Kad smo bukirale avionske karte za Island, plan je bio jednostavan. Iznajmit ćemo auto i svaku večer spavati na drugome mjestu, provozat ćemo se cijelom južnom i zapadnom stranom i obići sve zanimljive lokacije. Ali život se događa dok mi pravimo planove. Nismo ni slutile da će par dana prije našega putovanja sve vijesti biti prepune naslova o novoj erupciji vulkana blizu aerodroma Keflavik, gdje smo trebale sletjeti.
Napisala: Ines Vlašić Brnada
Prije 13 godina svjetski je zračni prijevoz bio obustavljen nekoliko dana upravo radi erupcije vulkana blizu Eyjafjallajökulla na Islandu, radi prevelikog dima. Stručnjaci su i ovog puta imali svoja predviđanja gdje će erupcija izbiti, ali nitko nije mogao znati sa sigurnošću na kojim će sve mjestima lava poteći i koje će ceste biti zatvorene.
Svakodnevno smo pratile novosti, nekoliko stotina potresa dnevno, razne teorije da je Island zapravo jedan veliki vulkan i da prijeti svjetska katastrofa… Zaista, na Islandu se nalazi vulkan Katla, jedan od najopasnijih vulkana na svijetu, čija erupcija bi bila 10 puta jača od one 2010. te bi potencijalno mogla pokrenuti tsunami i oblakom dima prekriti velik dio Europe.
Na našu „sreću” vulkan kraj aerodroma je eruptirao dan prije našeg leta i situacija je bila stabilnija, lava je počela teći, broj potresa se smanjio, manji dio prometa je bio zatvoren i to najviše radi turista koji su pokušavali poći što bliže vulkanu i „opaliti” koju sliku za društvene mreže.
Pogled iz aviona na Island me ostavio bez daha, od bijelih pokrivača snijega i leda, neobičnih bijelih šara, zelenih dolina, modrih jezera i crnih planina do vulkana koji je proteklih dana bio glavna tema. Pilot je prišao poprilično blizu vulkanu i najavio ga kao glavnu atrakciju.
Vulkanske ture su jako popularne na Islandu, s tim da, kako je plin koji izlazi iz vulkana bez boje i mirisa jako smrtonosan, nije moguće ići na ture bez zaštitne gas maske. Grupe s vodičima idu do uzvišenja s kojega se može izbliza vidjeti lava, ali zbog smjera vjetra koji je dim nosio upravo prema tom uzvišenju, sve ture su tijekom našeg posjeta bile obustavljene pa smo tako lavu vidjele samo iz aviona.
Ljetni mjeseci su idealni za put na Island, nema komaraca, nije toliko hladno, nema snijega po cestama, ali kako sunce nikako ne zalazi ljeti, nema ni polarnog svjetla poznatog kao aurora borealis. Iako je bio doživljaj sjediti u sitne sate na trijemu i uživati u dnevnom svjetlu, navukle smo na prozore tamne zavjese koje su tamo puno više od obične dekoracije i od cjelodnevnog putovanja smo odmah zaspale čim smo dočekale Ivu koja je došla sa kasnijim letom. Prva noć „bez noći” je prošla brzo i ujutro rano smo se zaputile na put prema jugu. Dan je bio kao iz snova, topao i sunčan, divna priroda sve dokle pogled seže, uživale smo u mirnoj vožnji pustim cestama i konjima koji su bili posvuda oko nas, potpuni preporod nakon Dubrovačkih prometnih gužvi. Prva postaja naše rute, koju je Danijela vrhunski isplanirala, je bio ogroman vodopad Seljalandsfoss, pored kojega su ljudi izgledali kao mali mravi.
Prošetale smo se iza vodopada okruženog dugama koje su se stvarale na suncu i sve je bilo savršeno dok nalet vjetra nije sve kapljice usmjerio prema nama. Blizu njega je bilo još vodopada koji su se slijevali niz planinu, ali mi smo se naravno provukle i kroz stijene do skrivenog vodopada Gljufrafoss, odakle nitko definitivno nije uspio izaći suh.
Kraj sljedećeg velikog vodopada Skógafoss bilo je mnoštvo šatora i ljudi koji su tamo kampirali. Metalne stepenice su vodile na sam vrh vodopada s vidikovcem s kojeg pogled puca na cijelu zelenu dolinu, punu konja i ovaca te svega par kuća.
