Ovo je jedno od onih putovanja za koje se nadaš da će se jednog dana ostvariti, iako ti uvijek izgleda nekako nemoguće, ali kako bi moj Stijepo rekao: ”Ništa nije nemoguće” i evo, bio je u pravu. Put smo planirali mjesecima, pokušavali obuhvatiti što više toga i sada kada je sve prošlo mogu reći da sam baš ponosna na cijelu organizaciju i koliko smo toga uspjeli vidjeti.
Napisala: Karmen Vuković
Ono čega smo se najviše bojali dok smo planirali putovanje je bilo kako dobiti vizu, jer smo znali koliko je Australija stroga po tom pitanju. Na stranicama australske vlade našli smo neki šturi zahtjev koji smo ispunili i nakon nepuna dva tjedna dobili odbijenice. Sjećam se panike i zbunjenosti, jer smo već imali avionske karte i plaćene smještaje po cijeloj Australiji. Nadali smo se da ćemo sve nekako riješiti preko ambasade, ali ambasada nas je također odbila uz objašnjenje da oni ne izdaju vize, već sve ide preko australske web stranice. Ubrzo smo našli prošireni zahtjev koji je bio toliko proširen da nismo mogli vjerovati. Tražili su garantno pismo od naše obitelji koja živi u Australiji da dolazimo isključivo turistički, tražili su dokaz o posjedovanju određene svote novca i sl., a najluđe od svega je bio dokaz o tome da smo zaručeni. Ni dan danas ne znam koji je to digitalni dokaz koji može garantirati da smo zaručeni, ali evo, uspjelo nam je. Nakon malo manje od četrdeset dana koje smo proveli u Australiji možemo reći da nam je posve jasno zbog čega imaju tako stroge mjere. Veliki broj ‘’posjetitelja’’ nada se ondje ostati zauvijek. Australija po svemu izgleda kao obećana zemlja, što mnogima i je.
Naš je put sa kratkom pauzom u Dohi trajao 24 sata u svakom smjeru. Lagala bi kada bi rekla da nam je bio naporan u ijednom smjeru, a pogotovo ne u onom kada smo uzbuđeni tek krenuli na put. Qatar Airways je ispunio sva očekivanja.
Kad smo dotaknuli australsko tlo, trebalo nas je uštipnuti, jer još uvijek nismo vjerovali da smo tamo. Sletili smo u Melbourne, jer upravo tamo živi naša obitelj, ali smo pravo razgledavanje Melbournea odlučili ostaviti za kraj putovanja. Vikend smo proveli obilazeći predgrađe Melbournea i degustirajući njihove delicije, a par dana nakon krenuli smo u avanturu zvanu Uluru.
Uluru je ”kameno brdo”, navodno najveći kameni monolit na svijetu i smješten je u južnom dijelu Sjevernog teritorija Australije, unutar nacionalnog parka. Ono što je zanimljivo za Uluru je to što je oduvijek predstavljao sveto mjesto za Aboridžine, pa se tako i danas unutar špilja u podnožju stijene mogu vidjeti njihovi ”crteži”. Australski aboridžini odnosno narod Anangu još uvijek živi na ovom području. Mnoge smo vidjeli unutar samog restorta ispred kojeg svakodnevno izlažu svoje umjetnine. Cijene su ondje izrazito visoke, a nije ni čudo s obzirom na lokaciju i činjenicu da je sve puno teže nabaviti i dovesti do lokacije. Iako smo strepili od vožnje lijevom stranom ceste, unajmili smo auto u rent a caru kako bi bili fleksibilniji i na kraju se to ispostavilo kao odlična ideja. Vozili smo se po cijelom nacionalnom parku, u svako doba dana i ono što nas je najviše oduševilo je upravo Uluru koji mijenja boje kako se Sunce pomiče – od narančaste, crvene, bakrene, do tamno smeđe. Svega pedesetak kilometara od Ulurua nalazi se ništa manje fascinantna Kata Tjuta (The Olgas) ili u prijevodu ”Mnogo glava”. Za razliku od Ulurua, Kata Tjutu čini trideset šest kamenih ”kupola”. Unutar nacionalnog parka postoje razne biljne i životinjske vrste, od kojih su najčešće zmije i divlji pas dingo, ali mi ih nažalost (ili na sreću) nismo sreli.
Iduća postaja bio je Novi Zeland. Iako u početku nismo o njemu ni pričali i bazirali smo se na jedan kontinent, čim smo finalno odlučili da idemo u Australiju i čim smo dobili vizu bilo nam je nekako logično da idemo i na Novi Zeland koji nam nikada neće biti bliže. Vize za Novi Zeland smo dobili iz prvog pokušaja. Odlučili smo se za južni otok, jer nismo imali vremena za oba. Queenstown koji nam je bio baza je maleni grad od svega pedeset tri tisuće stanovnika i smješten je uz jezero Wakatipu. Svjetski je poznat kao prijestolnica avanturistočkog turizma, pa što drugo onda tamo napraviti nego skočiti s padobranom?! Nezaboravno iskustvo, isprepleteno osjećajem straha, nemoći, a u isto vrijeme slobode i sreće što si tu gdje jesi, što lebdiš poviše takve prirode i uživaš u najčišćem pogledu. Osim Queenstowna i Arrowtowna, vidjeli smo Milford Sound i tuljane, jezera Pukaki i Tekapo, prehodali dio Hooker Valley tracka gdje nas je zameo snijeg i odvozili kilometre i kilometre po otoku uživajući u pogledu na doline pune ovaca, oštre planine prekrivene snijegom, jezera, potočiće i rijeke. Uz prirodu odmah idu njihovi sirevi, vinarije sa odličnim vinima i uzgajališta riba sa vrhunskim lososom. Što uopće reći o Novom Zelandu, a da već milijun puta nije rečeno – savršena priroda, toliko savršena da ne vjeruješ da je stvarna i da si tu.
Iz Queenstowna smo letili za Sydney. ”Skok” iz snijega, leda i divlje prirode u svjetsku metropolu. Bili smo smješteni na Kirribilliju koji se nalazi odmah nasuprot Opere, a te dvije strane grada povezuje Harbour Bridge. Najbrži način za prijeći s jedne strane na drugu je definitivno brod, ali smo i Harbour Bridge prešetali nekoliko puta i uvijek je bio prepun pješaka. Nije ni čudo s obzirom na pogled koji se pruža s njega na Operu i cijelu luku. Opera je puno ljepša uživo nego na slikama, ali i puno manja nego što smo je zamišljali. Mene je najviše oduševio krov Opere koji je prekriven sa navodno više od milijun pločica koje izgledaju kao ljuskice. Oko Opere se okupljaju svi. Tokom dana do nje se, među turiste, spuste na kavu i ručak ljudi koji su na pauzi od posla, a navečer su barovi prepuni i svi uživaju u pogledu na Harbour Bridge uz živu muziku. S obzirom da smo Sydney posjetili u proljeće, cijeli grad se poljubičastio od jacaranda stabala koja su bila u cvatu. Najljepši dio Sydneya za mene je onaj najstariji dio – The Rocks. Prepun kafića, restorana, malih trgovina i ono najvažnije – ljudi u svako doba dana.
Sydney je okružen i dugim pješčanim plažama, pa nam nije dolazilo u obzir izbjeći ih. Iz samog centra autobusom smo došli do plaže Bondi i to je ujedno bila i prva prava australska plaža koju smo vidjeli. Na njihovim plažama je toliko surfera da pomisliš da u Australiji ne postoji osoba koja ne zna surfati. Valovi su veliki, neusporedivi sa našim valovima i dok ih promatraš s plaže misliš da se ne bi mogao izboriti s njima, a onda kada probaš toliko te navuku i zabave da ne možeš satima izaći van.
Druga plaža bila je plaža Manly i do nje smo došli brodom, redovnom linijom koja ide iz glavne luke pored Opere – Circular Quay. Manly je također velika pješčana plaža puna surfera, a upravo na njoj se i održalo prvo svjetsko natjecanje u surfanju 1964. godine.
Nakon Sydneyevih plaža došao je red i na one malo sjevernije, pa smo tako iz Sydneya poletili za Gold Coast. Nismo imali prevelika očekivanja, samo smo htjeli odmarati i uživati u kilometarskim plažama i pogledu na gigantske nebodere kakve nemamo prilike viđati često. Bili smo smješteni na trideset trećem katu nebodera koji se nalazio na samoj plaži i s njegove tarace smo imali nevjerojatan pogled. Par dana smo proveli isključivo na pijesku i suncu. S obzirom na moju opsjednutost koalama, jedno jutro odvojili smo za Currumbin Wildlife Sanctuary i Burleigh Head nacionalni park. U Currumbinu sam napokon dočekala priliku da zagrlim koalu. Za razliku od klokana, koale baš i nije lako sresti tek tako u prolazu. Ima ih jako puno, ali su i jako ugrožene, lako se razbolijevaju i lako stradavaju uz cestu,. U Currumbin parku osim koala imali smo priliku i maziti i hraniti klokane. Divne životinje!
Nakon ovih nepunih dvadeset dana vratili smo se u Melbourne po ostatak ekipe i iz Melbournea smo letili za Hamilton Island. To je bio poklon od naših Australaca i ne znam jesmo li ikad dobili bolji poklon… Na Hamilton Islandu smo proveli punih sedam dana. Na otoku nema auta, već svi voze golf autiće koji maksimalno idu dvadeset na sat. S jednog kraja otoka na drugi dođeš za svega par minuta vožnje i taj otok je čisti raj. Svuda oko nas palme, koale, klokani, velike bijele papige i šarene ptice koje smo prije viđali jedino na emisijama od National Geographica. Iako nam je svaki dan izgledao otprilike isto – maksimalno smo uživali, koristili cijele dane na kupanje, hranu, piće i društvo, dani na Hamilton Islandu su sve samo ne obični. Kad nastupi oseka I zaroniš nekoliko stotina metara od obale, nađeš se među koraljima, ogromnim morskim kornjačama koje plivaju oko tebe, te malenim ribicama svih mogućih boja. Nije prošao dan da nas nešto novo nije ostavilo bez teksta. Dva dana smo odvojili za izlete, a prvi je bio odlazak na Whitehaven beach. Whitehaven slovi za najljepšu australsku plažu zbog svog kristalno čistog mora i potpuno bijelog pijeska koji se sastoji od 98% kvarca. Proteže se više od sedam kilometara duž otoka Whitsunday. Potpuno opravdano nosi status koji joj je dodijeljen.
Drugi izlet je bio na Great Barrier Reef ili Koraljni greben i on je cijelo naše putovanje podigao na neki drugi level. Zbog klimatskih promjena i svega naopakog što kreće od nas ljudi – najvećih štetočina na svijetu, Koraljni greben s godinama propada i nastoje ga maksimalno očuvati onakvim kakav jest. Bez obzira što smo bili informirani o tome gdje idemo, očekivala sam da će taj dio gdje budemo ronili biti nekako ograđen, zaštićen, ali nije bio. Lagala bi kad bi rekla da mi je bilo svejedno u tankom odijelu skočiti usred Koraljnog mora dok na plakatu izloženom na brodu gledam sve vrste psina i riba koje plivaju u istom, ali sam se vodila onim ”Neće valjda baš nas”. I evo i nije. Skočili smo i proveli sat vremena roneći i plivajući duž grebena. Greben je nemoguće vidjeti cijeli, jer se proteže do nekoliko tisuća kilometara. Iako smo imali kameru, te slike nisu ni slične slikama koje ćemo zauvijek nositi u svojim glavama. Taj podvodni biljni i životinjski svijet i te boje je nemoguće uopće opisati, niti ičim dočarati. Uz svu zahvalnost koju osjećamo što smo imali priliku u životu vidjeti Koraljni greben, u jednakoj mjeri osjećamo i tugu znajući da smo mi ljudi u stanju uništiti nešto takvo što nam je zapravo samo dano na posudbu dok smo živi, dok smo tu.
