Niko Kapetanić
Pisma Pauline Bogdan-Bijelić
DPDS, 2026.
Ponekad mi se čini kao da se Niko Kapetanić nalazi u svojevrsnom vremeplovu kojim nas vodi kroz stoljeća. U jednom je trenutku u ranom srednjem vijeku, u Konavlima koje još nisu pod vlašću Dubrovačke Republike, zatim nas uvodi u petnaesto i šesnaesto stoljeće pa istražuje sudbine naših iseljenika u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću. U svakom od tih razdoblja pronalazi ljude, događaje i dokumente kojima prošlost približava današnjem čitatelju.
Sada nam knjigom „Pisma Pauline Bogdan-Bijelić”, njezinom korespondencijom i životni putem, otvara pogled na kulturni i društveni život od početka do tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. U središtu se knjige nalazi Paulina, odnosno Lina Bogdan-Bijelić, žena iznimne širine interesa i velike životne energije. Odrasla je u Cavtatu, školovana u Dubrovniku, svoj je učiteljski put započela u rodnome mjestu, a nastavila na Pilama, gdje je postala nadučiteljica Ženske pučke škole. Bavila se prikupljanjem narodnoga blaga, objavljivala radove iz folkloristike i etnografije te sudjelovala na izložbama od Londona do Pariza. Već bi to bilo dovoljno za istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti našega kraja, ali pisma otkrivaju mnogo slojevitiju osobnost.
U mladosti se bavila slikarstvom, prikupljala vezove i poslovice, zanimala se za grbove, medalje i arheološka istraživanja. Njezina je radoznalost sezala i do prirode: posjedovala je zbirku kukaca i zauzimala se za zaštitu ptica pjevica. Istodobno je sudjelovala u obnovi spomenika, bavila se karitativnim radom, pisala za mjesne novine i organizirala kulturna i društvena događanja. Iz svega toga izrasta portret jedne od istaknutih dubrovačkih intelektualki svojega vremena, žene koja je znanje povezivala s djelovanjem i osjećajem odgovornosti prema zajednici. Posebna vrijednost Kapetanićeva rada leži u prikupljanju i povezivanju građe rasute među privatnim zbirkama i ustanovama. Iza takva pothvata stoje godine strpljenja, istraživačke znatiželje i sposobnosti da se u pismu ili razglednici prepozna važan povijesni trag. Kapetanić se tu pokazuje kao svojevrsni forenzičar povijesti: iz sačuvanih dokumenata, osobnih zapisa i naizgled sitnih pojedinosti rekonstruira odnose, rasvjetljava događaje i povezuje životne sudbine. Građa koja je lako mogla biti izgubljena postaje svjedočanstvo o čitavoj sredini, njezinim vrijednostima, ambicijama i prijeporima.
Kroz Paulininu korespondenciju povijesne osobe ponovno postaju žive i stvarne. Baltazar Bogišić, Vlaho Bukovac, Miho Klaić, Ivo Vojnović i druge znamenite osobe iz političkoga i kulturnog života Konavala, Dubrovnika i Hrvatske približavaju nam se prijateljstvima, molbama, razgovorima, nesuglasicama i svakodnevnim brigama.
U knjizi susrećemo i princeze, prinčeve, vojvode i političare. Njihova prisutnost pokazuje koliko je svijet te Cavtajke bio širok i koliko je naš kraj, preko svojih ljudi, bio povezan s europskim društvenim i kulturnim prostorom. Osobito je dragocjena prepiska s Bogišićem, kojemu od 1897. do 1907. godine u Pariz šalje iscrpne izvještaje o događajima od Cavtata do Dubrovnika. Sama ih naziva kronikama. U njima se uz javne poslove i politička zbivanja pojavljuju obiteljske prilike, ženidbe, smrti, poslovni odnosi i mjesni razgovori. Ta svakodnevica daje prošlosti ljudsko lice. Na taj način upoznajemo kako se živjelo, o čemu se razgovaralo, čemu se težilo i što je ljude boljelo. Čitajući, teško je izbjeći pomisao koliko je toga u ljudskim odnosima ostalo isto.