Plaže su za razliku od naših potpuno crne sa stijenama i sitnim crnim pijeskom. Poznata crna plaža Reynisfjara, koju smo jednostavno morale posjetiti, zna biti jako opasna zbog iznenadnih valova koji često odvuku one koji im se približe. Na početku stoji znak opasnosti za „sneaker waves” s crvenim, žutim i zelenim svjetlom.
Taj dan je bilo upaljeno žuto svjetlo i plaža je bila puna ljudi koji su šetali i istraživali špilje sa visokim stijenama neobičnih kockastih oblika, koje su me podsjećale na Irski Giant’s Causeway, neki su promatrali puffine, male ptice slične pingvinima koji žive na tim stijenama, a neki su jednostavno sjedali i ležali na pijesku. Nas tri smo točno isto tako provodile svoje vrijeme na našoj prvoj crnoj plaži, sve dok nismo ogladnile.
Hrana u pubovima nije toliko skupa kao u našim restoranima, cijene se kreću od 2000 do 4000 islandskih kruna, što je 13-27 eura, ali su zato kokteli skuplji od juha, dok su pive oko 10 eura.
Morala sam isprobati Fish and chips od atlantskog bakalara u pivskom tijestu, što je tamo jako popularno i ujedno najskuplje jelo na jelovniku, ali „srećom” su potpuno zaboravili na moju narudžbu pa su mi pristojno naplatili pola cijene. Svi Islanđani s kojima smo se susretali bili su jako pristojni. Poprilično su blijede puti što nije nimalo čudno s obzirom da velik dio godine ne vide sunce.
Farma na kojoj smo spavali tu noć najskuplji je smještaj kojega smo platile na Islandu, ali na putu prema ledenjacima, nema puno smještaja pa su zato i cijene veće. Farma je preživjela erupciju vulkana Eyafjallajokull i ponosno su u blagovaonici izložili razglednice i knjigu sa slikama toga događaja.
Vožnja do ledenjaka Vatnajökull je bila zaista uzbudljiva, od zelenila i vodopada koji izviru iz skoro svake stijene do kilometara pustog crnog tla, tu i tamo obraslog bijelom mahovinom. Iznad crnih planina se u daljini bijelio led, neobičnih prošaranih oblika koje smo vidjele iz aviona. Vatnajökull je proglašen nacionalnim parkom upravo radi raznolikih pejzažnih obilježja koji su stvoreni vulkanskim i geotermičkim aktivnostima u kombinaciji s utjecajima ledenjaka i rijeka. U trenu kada nam je google maps pokazivao da smo za 2 minute u Jokulsarlonu, na vidiku nije bilo ledenjaka i taman kad smo promislile da ćemo sigurno zakasniti na našu turu s kajacima, odjednom se iza planine pojavio nevjerojatan prizor ogromnih santi leda koje plutaju lagunom.
Stigle smo u zadnji tren i naš vodič je već počeo dijeliti zaštitnu odjeću, čizme i prsluke za spašavanje. Dok smo pješačili do kajaka pokraj nas su prolazila velika vozila na kotačima koja su se, poput transformera, pretvarali u plovila koja su ulazila u lagunu. Bilo je definitivno nevjerojatno iskustvo veslati između velikih santi leda i svi smo uživali ploveći uokolo tražeći tuljane koji tuda plivaju. Pažljivo smo slušali priče našeg vodiča koji nas je stalno upozoravao da se ne približavamo jako blizu santama, jer se znaju odlomiti komadi što zna često prevrnuti kajake. Bili smo dobri pa nitko nije upao u hladnu vodu, ali ne i toliko brzi i poslušni da se ne udaljavamo jedni od drugih, pa je vodič na kraju jedan kajak privezao za svoj i sigurno ga doveo natrag do obale.
Uz lagunu je bila crna plaža na koju se redovito nasukaju odlomljeni komadi leda koji doplutaju pa izgledaju kao dijamanti na crnom pijesku po čemu je i plaža dobila ime Diamond beach. Oko plaže je plivalo nekoliko tuljana i svi su ih promatrali i pratili gdje će iduće izviriti, voda je bila tamna pa ih je bilo teško za primijetiti. Zamolili smo nekog prolaznika da nas slika skupa i zamalo nas je smočio val koji je naletio, naravno da je najbolja slika ispala upravo ta smiješna, u bijegu od vala.
Nekome drugome bi ledenjaci bili dovoljni za jedan dan, ali mi smo sebi zacrtale i jednu jugoistočnu točku puta – Viking sela podno Vestrahorna. Planine oko sela su izgledale kao da se približavamo Mordoru iz Lord of the ringsa. Ispred sela je veliki vikinški brod, a selo je okruženo visokom našiljenom drvenom ogradom, upravo poput one iz Asterixa i Obelixa. Unutra su male kolibe travnatih krovova i ostaci kostura životinja. Iako nije pravo selo, jako je zanimljiva atrakcija, naime selo je napravljeno kao filmski set za film o Vikinzima koji nikad nije snimljen, ali se zato tamo snimala serija Witcher.
Pravi izazov je bio pronaći farmu na kojoj smo trebali prenoćiti, adresa na Airbnb je bila pogrešna, imale smo uputu domaćina kraj kojeg restorana se treba skrenuti, ali nije to kao kod nas udaljenost ulica-dvije, tamo je to 30 km. Zbog danjeg svjetla nismo uopće imale osjećaj koliko je kasno, domaćin nije bio oduševljen što nas je morao dugo čekao, ali mu je bilo drago da smo ga na kraju pronašle, rekao je da stalno ima s tim problema. Smještaj je bio jako star i ne baš održavan, ali konji na farmi i pogled na planine su sve to nadoknadili.
Zlatni krug (Golden circle) je poznata turistička ruta južnog Islanda. Postoje razni izleti iz Reykavika koji obilaze 3 glavne atrakcije unutar rute: nacionalni park Pingvellir, vodopad Gullfoss i geotermano podružje s gejzirima. Ne znam je li zbog lošeg vremena koje nas je pratilo toga dana ili zbog velike koncentracije ljudi na tim lokacijama, ali vožnja Zlatnim krugom nas nije toliko dojmila kao krajolik kroz kojega smo se do sad vozile. Vodopad Gullfoss je stvarno ogroman i iznimno širok, postoje šetnice oko njega, ali toliko je bilo hladno uz kišu i vjetar da smo ga samo pogledale sa prve postaje i preskočile šetnju.
Geotermalno područje je par malih gejzira koji ključaju iz zemlje stvarajući mjehuriće na površini i paru, gejzir Strokkur se isplati pričekati da eruptira vrući vodeni mlaz visoko u zrak na par sekundi, eruptira okvirno svako 10-tak minuta.
Zadnja i najuzbudljivija postaja Zlatnog Kruga nam je bio nacionalni park Pingvelir. Ne toliko zbog samog parka, koliko zbog naše snorkeling avanture u jezeru Silfra, jedinom mjestu na svijetu na kojemu je moguće roniti između rascjepa dvije tektonske ploče – euroazijske i sjevernoameričke. Toliko nam je bila jaka želja da se nismo puno zamarale brigama o kiši koja je padala, hladnom vjetru, temperature vode od 2 stupnja niti o mogućim potresima usljed erupcije vulkana.
Zbog hladne vode trebale smo obući suho odijelo. Naš vodič nam je davao komad po komad, od podstave koju smo oblačili na svu našu odjeću, teškog odijela s čizmama do kapa i rukavica. Odijelo ima gumu na rukavima i vratu kako bi se spriječio prodor vode. Na kraju nam je još oko vrata stavio choker ogrlicu i stisnuo, koliko je mogao, da se ne onesvijestimo. Svi smo trebali stati neko vrijeme dok se ne uvjeri da normalno dišemo i da smo u redu. Kad smo došli do jezera navukli smo još peraje i maske. Neobičan je osjećaj plutati u suhom odijelu, teško se okretati i uspraviti u vodi. Zapravo se ne pliva, već se samo giba rukama u položaju kao da mašemo nekome objema rukama, kako se rukavice ne bi brzo napunile vodom. Usprkos gumi isto ulazi malo vode kroz vrat i rukavice, ali to je u redu, zagrije se voda od temperature tijela, samo nam je licu bilo hladno na početku, dok ga nismo prestali osjećati.
Pogled na jezero izvana nije bio toliko spektakularan, zbog kiše i oblaka je voda izgledala jako tmurna, iskreno kao velika bara. Ali kad smo zaronili i zaplivali, odjednom se pojavio plavo zeleni spektar boja, skoro pa fluorescentnih. To je jedno od rijetkih mjesta na svijetu sa tolikom vidljivosti pod vodom, ne mogu ni zamisliti kakve bi boje bile da je dan bio sunčan. Samo ronjenje zapravo traje vrlo kratko, za razliku od dugotrajne pripreme za suha odijela. Na kraju smo svi dobili toplu čokoladu da se malo ugrijemo.
Da ne spavamo samo na farmama odučile smo jednu večer provesti u šatoru. Bile smo skeptične koliko ćemo se moći sakriti od hladnoće, ali to nisu bili obični šatori već su imali grijalicu, a sva 4 kreveta su imala i grijane madrace sa upravljačem za reguliranje topline. U sklopu livade sa šatorima je objekt sa recepcijom, tuševima, nekoliko wc-a, prostorija sa kaučima i knjigama, velika prostorija sa televizijom, kaučima i stolovima za jelo, ujutro je moguće uzeti doručak ili jesti svoju hranu. Velika duga je bila iznad svih šatora, a unutar našeg šatora broj 4 su nas na stolu dočekale čaše i boca roze limunade. Poseban je osjećaj slušati kišu koja pada po šatoru i biti u toplom krevetu. Da smo znale da je tako dobro svaku bi večer tu provodile i svaku jutro pile kavu na livadi ispred šatora.
Iduća dva dana smo spavali u glavnom gradu Reykaviku, tamo je moguće lakše pronaći dobar i povoljan smještaj. Sve smo smještaje dosta unaprijed rezervirale, na lokacijama kao što je Island je to neophodno, osim ako ne iznajmite kamper, što je tamo isto jako popularno.
Ni po cestama Reykavika nije bilo prometne gužve kao ni previše ljudi, zbog jakog vjetra, brodovi koji su trebali voziti na promatranje kitova nisu isplovili tako da smo se šetale gradom i obilazile lagune koje su bile relativno blizu.
Blue laguna je poznata zbog svoje mliječno plave boje, dojam je to koji daje silicij u vodi od kojega sve površine pobijele. Svi posjetitelji dobiju piće iz vodenog šanka i maske za lice od silicija. Bilo je smiješno gledati sve ljude oko sebe, svih spolova i godina, kako plutaju lagunom s bijelima maskama na licu.
Sky laguna je novija i modernija, nije dopušten ulaz za djecu mlađu od 12 godina. Predivno je mjesto za opuštanje s pogledom koji izgleda kao da su laguna, ocean i nebo spojeni u jedno. Laguna ima mali slap, stijene koje su ispod vode prilagođene za sjedanje, vodene šankove i prostor za toplo-hladni ritual od 7 koraka koji uključuje ledeni bazen, saunu, hladnu maglicu, piling, paru, tuš i povratak u toplu lagunu. Lagune su otvorene do kasno navečer. Islanđani se stvarno znaju opuštati.
Zadnji dan smo provele u vožnji zapadnim dijelom Islanda koji nas je isto oduševio, šetali smo stijenama gdje se tuljani inače sunčaju, ali nažalost nismo vidjele niti jednoga, vjerojatno su tada bili u potrazi za hranom. Penjale smo se na vrh ugaslog kratera Saxholl, vidjele crnu crkvu i još mnogo slapova i konja.
Iz Olasvika isplovljava brod za promatranja kitova, ali je izlet bio prebukiran, pričekale smo za slučaj da se netko ne pojavi, ali nismo imale sreće. Turizam je tamo drugačiji od našeg, nema puno restorana ni kafića čak ni kraj najposjećenijih mjesta, a na većini mjesta ih nema uopće. Karte smo platile samo za Viking selo i krater Kerid unutar Zlatnog kruga i to simbolično. Organizirane ture i izleti su naravno skupi, ali ako idete u vlastitom aranžmanu, sve prirodne atrakcije su besplatne.
Gorivo je sličnih cijene kao u nas, s tim da su sve benzinske postaje samouslužne i plaćanje je karticama putem automata, uz unaprijed određenu rezervaciju određenog iznosa, bez obzira koliko litara goriva uzeli, tako da na karticama morate imati veći limit od onoga kojega zapravo planirate potrošiti.
U 5 dana smo odvozile 2200 km i niti jedan kilometar ceste nas nije umorio, prošle smo podvodnim tunelom i putevima lave, obišle sva 3 nacionalna parka, vidjele gejzire, kratere, vulkane, klisure, lagune, crne plaže, ledenjake i jako puno vodopada.
Island je definitivno najfascinantnija zemlja koju sam posjetila. Povratak u Dubrovnik je bio kompletni šok za organizam, od toplinskog vala do potpunog mraka. Kako su se oči navikle na dan, cijeli grad nam je izgledao kao da je ostao bez struje, ali zato je bilo lijepo opet vidjeti zvijezde na nebu.
