Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet.
Eduard Von Feuchtersleben
Za svakoga knjigoljupca posjet sajmu knjiga ima značenje svojevrsnoga hodočašća koje ga baca u vjerski zanos i potpunu isključenost od vanjskoga svijeta dok hoda između štandova i pultova s izloženim knjigama. U tim trenucima postajete nesvjesni bilo kakvih problema, odvajate se od stvarnosti i pokušavate pronaći knjigu koja će zadovoljiti vaš čitateljski ukus. Puno je naslova koji vas privlače, ali teško se odlučiti za čim posegnuti i što kupiti. Ograničavajuće su okolnosti zasigurno financijske i fizičke naravi. Financijsku narav neću posebno objašnjavati, a fizička nas ograničava jer je nemoguće kupiti sve što želite bez obzira na cijenu i to isto nositi doma, pogotovo ako stanujete par stotina kilometara dalje od mjesta gdje se sajam održava. Uostalom, knjige mogu biti teške, ne samo u sadržajnom smislu, nego i u fizičkom. Naravno, svaki knjigoljubac ima malo i patološke ovisnosti koja se može izraziti pohlepom posjedovanja što većega broja knjiga pa mu i to predstavlja određeni problem, no ovisnost može biti mnogoznačna i različita, ali ovisnost o knjigama možda je najbezbolnija i najmanje opasna za zdravlje, obitelj i prijatelje (ovaj je uvod nalik Freudovoj analizi ovisnosti).
Ovogodišnji se Interliber s nestrpljenjem očekivao, a svakako je najveća nedoumica bila hoće li se uopće održati i kakva će mu biti posjećenost ako se i održi. Sajam se ipak održao na opće oduševljenje svih ljubitelja knjiga. Nisam dugo dvojio hoću li poći i posjetiti Interliber. Prošlogodišnje se neodržavanje Interlibera i pulskog sajma pokušalo kompenzirati nekakvim internetskim zamjenskim sajmovima, za mene sasvim neprimjereno i neučinkovito. Svaki poklonik dobre literature želi opipati, prelistati i pročitati par rečenica iz knjige koju namjerava ili želi kupiti. Za mene je strašno iritantno kada je knjiga u najlonskom ovitku, to me toliko razočara da je jednostavno zaobiđem i odbacim, ma kakva ona bila. Dakle, velika je razlika između stvarnog i virtualnog sajma – tim više što na virtualnom sajmu kada se odlučite za knjigu, istu morate čekati dva, tri ili više dana (ovisno o funkcioniranju i raspoloženju cijeloga dostavnog lanca), a na sajmu knjiga imate je isti trenutak i možete je početi čitati čak istu večer (što to znači za knjigoljupca, neću posebno isticati). Sve me to navelo da se zaputim prema Zagrebu (tim više jer sam imao i neke druge obveze) i odem do Velesajma.
Drugi dan Interlibera sam se zaputio na Velesajam unatoč koroni (cijepljen i opskrbljen tzv. Covid-putovnicom). Kada sam došao na južni ulaz, primijetih veliki red ljudi koji su čekali testiranje kako bi uopće mogli ući na sajam. Sajam se održavao uistinu po posebnim mjerama, trebali ste prvo doći do blagajne, pokazati vašu Covid-putovnicu i osobnu iskaznicu, potom kroz prozorčić šaltera ispružiti ruku na koju će vam službenik ili službenica zalijepiti posebnu traku kojom dokazujete da pripadate cijepljenom dijelu populacije, za razliku od onih koji čekaju u redu za testiranje jer se ne žele cijepiti. Primijetio sam kako jedni na druge gledaju s određenim podozrenjem. Netko mi je rekao kako ovo i nije loše jer se više ne dijelimo na partizane i ustaše, lijeve i desne, nego na cijepljene i necijepljene. Međutim, vrijeme će pokazati tko je bio u pravu, a možda i neće. Nakon što su vas označili možete ući razgledati, kupovati, mirisati, razgovarati i dirati sve izložene knjige, naravno uz napomenu da je maska cijelo vrijeme obvezna. Sa sobom sam ponio ruksak, a kako je vrijeme odmicalo, on je bivao sve teži i teži, toliko da mi je u jednom trenutku postao popriličan teret pa sam morao zamoliti jednu ljubaznu izlagačicu da mi ga pričuva.