Kraj naše australske avanture bio je Melbourne – grad koji u svakom danu promijeni četiri godišnja doba. Budući da smo tamo imali i lokalce koji su nas vodili i upućivali, vidjeli smo sve ono najvažnije i osjetili bar mali dio njihove svakodnevnice. Vidjeli smo stare prijatelje koji su već nekoliko puta bili kod nas u Hrvatskoj, upoznali nove koji su nas ugostili kao da smo njihovi i čijoj se posjeti nadamo nekad u budućnosti. Išli smo u prirodne Hot springs na Mornington Peninsuli, posjetili nekoliko vinarija, pivnice i polje jagoda. Njihovi marketi i općenito samoposluge prepuni su svega, pa je nama svaki odlazak u iste bio doživljaj. U samom Melbourneu najviše nas je oduševio Queen Victoria Market koji je raj za sve gurmane. Od povrća, voća, sireva, mesa, ribe, domaće paste, kolača.. Pravi je challenge ući i izabrati samo par stvari, jer ti se u istom trenutku jede sve što vidiš oko sebe. Australske kamenice su preukusne, a Stijepo hvali i njihovu janjetinu i klokana. Sirevi su neka posebna priča, baš kao i oni na Novom Zelandu. Ne postoji svjetska kuhinja čiji restoran ne postoji u ovom gradu, a ono što sam primjetila je da obožavaju ljutu hranu, iako te oni uvjeravaju da to nije istina i da uopće hrana nije ljuta. Ma kakvi! Za razliku od drugih gradova u Australiji, u Melbourneu na svakom kantunu možete popiti dobru kavu, a osim kafića u kojima možete uživati po danu, oni puno zanimljiviji su hidden bars ili skriveni barovi koji rade po noći. Ulazi od tih barova su sakriveni i možete ih pronaći jedino ako slučajno zgrabite njihova vrata ili vam netko prije reče gdje se nalaze. Osim centra Melbournea, ništa manje zanmljivo nije ni predgrađe, a u to smo se uvjerili šetajući po St. Kildi, Brightonu, Bentleighu…
Par dana prije kraja puta ponovo smo otišli u rent a car i na dva dana otišli na Great Ocean Road. Vozili smo obalom i stajali u malim mjestima sve dok nismo došli do cilja. Cilj je bio 12 Apostola – oštre stijene koje izviruju iz mora uz samu obalu. Trenutno ih je sedam po pričama, ali mi smo ih vidjeli šest, jer je sedmi sakriven iza kantuna do kojeg pogled ne doseže. Divlji valovi i oluje ih godinama lome, pa tako mijenjaju oblike, pucaju, a neki i zauvijek nestaju. Na povratku smo svratili u grad Geelong i vratili se natrag u Melbourne u kojem smo uživali s našima do skorog susreta, ali ovaj put u Hrvatskoj.
Australiju i Novi Zeland bi preporučili svima koji budu imali u životu priliku posjetiti ih, jer smatramo da su najbolje uloženi novci oni uloženi u putovanja. S putovanja se vratiš u pravom smislu bogatiji, a sve materijalno je ionako prolazno – ostaje samo ono u umu i fotoalbumu.
Posebna zahvala ide našim Australcima koji su nas primili i s kojima smo podijelili trenutke koje ćemo pamtiti zauvijek. Hvala našim obiteljima koje su imale razumijevanja (a ‘ko ih pita?) za naše šetanje po svijetu, iako su nas doma trebali i hvala našim šefovima/šeficama koji su nam izašli maksimalno u susret i time nam olakšali odlazak na ovako daleki i dugi put. I naravno, hvala svima vama koji ovo čitate na interesu.
