11.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaKulturaPREDSTAVLJENI REZULTATI ISTRAŽIVANJA: Na Lokrumu bi se trebala prikazivati lokalna, autentična povijest,...

PREDSTAVLJENI REZULTATI ISTRAŽIVANJA: Na Lokrumu bi se trebala prikazivati lokalna, autentična povijest, a ne zamišljena fikcija

Rezultati istraživanja benediktinskog samostana i Maksimilijanove rezidencije na Lokrumu predstavljeni su u utorak na otoku, a u sklopu Dana europske baštine 2021. Izlaganje rezultata organizirano je u suradnji Zavoda za obnovu Dubrovnika i JU Rezervat Lokrum, čije je ravnateljica, Nikolina Grković istaknula kako je ovo istraživanje najvažniji korak prije obnove samostana. Iako je istaknuo, da ne voli koristiti riječi poput senzacionalno, Ivan Viđen istaknuo je kako su zaista došli do takvih otkrića, a nekad od njih su raspored prostorija u samostanu na početku 18. stoljeća, fotografije samostanskog kompleksa iz 1859. i 1863. godine te način gradnje kompleksa nakon pripajanja kongregaciji sv. Justine. Osim rezultat istraživanja predstavljene su i konzervatorsko-restauracijske smjernice.

“Današnje predstavljanje rezultata istraživanja predstavlja prvi korak prije početka obnove samog samostana, što je po meni i jedan od najvažnijih koraka”, kazala je uvodno ravnateljica JU Rezervat Lokrum, Nikolina Grković.

“Ova dokumentacija izrađena je temeljem ugovora s Rezervatom Lokrum, a ona obuhvaća i prethodnu izradu vrtne studije u suradnji sa Sveučilištem u Dubrovniku. Proveli smo arheološka, arhivska i restauratorska istraživanja kroz 2018. i 2019. godinu. Izlagači će nam predstaviti nova saznanja o ovom kompleksu koja ga svrstavaju u europske okvire. Mislim da je na tragu toga proširenje granica obuhvata svjetskog dobra iz 1994. godine kojim je Lokrum dobio status svjetskog dobra jer čini neraskidivu vezu s povijesnom jezgrom”, kazala je ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika, Mihaela Skurić.

Istraživanje je vodila Zvjezdana Tolja, dipl.ing. arh., dok su članovi stručnog tima bili dr.sc. Ana Marinković, Ivan Viđen, dipl. povj.umj. i dip. arheolog, dr.sc. Franko Ćorić, Petar Špilj, mag. ing. arch., Nela Kovačević Bokarica, dipl. arheolog, Domagoj Kristović, dipl. arheolog, Claudia Pezzi restaurator-konzervator, Tjaša Kolačko restaurator-konzervator.

Ivan Viđen jedan od članova stručnog tima na početku je prikazao jednu od najstarijih poznatih fotografija Lokrumu te istaknuo da Lokrum često promatramo romantičarski, a da je ovo istraživanje možda jedno od najopsežnijih, no da je ono tek jedno u nizu istraživanja provedenih u posljednjih četrdesetak godina, a kao primjere je naveo elaborat o benediktinskom samostanu koji je nastao kao priprema za obnovu nakon potresa iz 1979. godine, elaborat Instituta za povijest umjetnosti iz 1986. godine, Zbornik iz 1989., za koji je kazao kako je doveo do tada potpuno novih čitanja lokrumske literature.

“Osim rada na ovom zdanju i raslojavanja bogatih i često kontradiktornih slojeva, napravljen je niz istraživanja diljem Europe. Pregledane su tisuće stranica dokumenata, nacrta i fotografija. Ne volimo riječi koje su prisutne u javnom prostoru poput senzacionalno, spektakularno, no pozvali smo vas kako bismo s vama podijelili zaista neke senzacionalne stvari, poput rasporeda prostorija u samostanu na početku 18. stoljeća o čemu su naši predci mogli samo nagađati, fotografije iz 1863. godine koja se čuva u Beču, a na kojoj se vide radovi na kuli romaničke crkve i fotografije koja se također čuvao u Beču na kojoj se vidi što je Maksimilijan Habsburg zatekao kad je stigao na Lokrum 1859. godine”, kazao je Viđen.

Fotografija iz 1863. godine
Fotografija iz 1859.

Zvjezdana Tolja, voditeljica istraživanja predstavila je presjek radova na Lokrumu u posljednjih dvadesetak godina. Podsjetila je da su radovi na lokalitetu započeli 1998. godine kad je napravljen fotogrametrijski snimak tadašnjeg stanja, te da su tada konzervirani zidovi crkve sv. Marije, kao i da se u tom periodu urušio svod velike gustijerne, nakon čega je pokrenut projekt za njenu obnovu kao i za obnovu kule u predvorju crkve, što je financiralo Društvo prijatelja dubrovačke starine. Navedeno se odvijalo do 2009., godine, a sve je zamrlo zbog prerane smrti Ivice Žile. Nakon dvije godine, 2011. radovi su nastavljeni, a u financiranje radova ponovo se uključilo Društvo prijatelja dubrovačke starine.

“Radovi u tom periodu su slabo dokumentirani, snimalo se arhitektonski i geodetski, ali se nije dokumentiralo samo istraživanje. Zbog toga je napravljena revizija dokumentacije koja se nalazila u Konzervatorskom odjelu u Dubrovniku. Angažirana je tvrtka Arheo Plan koja je sve nalaze koji su bili pohranjeni ponovno iščitala i popisala. Nakon ovoga uslijedili su projekti za prezentaciju istraženog lokaliteta. Paralelno su se radile dopune istraživanja. Vatrogasci su htjeli popraviti krov na gospodarskoj građevina koja je bila prislonjena uz predvorje crkve. Ta je građevina izgrađena krajem 19. stoljeća i zaklonila je ulaz u samu crkvu. Naišli smo na dobar odaziv unutar Rezervata i uspjeli smo dogovoriti da se ne ide u obnovu tog dijela, već da se pokuša napraviti dokumentacija za uklanjanje te nadogradnje”, kazala je Tolja te dodala kako je za zapadno krilo romaničkog samostana izrađen projekt muzejskog postava.

“Želja nam je bila da svi nalazi nađeni na lokalitetu na njemu i ostanu i da budu prikazani in situ. Radovi na konzervaciji i prezentaciji lokaliteta nikad nisu do kraja završeni, nismo napravili primopredaju lokaliteta. Kula je trebala biti izvanredna atrakcija, s mogućnošću penjanja do samog vrha na kojem je trebao biti vidikovac, a unutar kule smo namjeravali ispričati priču o samom razvoju lokaliteta. Sve je nekako zaspalo i zastalo”, pojasnila je Tolja, a potom se osvrnula na rezultate istraživanja u kojima su uspjeli raslojiti postepen razvoj romaničkog sklopa.

“Nakon gradnje crkve počinje izgradnja zapadnog krila samostana, a sukcesivno s njom i istočno krilo samostana. U pravilu je zapadno krilo gospodarsko, dok je u istočnom krilu smješten dormitorij, dvorane i skriptorij”, pojasnila je Tolja.

“Na katu istočnog krila porušeni su svi zidovi. Ovo je stanje nakon obnove prekinute ratom. Porušeni su svi pregradni zidovi ćelija. Vidimo monta strop, koje su uspjeli napraviti, da to nije napravljeno ovi svodovi bi danas vjerojatno bili dijelom na podu. Karakteristični su i veliki i mali prozor. Uz veliki je prozor bio stol, a uz mali krevet. Imamo zid sa šest ćelija, a sa svake strane je bio izlaz na južni trijem i sjeverni trijem koji je bio srušen u potresu. Prvi izlazi na te trijemovi po rezultatima koje smo dobili ovim istraživanjima bili su koncipirani kao lođe, a naknadno su zatvoreni. Prikazana su i vrata koja su vodila u ćeliju koja su zatvorena”, pojasnila je Tolja.

“Koliko god smo radili na lokalitetu i u ranijim istraživanjima istočnog krila romaničkog samostana na koji se naslanja dio renesansnog samostana zbunjivao nas je nedostatak nalaza u tom dijelu samostana. Fotografije koje je Franko našao i nacrti koje Ana našla rasvijetlili su nam dosta dilema”, istaknula je Tolja.

“Na fotografiji iz 1862. godine značajno je, osim što nema Maksimilijanove nadogradnje je da je iznad vrata luneta, koju smo mi prethodno vratili na predvorje crkve, koja dolazi istovremeno kad i ova nadogradnja. Ovo nam je zapravo dokaz da je ona nakon potresa premještena s predvorja crkve na ovo mjesto”, kazala je Tolja te dodala da se na nacrtima iz 1715. godine vide prozori nedovršene zgrade.

“To nam je uljepšalo život, jer nismo znali radi li se o prikazu završenog stanja ili prikazu projektirane novogradnje ili obnove nakon potresa. Ovaj prikaz nam je olakšao sve kasnije dileme”, pojasnila je Tolja.

Prikaz iz 1715.

Nela Kovačević Bokarica osvrnula se na arheološka istraživanja provedena na lokalitetu.

“Dio sondi je bio zadan prema programu istražnih radova, no nisu sve istražene. Istraženo je njih 55, a 51 sonda je otvorena i istražena u podrumu samog samostana, dok su četiri otvorene i istražene u podrumu Maksimilijanove rezidencije. Od nekih sondi se odustalo dok su neke i proširene zbog vrijednih kulturnih nalaza i njihovog boljeg razumijevanja. Programom je bilo utvrđeno istraživanje ranije gradnje na lokalitetu, tako i odnosni nekih zidova, zidanih struktura i način njihovog temeljena. Mnogi su ciljevi i ostvareni. Pronašli smo podno ognjište u kuhinji u jugozapadnom dijelu klaustra, kao i veliki kameni stup, koji nije bilo moguće izvaditi, ali je dokumentiran i zaštićen, a nalazi se u sjeverozapadnom dijelu klaustarskog vrta. Pronašli smo i zidanu grobnicu u podestu vanjskog stepeništa ispred južnih vrata refektorija. Njena unutrašnjost nije istražena, ali je zanimljivo da je potvrđen povijesni podatak o njenom postojanju. Uz zapadno krilo samostana otvorene su sonde, a pronađeni su grobovi iz ranije faze ukapanja i raniji zidovi zidane strukture. Prostor nismo uspjeli interpretirati. U drugoj sondi pronađen je još jedan takav grob. Ovi grobovi i arhitektura nisu istraženi do kraja jer su izlazili iz zone obuhvata radova. Radi se o najranijoj poznatoj fazi ukapanja na lokalitetu. Jedan od ovakvih grobova koji je ranije pronađen je datiran u rani srednji vijek. Radi se o grobovima bez priloga i grobne arhitekture. Smješteni su uglavnom u zapadnom dijelu lokaliteta”, kazala je te dodala da je pronađeno i jako puno pokretnih arheoloških nalaza poput antičkog krovnog crijepa i kasnoantičkih ulomaka keramike.

“U većini sondi su pronađeni brojni pokretni arheološki nalazi. Radi se o litici koja je dosta rijetka na ovom lokalitetu. Pronađen je krovni crijep, ulomci posuda, kamena plastika i jako puno novovjekovne keramike, staklenih posuda. Mnogi predmeti su zapravo luksuzni proizvodi, stranih radionica, datirani iz 15. i 16. stoljeća, a imamo i koštane nalaze koji okvirno datiraju iz novog vijeka”, kazala je Kovačević Bokarica.

Kovačević Bokarica prikazala je i fotografiju kapitela kojeg je 1963. godine pronašao Cvito Fisković, za kojeg se do ovog istraživanja nije znalo gdje se nalazi, a koji datira iz 11. stoljeća. Kapitel je pronađen u podrumu južnog krila samostana.

