32.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyleSveta Luce drvarica, dvanaest dana do Božića

Sveta Luce drvarica, dvanaest dana do Božića

Svij Lucama i Lucijama čestitamo imendan, dan sv. Lucije koji je u našoj tradiciji važan datum početka božićnih običaja, ali čuva i starije običaje. Tolika različitost tradicija, običaja, gatanja i vjerovanja, gradskih i seoskih tumači se tim što je dan 13. prosinca, sve do uvođenja gregorijanskog kalendara 1691. godine, smatran najkraćim danom godine, pa se oko njega, usredotočilo mnogo folklornih tradicija. U nastavkudonosimo tekst višeg kustosa Dubrovačkkih muzeja Ivice Kipre o običajima štovanja svete Lucije.


Sveta Lucija rođena je u Sirakuzi na Siciliji gdje je živjela u 3. stoljeću. Zaštitnica je slabovidnih i očinjeg vida. Ikonografski atributi su joj oči na pladnju, škare i uljanica. U našim krajevima njezin kult se proširio djelovanjem Venecije u vrijeme renesanse, od početka 15. stoljeća. Sve do reforme kalendara tj. do uvođenja gregorijanskog kalendara, 1582. godine, njezin dan 13. prosinca bio je najkraći dan u godini i od toga dana sunce se počelo lagano penjati. Za pretpostaviti je da je upravo uz takvo shvaćanje vezana i uzrečica iz dubrovačkog kraja – „Sveta Luce ukaži nam sunce!“

Osim toga, vjerovalo se da je dobro da na njezin blagdan bude sunčano, jer je to značilo topao i vedar siječanj. Pučka etimologija njezinog imena vezala se uz latinski „lux, lucere“ odnosno talijanski „luce“ –  u značenjima svijetlo i svijetliti, pa je Luce stoga bila donositeljica novog svijetla.

U talijanskoj predajnoj kulturi zabilježeno je vjerovanje da od njezinog blagdana „dan počinje biti duži za duljinu pijetlove noge“, što je ostalo sačuvano i u dubrovačkom kraju kroz vjerovanje da od Božića „dan se produži koliko kokot može preskočit“. Ako bismo se htjeli našaliti,  tada možemo reći da je upravo tih dvanaest dana razlika produženja dana između pijetlove noge i skoka.

Drugdje pak u Dalmaciji, kao npr. u Kaštelima to se vjerovalo za blagdan svetog Tome – „Od Svetog Tome do Nove godine dan nareste za jedan kokošji korak“ ili „koliko učini pivac preko praga“. Simbol pijetao ili kokot povezan je uz budnost i solarni kompleks.

Uz toplinu i svjetlost vezano je i pripremanje drva za Božića, koje se obavljalo upravo na blagdan svete Lucije. Po tome je Lucija u nekim krajevima zvana „Šumarica“, a u našem „Drvarica“. Poznata je uzrečica „Sveta Luce drvarica, 12 dana do Božića“.

U Župi dubrovačkoj ostala je zabilježena dječja pjesmica: „Sveta Luce drvarica, uz kuću ti kladnju diže. Nema li je; žalostan ti Božić sviće.“ Kao i za Svetu Barbaru, i za Svetu Luciju sijala se pšenica. Lucija ili Luca bila je i pomalo strahovit lik, nalik njemačkoj Pehti, Huldi ili talijanskoj Befani, koji je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj išao od kuće do kuće,  omotan u plahtu s nožem i tanjurom na kome su bile životinjske oči. 

U sjevernim krajevima lik svete Lucije predstavljala je osoba odjevena u bijelo koja je u ruci držala tikvu s izdubljenim licem i svijećom unutra (prisjetimo se zapadnih običaja za Svi svete i usporedimo ih s našim tradicijama). Tako odjevena svetica je išla po selu i kucala po prozorima, nakon čega su je ukućani darivali. U Slavoniji su tom prigodom govorili – „Sveta Luca po selu se smuca“.

Tomislav Macan iz Župe dubrovačke, 1964. navodi kako u njegovom djetinjstvu djecu nije darivao sveti Nikola nego upravo sveta Luce. Sve do Prvog svjetskog rata, kako opisuje, djeca su svoje poklone dobivala u bječvicama koje su visjele o funjestrici. Nakon Prvog svjetskog rata taj se običaj pomalo zanemario i prebacio na blagdan svetog Nikole.  Prema njegovom kazivanju, običaj darivanja na svetu Luciju bio je karakterističan za Grad i njegovu užu okolicu ne za dalje područje Postranja, Konavala, Primorja. Darivanje za svetu Luciju bilo je karakteristično za Dalmaciju, ali i za Slavoniju. Dok su se za Nikolu stavljale crevjice za Lucu su se stavljale bječvice. Na Hvaru, Braču i u Kaštelima također je postojala tradicija darivanja na Svetu Luciju, a djeca su ostavljala sijeno i vodu na vrata za magarčića na kojem će sveta Lucija doći. U Kaštelima se večer uoči Svete Lucije pucalo iz maškula i zvonila su zvona. Svetica je dobroj djeci donosila poklone, a onoj zločestoj šibu, kapule i luga.

Na Svetu Luciju žene su običavale posjećivati crkvu svetog Vlaha gdje se s desne strane od ulaza nalazio prelijepi kip svete Lucije, gdje su se palile svijeće i zavjetovale se za očinji vid. Osim toga na taj dan vladala je zabrana šivanja, predenja ili tkanja.

Zanimljivo je da su kult svetice i moliški Hrvati prenijeli iz svoje domovine u grad Mundimitar,  koji su naselili u 15. stoljeću. Predaja kaže da su upravo oni, vođeni od svete Lucije prenijeli njen drveni kip na ovo područje jednoga petka u svibnju. Zbog toga slave prvi i zadnji petak u svibnju kao „Fešta od kapele“ ili samo „Kapela“, a ne uobičajeni datum u kalendaru posvećen svetoj Luciji. U procesiji koja kreće iz glavne crkve iz Mundimitra prema kapeli svete Lucije žene u procesiji nose kip svetice prema lokalitetu Selo, gdje su osnovali prvo naselje i gdje je u 16. stoljeću podignuta polukružna kapela posvećena „Djevici iz Sirakuze“.

Posebno mjesto u tradicijskoj kulturi i vjerovanjima božićnog ciklusa, ima period od dvanaest tzv. „nekrštenih dana“, od Svete Lucije do Badnjaka, koji su za zajednicu zapravo predstavljali kritične dane. Tome vremenu pripisivala se velika moć i značenje jer se držalo da su tada najsnažnije tajne sile, a to vrijeme najpogodnije za razne magijske prakse i proricanja o životu, bolesti, sreći i napretku godine koja dolazi.

U gatanjima se predviđalo vrijeme dvanaest mjeseci nove godine, tako što se zapisalo vrijeme dvanaest dana od Lucije do Božića. Gatalo se i uz pomoć dvanaest lupina luka u koje se stavljalo malo soli te se tome gatalo vrijeme u svakom mjesecu.

Također, vršila su se razna gatanja u vezi budućeg zaručnika kao što je onaj od dvanaest ceduljica, jedna prazna i jedanaest s napisanim imenima momaka. Svaki dan se u vatru bacala po jedna i ona koja je ostala kazivala je ime budućeg zaručnika djevojke. Stari kazivači iz Cavtata prisjetili su se da je takvih gatanja bilo i u njihovom mjestu. No, ono što je posebno zanimljivo jest da su se u Cavtatu, od Svete Lucije do Badnjaka momci sastajali i družili s djevojkama u njihovim kućama od čega je ostao neslan i pomalo neprikladan satirički izraz – „Sveta Luce, u kući se kuce“.

U sjevernoj Hrvatskoj postojalo je rašireno vjerovanje da tko započne praviti maleni stolac „tronožac“ od Svete Lucije, tako da svaki dan, u tih dvanaest dana, nešto na njemu uradi, može, ako se popenje na njega, na Badnju večer u crkvi, jasno vidjeti koje su žene vještice. 

Autor teksta: Viši kustos Ivica Kipre, Dubrovački muzeji

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA