Ovaj ću putopis započeti osvrtom na svoja putovanja u proteklih nekoliko mjeseci, a upravo kako bih progovorila o temi našeg Erasmus projekta povodom kojeg sam i bila u Dublinu. Naime, u protekla sam tri mjeseca bila po sedam dana u Škotskoj, Italiji i u Irskoj i pogodite gdje je kiša padala skoro svaki dan?! Naravno, u Italiji.
Napisala: prof. Mariela Marković
Za Irsku su me, kao i za Škotsku, svi pripremali: „Uzmi svakako ombrelu, čizme, jaknu za kišu…“ I jesam. Vukla sam kišobran svaki dan sa sobom u torbi jer „nikad ne znaš, može odjednom“, i dobila sam žuljeve jer sam morala ljetna stopala uguravati u čizme u kojima sam i irske plesove jedva mogla otplesati. Ali ni kapi kiše. Zadnji sam se dan u Dublinu čak i sunčala u ljetnoj haljini ispred Nacionalne galerije jer sam željela pripremiti kožu za plažu u listopadu. I onda kažu – globalno je zatopljenje izmišljotina?!
U Dublin sam putovala u okviru KA 122 Erasmus Plus projekta koji provodimo u Pomorsko-tehničkoj školi Dubrovnik, a u okviru kojeg ćemo se baviti utjecajem svakog od nas na klimatske promjene koje nas sustižu takvom brzinom da više ni ne znam imamo li vremena nešto promijeniti.
Kako smanjiti ekološki otisak svakog od nas, kako smanjiti količinu otpada koji proizvodimo, kako postati ekološki svjesniji, kako učiniti temu održivosti popularnom među mladima, kako doći do toga da mladi ne odmahuju rukom na ove teme, nego da imaju na pameti da je to, najviše od svih, tema koja se tiče njihova opstanka? Sve su to teme kojima ćemo se baviti sljedećih nekoliko mjeseci u našoj školi i sve su to pitanja koja ćemo postavljati i na koja ćemo odgovarati s našim učenicima.
S obzirom na to da nam je naziv projekta „#Grin- Zeleno je in“, ja sam krenula u Dublin jer – može li zelenije od Irske?!
Organizator je tečaja za nastavnike Europass Teacher Academy koja svoje prostore ima odmah iza crkve u kojoj se jednom mjesečno organiziraju mise za hrvatskom jeziku, jedna možda zanimljiva i važna činjenica za mnogobrojne Hrvate koji, na našu žalost i njihovu sreću, žive u Dublinu. Tečaj smo imali svako jutro od ponedjeljka do petka i uvijek je dobro kad se profesori vrate u školske klupe, probude se svi oni „ne da mi se“ i „moramo li“ i „zašto baš sad“ momenti koje često pred svojim učenicima zaboravimo, zaboravimo da smo ih i mi nekad imali i da ih je tako lako ponovno probuditi.
Osim jutarnje nastave Akademija nam je organizirala i šetnje gradom, posjete muzejima, izlete izvan grada, tako da je lijepo bilo biti učenik i profesor prvog tjedna listopada u Dublinu. Naziv moga tečaja je bio „4C- creativity, communication, critical thinking i collaboration“ i nadam se da će moji učenici, a i kolege, imati koristi u sljedećim mjesecima i godinama od novih ideja i iskustava koje sam dobila. Najbolji je dio tih tečajeva ipak upoznavanje i razmjena iskustava s profesorima iz svih europskih zemalja, nekako se posložiš i vidiš da nije kod nas sve ni tako loše, ali da može i bolje.
Puno je smijeha među nastavnicima i uvijek zamišljamo kako bi iznenađena bila lica naših učenika da kojim slučajem imaju pristup nekoj skrivenoj kameri i da nas mogu promatrati. Osim mene ovog su listopada u Dublin dubrovačko sunce (tješimo se da je to, a ne globalno zatopljenje) donijele i kolegice iz Osnovne škole Župa dubrovačka – Davorka Bronzić koja je bila na tečaju „English Language Course (Advanced level)“ i Nataša Bebić Bačan čiji je tečaj bio „Intensive English Course and CLIL for Teachers“.
Što sam naučila o Dublinu i Irskoj?
Dublin je glavni grad Irske i prema posljednjim podatcima broj stanovnika u široj okolici je oko 1 200 000, a struktura stanovništva se u posljednjih 15-ak godina znatno promijenila jer je Dublin doživio ekonomski procvat i samim time privukao veliki broj mladih ljudi iz cijele Europe koji su, baš kao nekad Irci, svoju sreću i ekonomsku stabilnost odlučiti potražiti negdje gdje je lakše, ležernije i vjerojatno pravednije, makar se možda nekad samo tako čini.
Smatra se da su grad osnovali Vikinzi u 9. stoljeću i dali su mu naziv Dubh Linn (crni bazen). Grad je dijelio sudbinu cijele zemlje u višestoljetnim borbama za irsku neovisnost od Engleske i Velike Britanije pa se u tim povijesnim previranjima mijenjala i njegova veličina, značaj, kao i način života. Većina prepoznatljive arhitekture potječe iz gregorijanskog perioda kad je Dublin bio drugi najnaseljeniji grad Ujedinjenog Kraljevstva, odmah poslije Londona, a peti najnaseljeniji grad u Europi. Iz tog vremena potječe običaj da se ulazna vrata bojaju različitim bojama. Naime, kako su kuće u nizu potpuno iste, vlasnici su ih nekako ipak željeli razlikovati, možda kako bi pokazali svoju kreativnost, a možda kako bi nakon burnih noćnih izlazaka znali na koja vrata pokucati. Meni je to najšarmantniji simbol Dublina i pun mi je telefon fotografija vrata u raznim bojama. Pomišljala sam, naravno, kako to mora da je neugodno, da vidiš da ljudi zastajkuju pred tvojim pragom i fotografiraju ulaz u tvoj dom. Ali teško im je bilo odoljeti.
Irska (irski Éire) je država na istoimenom otoku; obuhvaća više od 4/5 njegove površine. Ubraja se među rjeđe naseljene zemlje Europe, iako se taj trend zbog ekonomskog rasta mijenja posljednjih nekoliko godina. Naime, višestoljetne borbe Iraca i Engleza, bolesti, a osobito Velika glad (Great Famine) u 19. stoljeću izazvana nerodicom i gnjiljenjem krumpira doveli su do velike smrtnosti i masovnih iseljavanja. Upravo se temom irske emigracije, uzrocima, posljedicama, kao i poznatim irskim emigrantima bavi izvrstan muzej EPIC koji je proglašen jednim od najboljih svjetskih turističkih atrakcija u kojem smo proveli jedno cijelo jutro.
Prije muzeja jeli smo tipičan irski doručak koji se sastoji od slanine, kobasica, jaja, zapečenih rajčica, graha, kruha s maslacem i onoga što ga čini različitim od engleskog doručka – crnog ili bijelog pudinga, što su zapravo krvavice. Uglavnom, nakon tog obroka, ne pomišljate na hranu barem do večere, a na meso barem sljedećih nekoliko dana.
Dublinski spomenici
Navest ću one koje „morate“ posjetiti i/ili pored njih se „tagirati“. Svakako spomenik Molly Malone u Suffolk ulici na koju se nastavlja ulica poznata shopping Grifon ulica.
Mnogi su vjerojatno čuli za poznatu irsku pjesmu o Molly Malone djevojci koja na svojim kolicima po danu prodaje ribu po dublinskim ulicama, a po noći je prostitutka. https://www.youtube.com/watch?v=3ouqhCtIh2g
Jedan od najpotresnijih spomenika koji sam vidjela u životu (uz onaj budimpeštanski na obali Dunava posvećen stradanjima u Holokaustu) onaj je posvećen Velikoj gladi iz 19. stoljeća ( Famine Memorial) na obali rijeke Liffey.
Nadalje – Spire, spomenik od 120 metara u glavnoj O’Connel ulici koji je posvećen doslovno ničemu, a upravo stoga vremenu u kojem živimo, kapitalizmu bez značenja, pokazivanja moći novca bez namjere da se makar lažira neki sadržaj iza toga (iako znam da nije tamo postavljen s ovom namjerom, ja ga ovako želim interpretirati, volim nekad besmislenostima dati neki smisao i pronaći neku ljepotu u njima)
Dublinski književnici i knjižnice
Dublin je grad pisaca, koji su tamo rođeni ili su u njemu su proveli dio života, koji su se njime hranili i inspirirali, pa je to raj za profesore književnosti koji će po povratku u školu pokazivati nezainteresiranim učenicima spomenike tih slavnih pisaca. James Joyce, Oscar Wilde, Jonathan Swift, George Bernard Shaw, Samuel Beckett, William B. Yeats samo su oni najpoznatiji, a svakako je potrebno spomenuti i suvremenu irsku književnicu Sally Rooney koja je svojim romanima „Normalni ljudi“ i „Razgovori s prijateljima“, po kojima su snimljene i obožavane serije, zaludila svijet.
Ljubavna me je priča Marianne i Connela i dovela do Trinity Collegea – najstarijeg sveučilišta u Irskoj osnovanog u 16. stoljeća. Kako su bili zbilja lijepi dani u cijelom je kampusu bila baš prava mladenačka atmosfera kojoj sam se u nekoliko navrata vraćala, da bih se o taj pesimistični optimizam mladosti malo očešala, malo mu se cinično nasmijala, ali i kako bih se s nekom lijepom sjetom njime opila. U sklopu koledža nalazi se knjižnica u kojoj se nalazi Knjiga Kellsa (Book of Kells) – oslikani rukopis Evanđelja na latinskom jeziku iz 8. i 9. stoljeća. Rukopis je dobio ime po mjestu Kells jer se stoljećima nalazio u tamošnjem samostanu. To je molitvenik nastao na škotskom otoku Ioni, sastoji se od četiri Evanđelja, na 340 stranica i vrlo je bogato i impresivno ilustriran.
U središnjem dijelu knjižnice nalazi se Duga soba (The Long Room), 65 metara duga knjižnica u kojoj se inače nalazi preko 200 000 najstarijih izdanja mnogih knjiga i jedna je od najimpresivnijih knjižnica na svijetu. Trenutno je ugođaj djelomično izostao jer su mnoge police prazne jer su knjige na čišćenju, ali sam boravak u knjižnicama zaista je kao boravak u nekoj vrsti raja, kao što i govori Borghes čiji citat stoji na ulazu u ovo carstvo snova, mašte, strahova i nadanja.
Zanimljivo je da je Irska službeno dvojezična zemlja, naime, svi su natpisi napisani na irskom i engleskom jeziku, ali samo 20% Iraca govori irski jezik. Kažu da je za to najviše kriv obrazovni sustav, odnosno metodika učenja jezika. Moram priznati da sam pokušala naučiti i zapamtiti nekoliko izraza, ali sad se više nijednog ne mogu sjetiti, ali u sjećanju njegov zvuk smještam u tajanstvene kutove knjižnica, jednako kao i mračne kutove irskih pubova. Ima neke snažne uzemljenosti u u tome da govoriš jezikom koji samo rijetki razumiju i govore, ima neke romantične uzaludnosti u tom pokušaju da očuvaš nešto što izmiče i umire.
Jednodnevni izleti
Ako ste u Dublinu na više dana, svakako posjetite zapadnu obalu Irske i klifove Mohera. Ja nekako nisam htjela otići iz Irske, a da ne odem na to magično mjesto. Uvijek kad sam zamišljala Irsku, zamišljala sam te visoke zelene litice, snažan vjetar i pogleda na moćan Atlantik. I zaista je neprepričljivo, magično, fotoaparatom nedovoljno uhvatljivo. Voljela bih da smo imali malo više vremena, da sam mogla baš dugo u tišini hodati i spojiti svoje nemire s vjetrovima na tim visokim i snažnim „čuvarima Irske“. Koliko god zastrašujuće na mjestima izgledalo, imam osjećaj da bi duša, da je samo malo mogla stati, samo slobodno poletjela u taj nepregled. Ovako smo malo protrčali jer…turizam, instagram, fotkaj, kupi, trči po još kratkih doživljaja. Ali ostalo je nešto za drugi put, za doći po još.
Drugi smo slobodan dan išli u Nacionalni park Wiclow, park prirode na sat vremena udaljen od Dublina. Prilika je ovo da spomenem i da se podsjetim tog irskog zelenila, njihove nacionalne boje i ovčica koje mirno i blaženo spavaju u svakom kadru. Ne znaju jadne što ih čeka.
Izlasci, jelo i piće
Svi naravno znamo za irske pubove, irske plesove, Guinness, whiskey, gin, irish coffee, Baileys… Irske smo plesove plesali u školi i mogu reći da je to bio dobar trening. Naročito bih pohvalila kolegicu Davorku koja nije odustala ni nakon što su puno mlađe od nas stale sa swinganjem. Irish coffe pile smo u Bewley’s kavani, jednoj od najpoznatijoj i vrlo fancy kavani u Grafton ulici. I naravno da nema veze ni sa čim što bilo gdje drugdje možemo probati, a što se naziva tim imenom. Od jedne se kave malo, a sasvim lijepo uljuljaš. Fino je, preporuka je ne miješati, iako se meni tako zapravo više svidjelo, dobila sam intenzivniji okus.
Temple bar je ime najpoznatijeg i turistički najpopularnijeg puba u ulici ili kvartu koji se isto tako zove. Kvart, koji je odmah uz rijeku, poznat je po pubovima, restoranima i vintage dućanima i upravo zato, kako kažu – po dobrim provodima. Raj je za hipstere, u svakom slučaju. Ja moram reći da nikad u životu ranije nisam probala pivo, nešto mi u mirisu piva jednostavno smeta. Međutim, kad putujem, volim dobiti puni doživljaj i tako sam odlučila da će Dublin biti mjesto za prvi put. I popila sam možda pola čaše Guinnessa i… što ja znam….ja sam nekako više za whiskey ili još bolje za gin. Beer is just not my cup of tea.
Što se tiče hrane, iako sam dobila mnogo preporuka, osim irskog doručka, nisam bila baš raspoložena za meso tih dana. Morska hrana je bila moj izbor gotovo svaki dan, divlji losos, škampi, povrtne juhe, a kamenice iz Galweya, grada na Atlantiku, bile su baš ono što mi je trebalo zadnji dan pred povratak doma.
Cijene….svi pitaju je li skupo. Moj odgovor je uvijek isti kad se vratim s nekog putovanja – živimo u Dubrovniku, ništa nije naročito skuplje, pogotovo ako usporedimo plaće i promislimo kolike su one od kojih mi pokušavamo živjeti i ponekad uživati ovdje. Cijene u butigama jesu nešto veće, ali restorani, pubovi…tu smo negdje, rekla bih.
Dublin je svakako ostavio dojam, grad je vrlo opušten, živ, vibrira nekom dobrom mladenačkom energijom. Dublinersi su topli, opušteni i ljubazni. Na neka putovanja volim odlaziti sama, volim se u tim prilikama sama gubiti po ulicama, volim se tim gradovima prepustiti, istovremeno im malo prkositi, njima se poigravati, pomalo ih se bojati i u njih se polako zaljubljivati. A onda ih na vrijeme napustiti. Da ostanemo jedno drugom lijepa uspomena. Tako je bilo i s Dublinom.
Ako je istina što Joyce kaže: „Ako mogu doći do srca Dublina, mogu doći do srca svih gradova svijeta“, onda sam sigurna da mi srca svih tih, još neotkrivenih gradova, kažu: „ Fàilte!”