“Svi ovi nalazi su izuzetno vrijedni, pokazali su kulturnu slojevitost lokaliteta, potvrdili i najraniju fazu izgradnje i u budućim radovima bi trebalo predvidjeti sustavna arheološka istraživanja, osobito u zapadnom dijelu kad se javlja najranija arhitektura, kako bi bolje razumjeli nalaze, ali i zbog bolje prezentacije pronađenog. Većina je ciljeva ostvarena, potrebno je provesti i probna istraživanja i zbog budućeg projekta obnove”, poručila je Kovačević Bokarica.

Na predstavljanju rezultat istraživanja sudjelovao je i akademik Igor Fisković koji je apostrofirao kako Dubrovnika bez Lokruma koji štiti luku ne bi ni bilo.

“Početkom 11. stoljeća na Lokrumu zajednicu osnivaju benediktinci, a u nekoliko navrata konkuriraju biskupiji grada, imaju posebne privilegije. Današnji izgled samostana, koji ima nekoliko faza izuzetno je lijep i monumentalan. Ovakve tri apside kakve nalazimo na Lokrumu ne nalazimo nigdje drugdje. Nakon duge zapuštenosti prešlo se na sistematska istraživanja koja su urodila elaboratima o kojima ste čuli. Na temelju životnog iskustva, mnogi su spomenici sačuvani bez da su se radili elaborati. Danas se rade elaborati za tolika sredstva da su se mogli ovi svodovi popraviti. Stvari treba racionalizirati i više ulagati u same spomenike, a manje u elaborate. Lokrum je do danas izbacio dokaze svog kontinuiranog opstanka, na primjer predromaničke plastike koja po načinu klesanja i motivima govore da se radi o najboljim radionicama. Ne znamo kako je prva crkva iz 11. stoljeća izgledala, ali Lokrum je svjedok svega toga. Sam pleter se razvija, postaje maštovitiji i preko toga dolazimo do trenutka kad Dubrovnik preko Lokruma ponovno odskače. Radi se o 1188., kad se ovdje iskrcava Rikard Lavljeg Srca, za što postoji i potvrda engleskih kroničara. Zavjetovao se da će ostaviti sredstva za izgradnju crkve Bogorodici koja ga je spasila. No, Dubrovčani su taj novac prebacili u izgradnju katedrale. Mi danas imamo jedan od najljepših ulomaka romaničke plastike koji je ugrađen u prozor Maksimilijanove nadogradnje. Ovaj kapitel sam po sebi izgleda kao jedan naivni rad, no radi se o prvom narativnom kapitelu”, kazao je Fisković te dodao kako je arhitektura zapravo odraz moći, a ne duhovnosti.

Ana Marinković osvrnula se na gotičko-renesansnu fazu samostalnog klaustra iz 15. i 16. stoljeća. Pojasnila je kako je ova faza samostana do sad bila zanemarena jer se smatralo da se radi o periodu smanjivanja samostanske moći. Razlog tome je, smatra Marinković, što prethodna istraživanja taj period nisu stavila u adekvatan kontekst.

“Ovim istraživanje je klaustar samostana dobio izrazito puno na značenju i trenutačno može stajati u grupi od nekoliko najvažnijih benediktinskih samostana tog perioda. U okviru elaborata samo dobili mogućnost istražiti sve arhive te smatram da izrada elaborata možda nije suvišna. Lokrum je 1466. godine pripojen kongregaciji sv. Justine. Poprilično je nepravedno da se smatra da ovim započinje strano upravljanje samostanom. Ova je kongregacija osnovana da bi se spriječilo upravljanje komendetarnih opata, ona je bila opservantska. Po potvrdi o pripojenju počinju pripreme za gradnju. Novi arsenal u Portoču gradi se 1467., iste godine se radi samostanska vapnenica na Jakljanu, a godinu nakon monasi traži od gradske vlasti majstora kako bi ih naučio graditi”, kazala je Marinković te dodala da je u predkasinskoj fazi započela i izgradnja radionice na mjestu današnjeg istočnog krila s čim zapravo počinje izgradnja novog klaustra.

“Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto se počinje raditi novi klaustra jest da su reformirani benediktinci htjeli imati svoj klaustar s jačom disciplinom klauzure, no to treba dodatno istražiti. Sukladno tome, moguće je da su postojale dvije zajednice unutar klaustra. Drugu faza, koju nazivamo kasinskom fazom, možemo s obzirom na pronađene dokumente povezati s nastavkom gradnje, odnosno na kraju 15. stoljeća i tijekom prvog desetljeća 16. stoljeća gradi se kat iznad radionica na dvije vode, gradi se ugaona dvorana i južno krilo sa samostalnom jedinicom – opatovom kućom.Faza koja se nastavlja, a koja donosi nove elemente odvija se 1612. i 1613. godine, a u trećoj fazi se gradi gospodarsko krilo na zapadnom dijelu te dovršava trijem klaustra. Oko 1630. možemo zamisliti da je cijeli klaustra bio završen”, pojasnila je Marinković te dodala da su za prvu fazu karakteristični jedrasti svodovi.

Marinković je pojasnila da su im kao dokaz povezanosti naše arhitekture s kasinskim modelom poslužila dva pisma pronađena u Mletačkom državnom arhivu, u fondu San Giorgio Maggiore, koji je bio jedan od najvažnijih samostana kongregacije sv. Justine. Riječ je privatnoj prepisci dvaju monaha s Lokruma koji su pisali mletačkom opatu samostana. U jednom od pisama lokrumski ekonom tuži se da njegova braća imaju malo vjere u novi projekt koji mu je mletački prior preporučio, a žali se i na gradnju koju je opat započeo u svom vrtu ispred kuhinje, te da ga ucjenjuje da neće dati nikakva sredstva za samostanske nabavke te da će za svoju gradnju potrošiti 500 dukata. U pismima se spominje odluka, za koju Marinković smatra da je jako važna, da se ne gradi ništa osim novog projekta i da se prate naredbe vizitatora. Marinković je pojasnila da je uloga vizitatora bila iznimno važna jer su se preko njih prenosili modeli gradnje. U drugom pismu lokrumski opat obavještava opata venecijanskog samostana o radovima na dormitoriju i traži ga da mu nabavi neku građu za gradnju, kao i da se krov postavi na tri broda.

“Taj oblik krova je oblik glavnog hodnika dormitorija koji će u našoj interpretaciji postati jedan od najvrednijih elemenata arhitekture ovog klaustra”, pojasnila je Marinković.

“Taj hodnik se javlja 1494. godine u projektu jednog važnog mletačkog arhitekta koji je bio glavni arhitekt samostana San Giorgio Maggiore u Veneciji. On tad projektira novi dormitorij. Mi znamo da se on gradi 1513., kad se i naš gradi, što znači da su oni građeni paralelno, što je jedno od važnih otkrića našeg istraživanja”, zaključila je Marinković.

Usporedba samostana na Lokrumu i samostana San Giorgio Maggiore

“Veze između kongregacije sv. Justine i vizitatora su nešto što se sad jako lijepo osvijetlilo. Nakon potresa, funkcije i rasporedi unutar samostana su se promijenili, crkva je srušena, no ovaj novi dio nije toliko oštećen. Ovaj nacrt s početak 18. stoljeća nam je otkrio kako su upotrijebili sačuvani klaustar te unutar njega uklopili sve funkcije. Najzanimljivije nam je da se na južnom krilu spominje ulaz u crkvu. U fazi nakon potresa dogodilo se nekoliko novih intervencija. Povišena je opatova kuća, postala je vrlo monumentalnom, u smjernicama smo odlučili da treba vratiti tu veliku visinu glavnoj opatovoj dvorani, kako bi se ta raskoš života vidjela. Zadnja intervencija, prije odlaska benediktinaca s otoka 1799., bila je ugradnja raskošnog stubišta”, kazala je Marinković.