Taj prvi dan sajma nije bio preplavljen posjetiteljima vjerojatno zato što je bio običan radni dan i jutro, a i dijelom je postojao strah zbog korone. Umalo sam zaboravio napomenuti da je ispred svakoga paviljona bio svojevrsni semafor, odnosno ekran koji je upozoravao koliko se u paviljonu nalazi posjetitelja i koliko ih još može ući. Moram priznati da je sve bilo dobro organizirano i da je većina posjetitelja uredno nosila maske preko lica, tu i tamo bi se našao pokoji mlađi par koji je, vjerojatno, demonstrirajući svoje svjetonazore nosio masku ispod brade štiteći vrat od infekcije i možebitne zaraze.
Skoro su svi naši veliki, a i mali izdavači prisustvovali na sajmu. Primijetio sam da je za pojedinim pultovima bilo i samoizdata tj. knjiga koje izdaju sami autori. Tako sam upoznao i mladoga autora Josipa Tripovića iz Herceg Novoga koji je izdao knjigu naslova „Mala Dolores“. Inače, taj je autor izdao i knjigu „Kad dodirneš dno“. Motivi koji prožimaju spomenute knjige su vjera u sebe i Boga. Upoznao sam i Domagoja Kneževića, pisca i kolumnista u 24 sata koji je sam izdao knjigu „Ma bit će ok“. Čini mi se da je knjiga zanimljiva i da će imati svoje poklonike. Puno se izdavača odlučilo na drastična sniženja cijena pojedinih knjiga. Rasprodaju se one knjige koje nisu baš naišle na dobar odaziv kod publike, no nađe se ponekad i naslov koji zaslužuje pažnju, ne samo cijenom, nego i sadržajem. Načelno, sve knjige imaju popust od 10 i više posto. Pojedini štandovi velikim slovima ističu popuste koje nude kako bi privukli publiku, no i tu treba biti oprezan jer se često iza takvih drečavih navlakuša krije nešto sasvim drugo. Zanimljivo, štandovi pojedinih vjerskih organizacija često nude besplatnu literaturu vjerojatno se tako nadajući povećanju svoje pastve.
Mislim da nije bilo baš puno novih izdanja u odnosu na prethodne godine. Izdvajam par izdanja koja bi svakako trebalo pročitati, a to su: „Einstein“ Waltera Isaacsona, Školska knjiga, „Sovjetistan“ Erike Fatland, Tim Press, „Naš planet“ Davida Attenborougha, Profil, „Mračna kći“ Elene Ferrante, Profil. Međutim, ovdje želim izdvojiti i izvrsne slikovnice s prekrasnim crtežima švedskoga autora Svena Nordqvista, a riječ je o mačku Findusu i starcu Pettsonu. Te će slikovnice zasigurno vašu djecu ili unuke odmaknuti barem na trenutak od pametnih telefona ili videoigrica. Ja sam kupio slikovnice svojim unucima, ali i sam u njima uživam.
Glavna odlika ovogodišnjega Interlibera je da nije bilo uobičajenih gužvi i to mi je baš odgovaralo, nitko me nije naguravao, uskakao kako bi preko reda kupio knjigu i puhao mi u lice. Ne mogu se oteti dojmu da ipak imamo popriličan broj vrsnih izdavača koji unatoč svim krizama žive i opstaju. Nismo velika nacija, ali možemo biti zadovoljni brzinom prijevoda svjetskih bestsellera. Ako se neki prijevod ne pojavi onom brzinom kojom bismo to željeli, moramo imati u vidu da nam to određuje brojnost čitalačke populacije koja, nažalost, i nije baš dostatna da bi jamčila isplativost prijevoda i izdavanja neke knjige.
