iz kojeg su se rastvarali svjetovi, pa i nastanak televizije tri desetljeća poslije… volim njegovu diskretnost i nenametljivost, lakoću postojanja čak i u mijenama koje mu je nanijela konvergencija. Uostalom, Hrvatski radio – jer njegovu stoljeću svjedočimo – opstao je i u izmijenjenom medijskom pejzažu odolijevajući svim izazovima digitalne ere. U sto godina Hrvatskoga radija upisano je i više od osam desetljeća Radija Dubrovnik, čija je kronologija sumirana tiskanom monografijom u prigodi 70. obljetnice i kao takva, jedina je ‘priča o radiju’. Bila je to dragocjena ideja i izvedba glavne urednice Adriane Tomašić.
Radio je jednostavno, moj medij jer je (pro)zračan, prostor mu je eter, dakle, nešto beztežinsko, rekla bih. Jedinstven je to medij koji na čudesan način dopire do ljudi ‘osobnom frekvencijom’ i glasom, nema vizualnu dimenziju ali stvara ‘slike od zvuka’, ali i zvuk od slike… imanentno mu je verbalna vještina kojom se slušateljima (u izravnim prijenosima) vizualizira ono o čemu se govori, ali ništa manje važno nije ni umijeće slušanja jer, dijalog to traži. Suštinski, radijsko emitiranje uvijek je svojevrsni dodir svjetova. Uostalom, slijepe i slabovidne osobe u radijskom poslanju, osobito u njegovu dramskom i dokumentarnom programu ali i u glazbenim izborima klasične glazbe i koncerata, pronalaze prostore svojih mikrosvjetova, često na to mislim.
Moje prvo sjećanje na rad na radiju vezano je uz prostor ville Dubravka u kojoj smo proveli najljepše godine. Imala sam sreću početi u vrijeme kada je Radio Dubrovnik imao brojnu redakciju starijih i iskusnih kolega od kojih se moglo mnogo učiti o širini i dignitetu profesije, etičkim načelima i, uopće, o temeljnim okvirima unutar kojih se zaista uvijek programom nastojalo objektivno informirati i obrazovati. Od prvog trenutka, doslovno od prvog radijskog priloga zanimala me kulturna scena Grada, baštinska strana prošlosti, dramski i glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara, spomenička obnova devedesetih i kasnije… Činilo mi se da upravo ta dimenzija Grada definira njegov identitet jer, u konačnici, on jest identificiran kulturnim nasljeđem. Tome sam ostala vjerna sve do danas.
Svih ovih 37 godina uz radijski posao i medij me vežu uspomene…. susreti sa zanimljivim sugovornicima, gostima Grada. Neki su se razvili u divna prijateljstva, neki u duga poznanstva. Uspomene se vezuju uz ljude uz atmosferu, neki od njih ne odlaze iz naših života nikada. U nekom čudnom tempu moglo bi se reći da Festama sv. Vlaha i Ljetnim igrama mjerimo i neko vlastito vrijeme jer nam oni postaju i ostaju osobni markeri sjećanja i u našim vremeplovima. Najteže uspomene dopiru iz ratnog razdoblja koje je bilo traumatično i na neki poseban način katarzično, shvati se relativnost postojanja i ta krhka granica života.
Kroz ovaj posao sam imala priliku upoznati brojne ljude… Dubrovnik je Grad u koji se rado dolazi i nesaglediva je galerija onih koji su ga pohodili različitim kulturološkim povodima, a njihove zanimljive osobnosti uvijek su bile povod mojim Plavim razgovorima. Sretan stjecaj okolnosti bio je da je u neposrednom blizini ville Glavić smješten Interuniverzitetski centar, iznimno važna institucija koja svojim programskim sadržajima uistinu obogaćuje ono što danas prepoznajemo kao nužno ‘kritičko propitivanje stvarnosti’. Ne bih izdvajala nikog ponaosob jer nezahvalno je i sigurno bih nekog propustila ali susreti sa sudionicima njihovih konferencija i skupova uvijek su širili obzorja u širokim tematskim rasterima.
U ovom poslu najveće promjene vežem uz … prijelaz iz analognog u digitalni sustav i, kategoriju vremena kao takvog. Suvremeni tempo i ubrzana dinamika života nepovratno su odmijenili jedan sporiji ali sustavniji način rada u kojem se moglo više pažnje pridavati detaljima. A u njima je suština. Kao i u nijansama.
O ovom poslu najviše sam naučila od … dugogodišnje radijske urednice Maje Nodari. Senzibilitet prema onome što sam kasnije prepoznala u trajnom odabiru osjetila sam s Majom od prvog susreta. I, naravno, s Davorom glasno ili tiho razmišljam o radiju već desetljećima…
Ponekad promislim da bih veću karijeru ostvarila da sam bila u Zagrebu…
Ne razmišljam o tome jer Radio Dubrovnik je dio Hrvatskoga radija i naš, pa i moj posao usmjeren je suradnji s nacionalnim programskim kanalima kuće. Uostalom, Radio Dubrovnik je uistinu od davnih svojih desetljeća gradio svoj programski identitet po uzoru na Radio Zagreb, često smo odlazili poslom, a i u Dubrovnik su kolege iz Zagreba dolazile osobito tijekom Ljetnih igara… Bez obzira na turistificiranost pa i materijalističke porive suvremenog svijeta i doba devalviranih vrijednosti, volim vjerovati da Grad još uvijek ima svoju širinu uma i ljepote u kojoj sam odabrala živjeti.
Jeste li osjećali veliku odgovornost u svom poslu jer radite za HRT, kao javni servis?
Mislim da je Hrvatski radio pa tako i Radio Dubrovnik u vremenu ubrzanih mijena i posljedične površnosti uspio sačuvati vjerodostojnost svojih programskih ishoda iščitavajući u svom poslanju javni interes zajednice koji bi se posljedično trebao prepoznavati u očuvanju onog što želimo afirmirati kao javno dobro. Je li nešto o čemu govorimo u svom činjeničnom zaleđu ima javni interes – trebao bi biti meritum. Na tom tragu nastojim unijeti i osobni credo.
Za mene je i danas radijsko novinarstvo…. ljubav! unatoč i usprkos svemu!
Voljela bih da imam više vremena za… dokumentarce jer taj žanr otvara prostore propitivanja i istinske autorske slobode.
