Kako netko odluči postati slikar? Za mnoge je to i nije izbor, nego neka iskonska potreba. Tako je i za našu današnju sugovornicu Josipu Vlašić slikarstvo postalo životni poziv. Ova 30-ogodišnja Dubrovkinja Slikarstvo je diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. art. Nine Ivančić 2019., a iste godine se i udala, rodila i položila dodatnu izobrazbu, čime je stekla pravo održavanja predmetne nastave u školama. Živi, radi i stvara u Dubrovniku, a nedavno je u Galeriji Flora izložila svoju drugu samostalnu izložbu pod nazivom “Uništenje”. Upoznajte Josipu!
Kada si shvatila da je slikanje tvoj poziv? Tko je otkrio da si talentirana, kako je izgledao taj početak?
Moj talent je amo reći otkriven još od malih nogu. Ostalo mi je u sjećanju da sam čak u vrtiću dobila nekakvu nagradu za najbolji rad haha. Prema riječima moje mame, pošla bih se igrati s prijateljima vani i nakon 10 minuta bih se vratila i rekla da moram crtati. Smišljala bih priče u glavi i prenosila radnju na crtež. To je bio moj način igranja.
Po završetku osnovne škole nisam znala kojim smjerom krenuti jer nikada o slikarstvu nisam razmišljala ozbiljno i onda mi je, nitko drugi nego mama, dala ideju da upišem umjetničku školu. Nakon toga sve je nekako bilo jasno, životni put mi je bio određen i nisam se nigdje drugo mogla zamisliti.
Studirala si u Splitu, ipak vratila si se u Grad, zašto?
Mene je osobno ljubav vratila u grad. Tko bi pomislio da ću pored tako velikog grada pronaći ljubav u malim Ponikvama. Da toga nije bilo sigurna sam da bih ostala u Splitu. Razvila sam duboku povezanost s tim gradom kao i kolegama i cijelom institucijom, bilo mi je iznimno teško ostaviti sve to iza sebe. S druge strane bila sam uzbuđena što započinjem novo poglavlje možda i najuzbudljivije u mom životu a to je postati majka.
Osim samostalne izložbe u Flori, inače tvoje prve izložbe u rodnom gradu, imala si još neke izložbe, je l’ bi neku istaknula?
Od skupnih izložbi svakako ističem Mysterium crucis, prošlogodišnju izložbu dvanaest suvremenih dubrovačkih umjetnika održanu u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Godine 2021. sudjelovala sam zajedno s umjetnicama Jasminom Runje i Lenom Kramarić na prvom Street Art Parku u Dubrovniku u sklopu manifestacije Ljeto u Gružu gdje su naše ideje za uređenje parka odabrane kao tri najbolje ocijenjena rješenja putem javnog natječaja. Tu su još i prvi Međunarodni festival umjetnosti Split Art Convention održan 2018. u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, te kolektivna izložba Knjige za čitanje, knjige za gledanje u Galeriji Šira u Zagrebu 2018. Definitivno ističem i svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom PREMIJERE 63 održanu 2018. u Zlatnim vratima u Splitu, koja mi je poslužila kao polazna točka za ovu izložbu u Galeriji Flora.
“Uništenje” – poprilično surovo zvuči, zašto taj naziv? Koliko je to za tebe bilo teško ili oslobađajuće?
Promatračima se svidio koncept izložbe za koji mislim da je vrlo jasan i zbog toga pristupačan, kako mladoj tako i staroj publici, a neću izostaviti ni stranu publiku. kojih je na dan otvorenja, prema riječima Slavena Tolja, ušlo barem 30. Mislim da ih prvenstveno privlači naziv izložbe čiji prijevod na engleski Annihilation zvuči intrigantno zbog čega požele vidjeti o čemu je riječ. Kao što sam u više navrata istaknula dotičem se problematike zastupljene kod većine mladih neafirmiranih umjetnika, a to je nemogućnost opstanka njih kao umjetnika, nemogućnost prodaje vlastitih radova, kao i pohrana tj. očuvanje istih. „Uništenje“ ovih radova je ubrzan proces cijelog tog raspadanja kojemu su ionako bili izloženi godinama i to u prostoru, koji uopće nije moj. Koliko god to teško bilo, to je nešto što sam morala učiniti. Zasigurno je bilo teško jer su to radovi s kojima sam ostvarila prve izložbe te diplomirala. Ali ako umjetnički rad od mene ne uzme danak, bilo na fizičkoj ili psihičkoj razini, onda smatram da uopće ni ne stvaram umjetnost.
