Jedan od mojih najvećih strahova je let avionom. Nije taj strah pao s Marsa – doživjela sam nekoliko puta prilično traumatične situacije pa je strah zapravo ishod nakupljene panike. Nešto su kumovali i filmovi katastrofe. Kažu da se sa strahovima treba boriti, kao, klin se klinom izbija. Nema ti problema. Ima li jačeg klina od deset sati leta do odredišta?
Napisala: Maja Milošević
U agenciji Platanus napravili su nam najbolje moguće rezervacije s najpovoljnijim cijenama na svijetu. Ne računajući hrpu potvrda koje smo morali dobaviti, ispuniti, poslati… uz mala čekanja u banci da nam skupe kanadske dolare, pripreme su uglavnom tekle glatko. Ne znam pitate li se često „što je meni ovo trebalo“, ali moj cijeli život sveo se na to. U trenucima ulaska u avion za Frankfurt, s kojega smo imali let za Vancouver, to sam se pitala sto puta.
Pokazalo se da je let bio savršen, no razočarala me usluga u avionu. Mala boca vode i kreker za dva i pol sata vožnje? Zar se nije nekad dijelila kava, čaj, sok? I od frankfurtske zračne luke očekivala sam više.
Kao, preveliko je. Kao, dobro da čekate na sljedeći let čak 5 sati jer ćete tražiti čekiranje za Kanadu barem 4 sata. Kao, to je najveći aerodrom u tom dijelu Europe. Sve je bilo pogrešno. Najveći aerodrom na svijetu je skučen, prenapučen, prljav, službenici ne govore ni prosječan engleski jezik, red za hranu i za zahod potpuno je isti kao i na kolodvoru u Bugojnu… Nered, totalni nered, neočekivano za jednu Njemačku.
Kažu, kriva je korona jer su podijelili otkaze mnogim djelatnicima, a sad kad im opet trebaju, ne žele im se vratiti. Uglavnom, uspjela sam se posvaditi sa službenikom pri čekiranju jer su nam dva puta rekli da je sve ok, a onda su pri ulasku u avion otkrili da nešto nije ok. On na svahiliju, ja na indijanskom engleskom. Trebalo mi je jedno četiri sata da se smirim, a kad sam došla k sebi, shvatila sam da smo već na pola puta do Kanade. Ispred mene je bio mali ekran s grafičkim prikazom leta. Ispod nas more, pusto more, a poslije led, pusti led. Pitala sam se bi li nas ikad našli da se sad srušimo u taj bezdan.
Kažu, u avionu dijele deke, kušine, gledaš filmove, ma totalna zabava. Samo što to nije tako. Naime, iako smo u istom avionu i dijelimo istu sudbinu, i ovdje smo klasno podijeljeni. Bogati, srednji i sirotinja. Sirotinji deke daju samo na zahtjev, štede valjda, kušini su toliko maleni i neupotrebljivi da ti je bolje staviti vlastitu jaknu pod glavu. S nogama ne znaš gdje ćeš. Preusko. Filmovi su besplatni samo za bogate, sirotinja mora platiti. Besplatna su neka dva filma C produkcije koje si gledao milijun puta. Utoliko bolje jer ionako nema tona ni prijevoda. Čitaš s usana. Jedino im je hrana bila prilično ukusna. Malo sam i ogladnjela u međuvremenu, ali slatkiše naplaćuju po zlato. I to samo karticom.
U Vancouveru su moju supatnicu i suputnicu Katu Jakšić i mene dočekali naši prijatelji Božena i Neno Simoni.
Ljudi iz Grada.
Aerodrom nije bio daleko od njihova doma, ali Božena je odmah krenula s objašnjenjima gdje smo, što smo, što ćemo vidjeti, što nas očekuje. Njoj, koja se inače snalazi kao Harry Potter svuda po svijetu, sve je tako jednostavno. Meni je zvučalo prilično komplicirano. Zato sam se svih 14 dana držala njenih skuta. Dva dana prije povratka odvažile smo se na samostalni izlazak. S time da nam je ona tri puta iscrtala plan grada, naznačila važna mjesta, broj autobusne linije i stanicu na kojoj moramo izaći, upozorila na najvažnije. Ja sam samo u sebi ponavljala kako ne smijem zaboraviti njihovu adresu jer, ako se izgubim, samo ću ući u taksi i vratiti se doma.
Pokazalo se da nisam toliko smotana. I da je Vancouver stvarno jednostavan grad za snaći se. Zahvaljujući našim domaćinima koji su učinili sve da nam doslovno skalaju zvijezde s neba i koji su nam ispunjavali želje i čitali misli, vidjeli smo sve s popisa važnih lokacija koje nikako ne smijete propustiti ako ikad dođete u Vancouver. A bitno je imati i Boženu kao vodiča. Sve zna, sve pokazuje, na sve upozorava, dijeli vlastita iskustva. Od prvog pa sve do zadnjeg izleta stalno sam imala dojam da izazivam sudbinu. I opet ono „što je meni ovo trebalo“.
Jer smo se pentrali po planini po kojoj inače caruju medvjedi (ali smo stalno nailazili na vjeverice!) i prelazili preko drvenog mosta koji se usput ljulja (pljunuti Indiana Jones), a dolje je provalija. Pogledam okolo, svi se smiju, ležerno hodaju, vode i djecu, a ja na rubu panike (Squamish, Burnaby Heights, Burnaby Heights), pa onda šetali rivom po kojoj ljudi samo tako stavljaju sebi zmije oko vrata (Granville Island) (Maja, pazi, udav na two oclock! Đe, đe, đe?), ali i pjevaju tamnopute cure prekrasnoga glasa (i inače imaju vrlo razvijenu kulturu uličnog pjevanja – ne smijem razmišljati o svim onim narodnjakušama koje mlate lovu zbog svoje mutne glazbe za sitnu raju).
Vidjeli smo i čudesni Queen Elizabeth Park, mjesto na kojem sam se upoznala s nevjerojatnim drvetom dogwoodom. Sat Steamclock, pored kojeg smo prošli u điru do restorana Top of Vancouver Revolving Restaurant na vrhu zgrade koji se usporeno okreće i pruža neodoljiv pogled na Vancouver s visine) u potpunosti ili djelomično pokreće parni stroj, a dizajnirao ga je i izradio kanadski horolog Raymond Saunders. Usput, hrana je bila „top“. A mi na „topu“ zgrade.
Vidjeli smo Bloedel Conservatory, Lions bay, Antropologie Museum koji mi je rasturio predrasude o uglađenim i skladnim Kanađanima nasuprot divljim i neprilagođenim Indijancima. Cijela je Kanada šumovita, pa ako išta imaju za pokazat i biti ponosan, to su šume, parkovi, izletišta.
Kanađani žive u skladu s prirodom, poštuju je, a to je mrvicu indijanskog naslijeđa, to je ta indijanska filozofija. Budi zahvalan prirodi za ono što ti je dala i vraćaj joj na isti način. S druge strane, povijest njihova odnosa prema Indijancima nije za pohvaliti se. Postoje priče o protjerivanju Indijanaca, njihovu mučenju, ubijanju djece, silovanju žena, a sad su getoizirani u jednom dijelu grada i na njih se i dalje gleda kao na nešto čim se ne treba posebno baviti. Ispada da se oni ne znaju prilagoditi modernim vremenima, da lako postaju ovisni o alkoholu i kocki, da ne mare za higijenu…
Ja se svejedno nisam mogla oteti osjećaju da su oni prevareni, iskorišteni i poniženi. Zato osjećam tugu kad govorim o njima. Ne volim nepravdu. Još me je jedna stvar prilično uzdrmala. Postoji jedan dobar dio ulice kroz koju smo svaki dan prolazili na putu do kuće gdje žive narkomani.
Da, dobro ste pročitali, oni žive na ulici. Ispod šatora. Tu jedu, obavljaju nuždu, prodaju neke čudne predmete, hodaju pogrbljeno i izgubljena pogleda. Zombiji. Doslovno. I vlast ih prepušta njihovom „filmu“. Tužno, vrlo tužno. Pogotovo što je tu veliki broj mladih. A ima i trudnica.
Prošetali smo i pored spomenika Jamieju Foxu, sportašu koji je u svoje vrijeme rastužio cijeli svijet svojom pričom, te Vancouver Waterfrontom, marinom za jahte svih oblika, dužina i cijena. Dobro uigrana ekipa Simoni ima po ovom gradu veliki broj prijatelja pa su nas tako odveli k obitelji Grazyne i Areka Sredzkog, Poljaka koji su u Kanadi više od dvadeset godina i u West Vancouveru svojim rukama i vlastitim umijećem sagradili kuću snova s pripadajućom šumom, ne vrtom!
Inače, Vancouverom vladaju prekrasne i bajkovite drvene kućice, a neboderi su uglavnom u centru. Budući da se taj dan slavio i njihov nacionalni praznik, odveli su nas i na plažu Lion’s Bay kamo imaju pristup samo oni s „pokazom“, tj. ovi punog džepa koji žive u blizini.
Glede ljepote kuća sasvim mi je jasno o kojoj se dubini džepa radi. S obzirom na poprilično ukočene Kanađane, moram reći da smo se njihovu prazniku mi više veselili. Pili, jeli i plesali. E da, mučila me je probava tijekom cijelog boravka u Kanadi, ali u SAD-u. Da ne psujem, opustošila sam sve zahode s pacifičke strane. More? Pacifik, mile ti matere. Smeđe, neprivlačno. Točala sam samo tabane. Do škljanka, rekli bi u nas. Nisam ti nešto bila ni za jesti pacifičku ribu i školjke. Sve mi je nekako bilo divovsko, neprirodno. Bogu hvala, Božena je doma kuhala našu hranu.
Najgori za moje strahove bio je Whale Watch, vožnja gumenim čamcima (!!!!!) u potrazi za kitovima. Moram li vam reći kako sam molila Boga da ih ne vidimo? I opet ono „što je meni ovo trebalo?“.
E da, vidjeli smo kitove. Na pristojnoj udaljenosti. Ne moram vam reći što je umrlo u meni. Naravno da je nevjerojatno lijepo. Ali mi smo u gumenjaku. Ponavljam, u gumenjaku. Da je htio, moj prijatelj Willie mogao nas je smlatiti za doručak.
Jednu trećinu stanovnika Vancouvera čine Indijci, drugu trećinu drže Kinezi (svi su natpisi na kineskom ispod engleskog jezika) i jedna trećina bijelci. Kanada je prilično skupa za nas iz Hrvatske. Lako se izgubiti u onome „pa to je samo 100 dolara“ i zaboraviti da je to zapravo blizu 600 kuna. Pa nam je lova lako klizila iz ruke, iako je i to bilo „nevidljivo“ budući da se sve plaća karticama. Kako ono kažu u nas, treba se stisnut za pokrit minus.
No, sutra ću u tome razmišljati, rekla je Scarlett u filmu „Prohujalo s vihorom“. Vrijeme je popusta, butige su bogate, izlozi primamljivi. Ajme, što je ovo slatko. I tako svaki dan. Deri ga!
Jedan dan skoknuli smo i da SAD-a. Seattle nije daleko, neka 2,3 sata vožnje. Na graničnom prijelazu Blaine naišli smo na carinika koji je bio iznimno sličan princu Harryju i to bez klempavih uši pa smo mu to i rekli.
Čim me je vidio, rekao je da sam ja vjerojatno „troublemaker“. Nije daleko od istine. Smotana sam, ne svojom krivnjom. Iskrena sam i izravna, samo svojom krivnjom. Nismo mogli vidjeti cijeli Seattle, ali je naša časna dužnost bila posjetiti outlet zbog kupovine i pijacu Pike Place Market koja je preslatka i prebogata, ma neodoljiva.
Puna života. Ima hrane iz cijelog svijeta, ljudi svih boja kože, nacija, porijekla, načina odijevanja. To je srce toga grada.
Iako mi je na pameti bio film „Romansa u Seattleu“ kad je Seattle opisan kao grad u kome često caruje kiša, za nas je sijalo sunce, a temperatura je bila kao i u Gradu. Pa sam se osjećala kao doma. No, nigdje nije k’o doma. Pogotovo kad živiš u Dubrovniku.