Promijenile su se okolnosti i načini komunikacije, ali potreba za priznanjem, osjećaj povrijeđenosti, taština i borba za položaj ostaju prepoznatljivi. Znakovito je Domjanićevo jadanje Lini da su ga izgurali iz Matice hrvatske, a da ga nisu ni pitali želi li se ponovno kandidirati. Zar u takvu razočaranju ne prepoznajemo i ponešto od današnje kulturne i društvene stvarnosti? Jednako nas zaustavlja podatak da se Paulina protivila nezakonitoj gradnji i uzurpiranju obale u Cavtatu. Teško je zamisliti izravniju poveznicu s pitanjima koja nas zaokupljaju i danas. Njezino zauzimanje za prostor, spomenike i prirodu pokazuje koliko duboke korijene ima svijest o potrebi čuvanja zajedničkih vrijednosti.
U tim trenucima Kapetanićev vremeplov gotovo prestaje biti metafora: prošlost nam se približava toliko da u njoj jasno prepoznajemo vlastite prijepore i odgovornosti. Knjiga istodobno otkriva i ranjivu stranu Paulinina života. Profesionalna razočaranja, egzistencijalna nesigurnost i nastojanje da sačuva samostalnost svojega rada daju njezinu portretu uvjerljivost.
Udaja za Vlaha plemenitog Bogdana i boravak u Salzburgu donose joj sretnije razdoblje, u kojem nastavlja objavljivati i razvijati svoje interese. Nakon povratka u Dubrovnik i suprugove smrti sve se snažnije posvećuje vjerskom i društvenom djelovanju. Kroz Katoličko društvo „Anica Bošković”, dobrotvorne inicijative i kulturne aktivnosti svoju privrženost zajednici potvrđuje konkretnim radom.
Za čitatelje iz Cavtata i Konavala ova knjiga ima posebnu bliskost. Poznata mjesta i prezimena bude osjećaj povezanosti, dok jezik pisama, poslovice i lokalni izrazi čuvaju govor i duh vremena. Pritom privatnu korespondenciju valja čitati sa sviješću da ona donosi osobne prosudbe, osjećaje i pristranosti. Upravo nam ta osobna perspektiva omogućuje susret s ljudima u njihovoj složenosti, s vrlinama i slabostima koje službeni životopisi često ostavljaju po strani. Posebnu pohvalu zaslužuje i oprema knjige, osobito bogatstvo fotografija osoba koje se pojavljuju na njezinim stranicama.
Izniman je trud uložen u pronalaženje fotografije gotovo svakoga autora pisma. Zahvaljujući tome, uz riječi dobivamo i lica, a ljudi čije misli, brige i nadanja upoznajemo postaju nam još bliži. Takva pažnja prema pojedinostima dodatno obogaćuje ovo izdanje i čini ga zanimljivijim za čitanje i istraživanje.
Na kraju, Niku Kapetaniću treba iskreno čestitati. Vjerujem da je ovom knjigom uspio napisati pravi mjesni bestseller, djelo koje dokumentarnu vrijednost monografije spaja s privlačnošću romana. Životne priče, odnosi i sudbine njezinih protagonista nose čitatelja kroz jedno vrijeme, a pisma na kojima se knjiga temelji daju joj vjerodostojnost i posebnu snagu. Zato će ona ostati vrijedan izvor svima koji budu istraživali noviju povijest Cavtata, Konavala i Dubrovnika, ali i šire hrvatske kulturne i društvene prilike.
Zahvalu zaslužuje i Društvo prijatelja dubrovačke starine, koje je prepoznalo vrijednost ovoga djela i odlučilo ga objaviti. Time je važan dio našega kulturnog pamćenja sačuvan i približen široj javnosti. Kapetaniću možemo poželjeti da njegov vremeplov nastavi putovati jer nam sa svakoga takvog putovanja donosi dragocjene spoznaje o ljudima i kraju kojemu pripadamo, a njihovim nas sudbinama potiče da bolje razumijemo i vlastito vrijeme.
