13.8 C
Dubrovnik
Subota, 26 studenoga, 2022
NaslovnicaKulturaSlikarica Dubravka Tullio zabilježila je koordinate posebnih mjesta, tetoviranih u naše tabane

Slikarica Dubravka Tullio zabilježila je koordinate posebnih mjesta, tetoviranih u naše tabane

Dubravka Tullio, slikarica je oduševljena dubrovačkim krajolikom u kojem je odrasla, u kojem živi i koji je prenijela na svoje slike. U svom posljednjem ciklusu Anatomija krajobraza oslikala je plažu u sv. Jakovu, kao mjesto gdje svi nauče plivati, stijene ispod Betine špilje, pogled u dubinu, čemprese, sve ono što svakodnevno živeći na Pločama od djetinjstva dosad vidi i osjeća.

Prije dva tjedna u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik, gdje Dubravka radi kao muzejska pedagoginja, otvorena je njezina izložba  Anatomija krajobraza.

– Krajobraz ogoljevam do njegove anatomije, zadirem u slojeve unutrašnjosti, a posebno me zaokupljuju detalji koji tada isplivaju. Trenutak kada uočim neku pukotinu ili boju mora u određene ure želim zaustaviti i prenijeti na platno. Forenzički promatram mikrokozmose prirodnih materija u trenutcima kada me vlastita svijest introspektivno odvuče u druge sfere, kao u zaustavljenom trenutku koji se ponekad čini jako dug, a zapravo je skup tek par minuta.

Kad za nju odvojim vrijeme, prirodu čitam polako, romantičarski. Fokusiram se na boje, palete, sjene, praznine, pukotine, oblike i u njima vidim buduće radove. Ponekad se vraćam na ista mjesta tražeći isti dojam, kao da sam tu nešto zaboravila i moram to nešto pronaći i vratiti. U mojim slikama se osjeća poetika Mediterana, lirika ljeta, miris bora, kakofonija cvrčka, tlo u Vitaljini i pogled u more sa Skale.

U radovima  sam sačuvala trenutke, motive, detalje i pigmente krajobraza u njegovim neprestanim mijenama. To su mjesta krajobraza u kojem rastemo, u kojima starimo, mjesta koja sebično čuvamo od drugih i smatramo svojima. Koordinate posebnih mjesta koje su tetovirane u naše tabane i koje se razvlače našim rastom, ali su postojane, pa čak i kad izblijede podsjećaju nas da im se moramo vraćati.  

Umjetnički izražaj i ljubav prema prirodi spojili su se u trenutku kad se Dubravka zaposlila u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik.   

-Rad u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik je izazovan, dinamičan, kreativan, a sve to zahvaljujući divnom timu vrijednih žena, mojih kolegica, koje već trinaest godina rade na očuvanju, prikupljanju i prezentiranju prirodoslovne muzejske građe, ali i na vlastitom napretku i usavršavanju. Povjerena nam je velika odgovornost očuvati postojeće i prikupiti nove podatke za generacije koje će doći nakon nas. Nisam imala veliko predznanje iz biologije, ali uz njih stalno učim i otkrivam nove spoznaje i svjetove koji su mi sigurno pomogli u kreiranju vlastitog slikarskog izričaja. Stvorile smo dobre temelje, kolegijalnost je prerasla u prijateljstvo, posao je postao zadovoljstvo, umjetnost i znanost se prožimaju, nastaju dobri radovi, nagrađivane izložbe i publika koja osjeća kreativnu energiju.

Kad si shvatila da je umjetnost tvoj put?

-Prirodno mi je stvarati, crtati, vizualno pamtiti, kreativno promišljati i rukama proizvesti. Kao što dišem, jedem i spavam, to je dio mene. Ne shvaćam svoj talent ili dar kao neki put, njega jednostavno živim, on me vodi i usmjerava kao kompas. Idem u smjeru koji mi pokazuje. Čak ne bih rekla da je umjetnost moj put, ona je nuspojava urođenog. Umjetnost se dogodi kao produkt talenta, školovanja, promatranja, zrelosti i hrabrosti.

A što slikarica radi u Muzeju?

– Slikarica u prirodoslovnom muzeju pakira znanost u šarene papire; pretvara prostorije u galerije; zaigrano interpretira floru i faunu kroz likovne postave; raste, razvija se i uči sa svojom najmlađom publikom; prikuplja kukce zatim ih crta, isto tako i biljke; uvijek nešto čuva i misli da može iskoristiti u nekoj radionici ili izložbi i uglavnom tako i bude; uživa u ljepoti pokrilja kornjaša i u mikroskopskim proučavanjima algi uz kolegicu Mateu; potiče kreativnost i izvlači kao guru iz kolegice Ane sramežljivi, ali ogromni kreativni potencijal dok paralelno od nje uči biti smirena i profesionalna; polemizira, razrađuje i doprinosi budućim velikim projektima kolegice Jadranke; a usput nešto i radi.

Vratimo se na aktualnu izložbu. To je tvoj tek drugi slikarski ciklus, a gdje si bila dosad?