FOTO: Uništenje Josipe Vlašić u Flori
Osim problema s prostorom, s čime se još suočavaju mladi umjetnici u Gradu/Hrvatskoj?
Sve započinje s nemogućnošću zaposlenja. Ostvarivanje karijere čak nije toliko teško, koliko je skupo. Potrebno je ulagati u umjetnost, kao što se ulaže u obrt, i njegovati je, što može potrajati godinama, dok se konačno ne isplati. Afirmirani umjetnici potroše tisuće eura na jednu izložbu. Morate imati početni kapital da bi ste nešto postigli, što znači da morate imati nekoga tko će vas pogurati i tko će vjerovati u vas. Gotovo svatko, tko je kreativan se može baviti umjetnošću, ali ne pronađe svatko svoje mjesto pod zvijezdama, kako bi se reklo.
Je l’ Dubrovnik osim što je vječna inspiracija dobar za mlade umjetnike?
Inače mi je teško zaposliti se u struci u ovom gradu, te sam trenutno nezaposlena, ali smatram da uvijek mogu stvarati. Nitko ne može osporiti činjenicu da je, osim što je grad kulture, Dubrovnik prvenstveno turistički grad. Problem nastaje kada ne dobijete ništa zauzvrat za urađeno umjetničko djelo. Vi date svoj trud, svoje vrijeme, svoj život, ali ako ne možete živjeti od toga, ima li uopće smisla? Tu nastaje egzistencijalna kriza kod umjetnika kojom se i bavim u ovoj izložbi i upravo je to razlog zašto dugi niz godina ni sama nisam znala u kojem smjeru u umjetnosti krenuti.
I Ston je tvoj grad, je l’ isto inspiracija?
Naravno. Pola moje obitelji živi na Pelješcu, tamo mi je drugi dom. Volim ljeti biti tamo da se maknem od gradskih gužvi, a i posebno mi je drag jedan umjetnički događaj koji se odvija ljeti u Stonu a to je dobro poznata Likovna kolonija Komarda Art Park u suorganizaciji Dom Marina Držića koji bude u okviru programa Festival Soli Ston gdje kolege umjetnici i ja skupa slikamo uglavnom motive grada Stona.
Najdraži motivi, što bi rekla po čemu si prepoznatljiva?
Ne bih rekla da je toliko do motiva, koliko je do stila. Moj način izražavanja je ljudima neuobičajen budući da ne miješam boje nego ih strogo odvajam na platnu. Netko od umjetnika mi je jednom rekao da sam ga navela da razmišlja o čistoći boje. Takav način slikanja me posebno opušta, ali je s druge strane je vrlo spor proces koji zahtijeva mirnu ruku. Upravo zbog toga imam mali ritual prije svakog slikanja tj. pripremu, najprije se moram malo opustiti. Ništa na ovom svijetu mi nije draže nego kad stavim slušalice i prebacim se u taj „zen“ svijet. Potrebno mi je minimalno 2 sata neprekinutog rada da bih bila produktivna, a uz djecu je to malo teže ostvariti.
I za kraj, ali ne manje bitno – mlada si mama dvoje djece, je l’ stižes sve što želiš, kako si se organizirala?
Kad sam postala majka sumnjala sam u ostvarivanje karijere jer sam nakon akademije napravila dužu pauzu, ali nekako uvijek sam vjerovala da će to nadoći. U odnosu na kolege s akademije jesam u zaostatku budući da sam se prvo posvetila postavljanju obiteljskih temelja radije nego karijernih, ali uvijek sam se trudila da pronađem barem malo vremena za slikanje. Tako da sam cijelo vrijeme pomalo prisutna na dubrovačkoj sceni. Da, moj put tek počinje, ali volim razmišljati na način da nikad nije kasno. Život jest kratak, ali svatko za sebe određuje ono što mu je bitno i postavlja si prioritete.
Neki planovi za budućnost? Kakve želje i ambicije imaš?
Zasigurno ću dalje stvarati. Čeka me još jedna string art radionica u područnoj školi Župa dubrovačka, te art camp radionice u sklopu inicijative Croatia Summer Camp u Dubrovniku pokrenute od strane Valamara. Baš sam u ponedjeljak (nakon duže stanke) sudjelovala u novoj izložbi članova DULU, a što se samostalnih izložbi tiče još je rano, zasad ću pustiti da se dojmovi iz Flore slegnu pa ćemo vidjeti što mi budućnost nosi. Stvaranje mi ovisi o mnogim životnim aspektima na koje ne mogu utjecati, a i volim da mi ideja sama dođe, radije nego da ju forsiram. Kada će se to dogoditi zaista ne znam.