Franko Ćorić osvrnuo se na razdoblje u kojem je Lokrum bio u vlasništvu dinastije Habsburg. Car Franjo I. na Lokrum je prvi put došao 1818., a austrijska vojska je dovršila izgradnju Fort Royale. Na Lokrumu se 1859. dogodila tragedija broda Triton zbog kojeg su Maksimilijan i Charlotta iste godine i došli na Lokrum, a u kolovozu su otok najvjerojatnije i kupili. Nakon Maksimilijanove smrti vlasnik postaje Petar Dumičić Viehmann, a otok 1875. kupuje Jakob Jacobovitis, potom Lokrum u ime nadvojvode Rudolpha Habsburga, 1878., kupuje Conte Đorđe Vojnović-Užički. Na zalaganje Franje Josipa otok 1981. kupuju dominikanci kako bi se molili za dušu pokojnog Rudolpha.

“Lokrum je za Maksimilijana i Charlottu bio ostvarenje sna. Na karti iz 1869., vidi se kako u oni dali imena pojedinim dijelovima otoka po lokalitetima koje su obišli na svojem putovanju 1859. godine. Time su mu dali osobni pečat. Na Lokrumu 1862. godine boravi arhitektu kojem ne znamo ime. U igri je bilo nekoliko arhitekata i još uvijek nismo saznali tko je radio finalni projekt. To u ovom kontekstu i nije toliko važno jer su Maksimilijan i Charlotta bili obrazovani, znali su što žele i od svojih arhitekata traže da oblikuju ono što žele. To se vidi i na nacrtima. Čitava palača koja je na Lokrumu bila zamišljena nikad nije dovršena, a bila je slična jednom zdanju koje se pripisivalo Hofmannu. Nacrt je vjerojatno nastao kad je Maksimilijan već bio u Meksiku i kada su planovi za Lokrum postali glomazniji nego što su to isprva bili. Izvorno se radilo o privatnom zdanju u kojeg bi se oni povlačili, a s vremenom je to trebalo postati i njihovo ukopište. Da je sve izgrađeno, u dijelu u kojem je sad konoba trebala je biti njihova grobnica. Jedini dodatak je građen od 1863. godine, a cijeli niz prostorija je trebao dobiti nove funkcije. Za Maksimilijanova života prostor crkve se nikad nije ni koristio. Na prostoru gdje se danas nalaze ostaci romaničke crkve trebala je biti velika trobrodna biblioteka”, kazao je Ćorić te istaknuo da je su veliki dio života Maksimilijana na otoku bile i biljke.

Čorić je kazao da su Petar Dumičić i Jacob Jacobovits na Lokrumu zamislili lječilište.

Ivan Viđen osvrnuo se na razvoj Lokruma u 20. stoljeću. Otkrio je da Lokrum prodan dominikancima uz uvjet da u slučaju prodaje otok prvo moraju ponuditi Rudolphovoj kćeri, te da je Rudolphova udovica napisala monografiju “Lacroma”. Pojasnio je i kako su dominikanci jedno kratko vrijeme na otoku imali i visoku bogoslovnu školu, koja je potom preseljena na Bol na Braču, a tek je nedavno ugašen.

“Princeza Stefanija, udana za belgijskoj kneza iskorištava pravo prvokupa 1914. godine i uknjižava se 1917. godine. Nakon 1918. dolazi od promjena. Nova jugoslovenska država je zakonom oduzela sva prethodna imanja vladajućoj dinastiji Habsburg. Lokrum nije bio oduzet, on je 1923. godine bio predmet nagodbe, rođene Elizabete Habsburg s jugoslavenskom državom. Ona je otok i prodala. Nije spadala pod taj zakon jer je dokazala da je udajom izašla iz dinastije Habsburg”, pojasnio je Viđen.