-Bila sam prisutna, ali nevidljiva. Polako sam prikupljala, pohranjivala i pripremala se za predstavljanje. Trebala sam sazreti i biti spremna predstaviti publici svoj likovni izričaj, a da sam s njim u potpunosti zadovoljna. U tom procesu priprema i formiranju slikarskog karaktera pomogla mi je i pomaže i dalje povjesničarka umjetnosti i kustosica Jelena Tamindžija Donnart. Jelena mi je oslonac i vjetar u leđa, osoba koja razumije i divno interpretira moj rad. Razumije moja promišljanja i piše lako moju apstrakciju. Zajedno smo ostvarile do sada moje tri samostalne izložbe i jako se veselim budućim projektima, izložbama i katalozima.

O izložbi Anatomija krajobraza riječima umjetnice.

Objasniti izložbu, pogotovo gledano s odmakom, nije teško. To je skup radova nastalih u određenom periodu u određenom stanju promišljanja i inspiracije, u određenoj tehnici ili kombinaciji likovnih tehnika na platnu ili papiru većih ili manjih dimenzija. Međutim, za stvoriti i realizirati istu potreban je cijeli jedan tim ljudi koji umjetnika podržava, motivira, sluša – a čuje, razumije i o tim radovima stvori ili oblikuje već postojeću priču.

Izložbu Anatomija krajobraza prati divan katalog u kojem su tekst pisali povjesničarka umjetnosti Jelena Tamindžija Donnart i prof.dr.sc. Nenad Jasprica. Grafičko oblikovanje potpisuje Ana Demović iz studia Fingerprint, prijevod i lekturu Ksenija Matić, a fotografije arhiv Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik. Katalog je trajna uspomena na te suradnje i uspješno izveden umjetnički projekt.

Postav izložbe također je timski rad gdje sam pustila kolegicama višim kustosicama, Jadranki Sulić Šprem i Ani Čučević da iznesu vlastiti dojam radova u prostoru smatrajući da ga dobro poznaju i da će osjetiti ako neki rad nije na pravom mjestu. Na posljetku su radovi u postavu izvrsno zauzeli svoja mjesta upravo zbog zajedničkog promišljanja i poznavanja prostora.

Radovi su nastali u periodu od 2019. do 2022. godine. Uglavnom su to zaustavljeni trenutci na posebnim mjestima koje osjećam svojima. Izdvojeni detalji neke stijene, kore drveta, tla ili guste unutrašnjosti šume čempresa. Rađeni u kombiniranoj tehnici ugljena i akrila, s naglaskom na jačinu i težinu ugljena i prozračnim, akvarelnim slojevima akrila. Iako je izričaj apstraktan, vrlo lako se mogu pronaći i prepoznati detalji i pigmenti našeg krajobraza.

Kad mi je Dubravka prepričala svoj jedan „obični“ dan, ostala sam u čudu od silnih stvari koje stigne napraviti, a uza sve to još uspije i pročitati koju dobru knjigu. Tako je, oduševljena knjigom Monike Herceg Vrijeme prije jezika, nekim svojim slikama iz te knjige posudila je ime.

-Jako volim Monikin izričaj i pročitala sam sve što je napisala. Iako se tematski moji radovi i njena poezija u knjizi Vrijeme prije jezika ne poklapaju, ja sam ipak u nekim sintagmama iz njenih stihova pronašla naslove radove za svoje slike. Kontaktirala sam Moniku, ona je veselo pristala, a ja imam radove pod nazivima Šutnja kamena, Gusta unutrašnjost dubine i Šuma sabijena u prosječnu visinu.

I kako to često biva iza svake uspješne žene, stoji i uspješan muškarac.

Emilio mi je velika podrška i bez te podrške bilo bi mi teško raditi dva – tri posla, biti roditelj, supruga, prijateljica, kći, sestra, tetka i ostalo što nosim u biografiji. Jedno drugome smo oslonac, odgajamo dvoje divnih ljudi i pazimo na našu malu zajednicu.

Dubravkine slike izgledaju tako lagane i nježne, a na nekima od njih dok ih gledate, kao da možete čuti puhanje vjetra ili neke druge zvukove prirode.

-Moje su slike samo naizgled nježne. Ispod laganog, lazurnog, laganopoteznog sloja akrila, kao temelj i prima materia uvijek ide ugljen. Čvrst, snažan, industrijski, prašnjav i konkretan. Volim kombinaciju ugljena i akrila, volim kontrast koji dobijem njihovim kombiniranjem i neizvjesnost u potezima. Baš kao i u prirodi – stijene i valovi, čempres i vjetar, kamen i vegetacija koja iz njega raste; njihov odnos i dinamična cjelina u meni stvaraju promišljanja i propitivanja koja kroz emocionalni doživljaj prenosim na platno. Kada su svi elementi posloženi, gledajući radove čut ćete šum mora, vjetar u krošnji i šuškanje lišća pod nogama.

FOTO: Miho Skvrce

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA