Dva su brata na noć Sv. Ivana tražili po šumi cvijet od paprati. Dobro se znalo da onaj tko nađe cvijet dobiva moći zbog kojih čuje i razumije što biljni i životinjski svijet govori. Cijelu noć proveli su tražeći, ali bezuspješno. Na povratku je jedan od njih čuo glasove i počeo razumijevati što šuma govori. Kako je bio preumoran, kad je došao doma, svukao je opanke i legao u posteju. Od tada više nikad nije imao takvu moć. Cvijet mu se za vrijeme prebiranja po papratima u šumi zadjenuo u opanak i kad je mladić skinuo opanak, moć je od njega otišla.
Ova priča dugo je živjela među Konavljanima, koji je i danas poznaju. Koliko je bila intenzivna svjedoči u svojim zapisima i Paulina Bogdan Bijelić i Lujo Adamović koji je donosi u svojem prinosu Botanički izlet na Sniježnicu 1886. godine, a koji se zbio baš u lipnju, kad je tema aktualna. Adamović je opisao kako je njegov konavoski pratitelj na putu za Sniježnicu bio uvjeren da i on traži cvijet od paprati ne bi li dobio moći, ne vjerujući da botaničar traži bilje bez posebne, upotrebne svrhe – kako to uvijek mora biti u Konavlima. Susret znanosti i tradicijskog vjerovanja na prvu je susret različitih galaksija u kojima nije poznato tko se kome naruga.
Ivanjske noći, ili noći oko solsticija, od 21. 6. do 24. 6., najkraće su noći u godini. Postignut je maksimum rasta dana, odnosno sunce je stiglo na najveću pozitivnu deklinaciju u odnosu prema zemlji. Na taj najdulji dan započinje ljeto, a svaki sljedeći dan krati se da bi na ravnodnevnicu, ekvinocij u rujnu (23. 9.), dan i noć postigli istu dužinu, a za nas bi to konkretnije bio početak jeseni.
Povezanost prirode i ljudi prije industrijske revolucije u starim životnim oblicima bila je zaista snažna, do u detalje prakticirana i primjenjivana u točno vrijeme cikličkih promjena dana, noći, mjesečevih ili sunčevih mijena. Pogledom prema nebu ljudi su se orijentirali u svojim životnim potrebama, a promjene Zemljinog odnosa prema Suncu smatrali su prekretnicama koje se odnose na sve domene života, pa su ih obilježavali iz generacije u generaciju tako da su i danas neke od njih žive u našim običajima, od kolendavanja, preskakanja vatre do brojnih drugih vjerovanja. Vjerovalo se kako cikličke promjene ne utječu samo na ljude, nego i na sva bića, biljna i životinjska, a s njima i nevidljivi svijet podliježe utjecaju promjena. Čovjekova usklađenost s tim promjenama pojačavala je dobro, a u borbi protiv zla bila je glavni adut. Znalo se na koji dan se smije loviti, a na koji postiti, u kojem trenutku je snaga u kojem dijelu biljnog svijeta, a sve pogledom u nebesa.
Čovjek je prvenstveno u svojim potrebama okrenut biljnom svijetu. Osim što nas hrani i oblači, taj biljni svijet čovjekov je alat i kad treba zadrijeti s one strane običnog, kad treba doseći nešto što običnom čovjeku nije suđeno. Tako su svugdje u svim kulturama biljke odigrale ključnu ulogu prelazaka u drugačija psihička stanja od normalnih, koja mogu proizvesti osjećaje nedostižne običnom čovjeku, uspavati, usmrtiti ili dati neko obličje skromnim čovjekovim mogućnostima. Ozbiljnija znanja o njima pripadaju izabranim lokalnim vračevima koje prati veo tajanstvenosti, premda u narodu postoji i općenita, simbolička predaja koja je i do danas živa, negdje više, negdje manje. Najbolje je to vidljivo kad nešto treba zakititi maslinom, ružmarinom ili mlječarom jer svaka biljka ima svoju moć. Tako za nas sam ukras na reveru, kući ili barjaku postaje apotropej, ima lustrativne moći i na pomoći je čovjeku. Isto tako i vijenci na glavama djevojaka znače puno više od proljetnog ukrašavanja glave ili dekoracije nevjeste.
Paprat je jedna od takvih biljaka koja je obilježila vrijeme solsticija, Ivanjskih noći, no ne samo u Konavlima. Skupina papratnjača (Pterydophyta) velika je i brojna porodica različitih vrsta. I u Konavlima ih ima različitih, ali za narod je prepoznatljiva ona paprat koja se nalazi u šumama i na granici šuma, uz stabla, koja voli hladovinu i koju se još naziva bujad ili orlova paprat latinskog naziva Pteridium aquilinum. Višegodišnja je biljka koja se razmnožava sporama, s tipičnim dugim trokutastim listovima, perasto razdijeljenim na žljebastim peteljkama koje dostižu dužinu do metra. Lice im je tamno, a naličje, gdje su smještene spore, svjetlije.
Po Konavlima te velike paprati ima svugdje, narod zna da je nejestiva, čak i otrovna premda su mali proljetni izdanci jestivi. Zna se da je na širem području bila obavezan dio sastava vijenaca koje su djevojke nosile na glavama prilikom Ivanjskih noći i preskakanja krijesova gdje je imao apotropejsku i lustrativnu vrijednost. Paprat je za vrijeme Ivanjskih noći smatrana moćnom u odagnjavanju vještica i provođenju svih popratnih rituala, a zbog jednog svojeg svojstva postala je simbolom nedostižne moći koju se uz njen cvijet može priskrbiti.
Dakle, uoči Ivanjske noći mladost bi odlazila u šume tražeći cvijet od paprati. Vjerovalo se da cvjeta samo tu jednu noć i da onaj tko uzme cvijet od paprati razumije sve biljke i životinje u njihovim razgovorima. Iz tog se razloga tražilo po Konavlima, a po nekim drugim predjelima iz vjerovanja da će čovjeku udijeliti sve blagostanje. Vjerovalo se da cvijet cvjeta samo jednu noć i da u par sati dozrije u sjemenku i padne na tlo. Kako cvijet izgleda i kako uopće paprat cvjeta nitko nije vidio, možda ne cvjeta ili cvjeta svakih 100 godina, ali traženje ne prestaje, nego i danas intrigira što je tu biljku toliko vezalo uz solsticij i kod nas i u svim drugim kulturama.
Izvog: Blog Muzeja i galerija Konavala