“Nakon Prvog svjetskog rada Lokrum postaje dječje oporavilište, a ne dom za nezbrinutu djecu kao što se u literaturi često krivo navodilo. Oni su imali cijelo svoje gospodarstvo, imaju svoje svinje, malu električnu centralu, praonice. Adaptacija je provedena 1927. godine, u južnom krilu. Tu je bio doma časnim sestrama, sobe za poslugu, servisira se zgrada. Lokrum je održavan ali ne na konceptu koji je bio ranije prisutan”, kazao je Viđen te otkrio da su pronašli originalnu tablu s natpisom Dječje oporavilište Lokrum.

Dječje oporavilište je na Lokrumu djelovala do 1953. godine. Nakon toga Lokrum se predaje na upravu Ustanovi za parkove i nasade, preteči današnjeg Vrtlara.

“Narodni odbor Općine Dubrovnik 1957., odnosi odluku o upravljanju Lokrumom, a iste godine stupaju u pregovore s JAZU o preuzimanju otoka i pretvaranju samostana u biološki institut, do čega je zaista došlo 1958. godine. Najvažnija promjena u samoj strukturi građevine u tom periodu je uklanjanje ducadora, pretpostavlja se zbog statičkih razloga. Ovakvo stanje traje do početka 1980-ih godina. Tada dolazi do promjena rasporeda prostorija, čemu je pridonio potres iz 1979. Prirodoslovni muzej i institut iseljavaju i traži se nova namjena – Znanstvena stanica Sveučilišta u Zagrebu. U svibnju 1991. predstavljen je provedbeno-urbanistički plan Lokruma. Mnoge od opisa navedenih u tom planu mogli bismo potpisati i danas. U lipnju 1991. godine tadašnja Skupština Općine Dubrovnik potvrdila je svoju namjeru da Lokrum postane Znanstvena stanica i potpisani su ugovori s rektorom Sveučilišta u Zagrebu. Kao rezultat tog Arhitektonski fakultetu u Zagrebu radi projekt obnove kompleksa, a u svibnju i lipnju započinju radovi, a kao posljednji radni dan zabilježen je 24. rujan 1991. godine”, kazao je Viđen.

Nakon predstavljanja rezultat istraživanja Franko Ćorić predstavio je i konzervatorsko-restauracijske smjernice.

“Lokrum je i kulturna i prirodna baština, primjer harmonije. Kao netko tko nije Dubrovčanin, ostao sam zapanjen stanjem u kojem se nalazi samostan kao i dio prirode. Potrebno je jako puno posla, time više što znamo kakvu vrijednost imamo. Ovaj krajolik ima priliku postati novi “Brijuni” – djelomično prirodan, djelomično kultiviran u kojem se može prezentirati baština koja barem u tri segmenta ima svjetske konotacije. Krov je 1991., nažalost uklonjen, a dugoročno je to napravilo veliki problem. Tad je uklonjen i interijer, sve što bismo napravili iznutra bit će rekonstrukcija. Potrebno je sanirati sve zatečen dijelove, na tom smo inzistirali. Treba inzistirati na obnovi ducadora, kako bi građevina izvana odavala dojam 19. stoljeća, kao i krovište bez kojeg čitavi kompleks ne funkcionira. Odlučili smo se za prezentaciju najvrjednijeg sačuvanog sloja, a to je kongregacija sv. Justine uz prezentiranje slojevitosti kasnijih vrijednih slojeva. Veliki je problem što oprema iz 19. stoljeća ne bi bila autentični te je stoga prevagnula odluka da se ide u rekonstrukciju svodova. Iz Maksimilijanovog doba nemamo ništa sačuvano. Crkvu još nismo istražili. Napravljena je i studija krajolika što Lokrum i zaslužuje. Trebaju se rekonstruirati staze i biljke koje su tu nekad bile. Kao netko tko nije iz Dubrovnika, moram primijetiti da je na Lokrumu previše ugostiteljskih sadržaja. Ovdje bi se umjesto Igre prijestolja trebala prezentirati lokalna, autentična povijest, a ne izmišljena fikcija”, poručio je Ćorić te istaknuo kako je Maksimilijanu za vrijeme boravka u Meksiku od čitave Europe nedostajao jedino Lokrum te da bi i taj period povijesti Lokruma treba biti prikazan na dostojanstven način.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA