10.8 C
Dubrovnik
Petak, 26 travnja, 2024
NaslovnicaLifestylePORTRET UMJETNIKA: Petar Obradović se, na svu sreću, ostavio alata i prihvatio...

PORTRET UMJETNIKA: Petar Obradović se, na svu sreću, ostavio alata i prihvatio trube i klavira

Kolega, gledao sam vašu partituru – lupkajući olovkom o stol, pogleda oborenog na ispisane note, govorio je profesor.

I? – pomalo nestrpljivo će mladi skladatelj.

Jeste li spremni svaka tri dana mi donijeti 10 stranica partiture? – ne dižući pogled pita profesor.

Nisam, jer je nemoguće da to što donesem bude dobro – igra potencijalni student na kartu iskrenosti.

Jeste li vi, kolega, svjesni da se ja svakog dana dignem u sedam ujutro pa komponiram, pa nakon objeda opet komponiram … – počeo je profesor opisivati svoj radni dan.

– A vidite, ja se svaki dan dignem u sedam, pa odvedem djecu u školu, pa se vratim doma i vježbam trubu od 9, a u podne idem na probu orkestra, a kad se vratim doma vodim djecu na aktivnosti pa se vratim doma i vježbam trubu do 9 navečer pa upalim malo televiziju i kažem…a kakav dan… i onda sjednem i još malo komponiram… – odgovorio je potencijalni student uvaženom profesoru.

Tako je svojedobno izgledao pokušaj Petra Obradovića, vrsnog trubljača i sve uspješnijeg skladatelja, da na ljubljanskoj akademiji stekne i formalni papir kojim bi potvrdio svoj kompozitorski status.

Na kraju, nije bilo ništa od tog formalnog skladateljskog obrazovanja. Ne zbog „drskosti“ studenta niti ljutnje profesora, nego zbog komplicirane procedure polaganja predmetnih razlika zbog kojih je Petar odustao.

Ne želim zvučati bahato, ali mi, iskreno rečeno, taj papir ne treba. Čitav sam život proveo svirajući u orkestru i znam kako želim da skladba zvuči. Iz iskustva to znam, dok skladam, čujem note „iznutra“, iz orkestra i svakog instrumenta ponaosob – pojasnio je. 

Tom zgodicom započinjemo prebiranje po životu Petra Obradovića, našeg Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom, umjetnika u kojemu se zrcali Grad, bez obzira na mjesto koje mu je ispisano na osobnoj karti. Grad ga je oblikovao, usmjerio, vezao.

Kad danas od Petra Obradovića čujete da je nakon osnovne upisao srednju elektrotehničku školu, jer je bio opsjednut alatom i iznimno spretan „s rukama“, to zvuči kao šala. Mnogo toga izgovorenog iz usta ovog sjajnog trubljača i nagrađivanog skladatelja zvuči kao šala – naprosto, kao da izbjegava biti preozbiljan i mističan u opisivanju svog posla, života i postignutih rezultata, “kipića” koji su obogatili njegov glazbeni, skladateljski CV. Lani “Porin”, ove godine “Orlando”. Takva njegova osobina – u komunikaciji stalno biti na granici ozbiljnog i šaljivo dvosmislenog – dala je, iskreno priznajem, osobiti štih i šarm cijelom razgovoru.

Za Petra je čitava ta stvar oko uspjeha jednostavna i nema je potrebe obavijati višestrukim slojevima koji bi mu dali na važnosti. On za tim kao da nema potrebe. Voli svoj posao. A u toj jednostavnoj rečenici ponekad se krije čitav svemir osobnog zadovoljstva.

Dakle, kad je mladi Petar Obradović shvatio da se jako “zaletio” s izborom profesije i da  elektrotehnička škola nije ono što je očekivao, prebacio se u srednju Glazbenu školu Luka Sorkočević i završio je u razredu svog oca Nina, također trubljača, uspješnog glazbenika i pedagoga. Diplomu je stekao na ljubljanskoj akademiji, u klasi Antona Grčara. Prvim trubljačem Dubrovačkog simfonijskog orkestra je postao 1995., a iste te godine je položio audiciju za solo trubljača u Simfonijskome orkestru Hrvatske radiotelevizije u Zagrebu gdje i danas radi.

Mjesto prvog trubljača bih mogao usporediti sa sportašom u top formi. Svakodnevno vježbanje, nema subote, nema nedjelje, nema praznika, svi su planovi podređeni vježbanju i sve se ostalo u životu vrti oko toga. Postane to nakon nekoliko godina i malo opterećujeće, dođe do zasićenja, ali kad bi u toj fazi mog života netko počeo kukati kako je teško, ja bih ga “prizemljio”. Rekao bih kako se ja trudim da meni sve izgleda samo lijepo, da obožavam svoj posao za koji mi, na kraju krajeva, ljudi plješću… i kuknjava bi prestala. Jer, tko ima išta od tog jadanja?

Prije sedamnaest godina, u naponu glazbene karijere, Petar Obradović se suočava s dijagnozom bolesti koja mu mijenja život.

Prve znakove da nešto nije u redu osjetio sam baš preko trube. Iako sam vježbao istim intenzitetom, zvuk koji mi je izlazio iz trube nije bio ispravan. Sve sam više i više vježbao, a zvuk je bio sve lošiji. Pogledao sam se u ogledalo i vidio da nešto nije u redu.

Kako ste podnijeli taj prvi šok?

– Pa, ne mogu reći šok, prije bih rekao da mi je bilo čudno. S 31 godinom života dobiti multiplasklerozu?! 

Je li vas uhvatio strah od budućnosti, zbog posla, života?

Nije me bilo strah u početku, desetak prvih godina sam imao blage simptome. Vremenom sam sve prihvatio, ali uvijek postoji neizvjesnost što će se događati u budućnosti.

Suočavanje s bolešću bio je i Petrov okršaj s egom i taštinom. Zbog evidentnih poteškoća, svjestan je da mjesto prve trublje postaje za njega prezahtijevno.

– Ja? Na treću trubu? Iskreno rečeno, borio sam se s taštinom. Priznajem. Nakon dva mjeseca sam shvatio koliko je to lakše, imao sam iskustvo prvog trubljača i tek sam tada postao svjestan koliki je to bio stres. Onda sam se počeo šaliti, kad bi netko spomenuo prvu trubu ja bih rekao: a ne bih ti ja…! Ma, u početku mi je malo smetalo, ali je brzo prošlo. Bilo mi je važno da sam imao iza sebe ozbiljno iskustvo prvog trubljača u orkestru, ali morao sam se naviknuti na novoga sebe i bila je to velika životna lekcija. Otvorilo mi se slobodno vrijeme koje sam posvetio komponiranju. To mi se svidjelo….

Kad je prihvatio ono što mu je život donio, odlučio je zagrliti novonastalu situaciju i okrenuti je na vlastitu radost. Nije dopustio da bolest zavlada i počne diktirat njegovim životom. Intenzivnije skladanje donijelo mu je nove aplauze publike, ali i ono što mu je dragocjenije – osmjehe na licima glazbenika dok izvode njegova djela. Petar Obradović je na svim tim izazovima koje mu je život nanio, danas zahvalan čovjek. I uspješan – ima divnu obitelj koja je na okupu na dvije adrese – cjelogodišnjoj zagrebačkoj i ljetnoj dubrovačkoj. Ima priviliegiju da se bavi poslom koji obožava. A i, spominje kao jednako važno, u garaži ima cijeli arsenal alata koji je naslijedio od svog oca koji ga je kupovao u velikim količinama iako nije znao, kako Petar kaže, ni sijalicu promijenit. Tu fascinaciju alatom je očito Petar naslijedio, ali… on zna podosta toga i napraviti. Voli raditi rukama, brodomodelariti, stvarati, a želja mu je da nauči – variti.

Možda se iz te moje želje da stvorim nešto novo i rodila želja da komponiram. To skladanje je u moj život došlo nekako prirodno, prije skoro i dvadeset godina, iako zapravo zadnjih pet šest u intenzivnijem obliku.

Je li skladanje trenutak nadahnuća ili čujete melodiju “iz sebe” pa je počnete zapisivati? Osim skladanja solističkih, komornih i orkestralnih djela, autor ste filmske ali i scenske glazbe za predstave Teatra Lero.

Ponekad mi, kad počnem pisati, kroz glavu prohuje riječi – ma, što radiš? I sve bih bacio… a onda proradi ona moja upornost i nakon tri, četiri dana počnem stvarati, ali i to nekako ide u fazama. Taj kreativni dio “nabacivanja” ideja želim što prije završiti, a onda slijede mjeseci posla, zanatskog slaganja partitura. Sviđa mi se taj proces u kojega tada ulazim, iako je i on emotivno neujednačen – jednoga dana sam sebi kažem bravo, ovo je genijalno, a već sljedećeg jutra mislim se kako je to užasno i kako samo gubim vrijeme… Kad osjetim da je skladba gotova, stavim je sa strane neko vrijeme. Deset, petnaest dana. Pa onda opet poslušam… znate s čime bih ja to usporedio. S kićenjem bora. Kao da u jednom momentu na njega objesite sav božićni nakit kojega imate u kući, a onda ga dobro protresete i na podu ostavite sve ono što je popadalo. Ne vjerujem osobno u inspiraciju, samo u rad. Skladba Petrichor za koju sam dobio nagradu Orlando imala je u začetnoj misli i asocijaciji davne očeve riječi kojima me pozivao da zajedno slušamo kišu. Petrichor je, naime, izraz za onaj specifični miris zraka poslije kiše. Danas i sam znam reći djeci iste riječi. To je možda bilo nadahnuće, ali sam potom stao i radio i radio …

O čemu sve razmišljate dok skladate, koliko vam je bitan, ali i koliko možete utjecati na odabir prostora u kojemu će se djelo izvoditi?

Razmišljam o svemu tome, o glazbeniku, prostoru, publici koja, naravno, plješće – Petar će, onako, obradovićevski, s početka teksta.

Šalu na stranu, dok pišem, vizualiziram prostor gdje će se skladba izvoditi. Važan mi je prostor i drago mi je da je moja Orlandom nagrađena skladba izvedena u Kneževu dvoru, iako ni u tom glazbenom dubrovačkom hramu, akustika nije kao što je bila prije. Primijetili su to brojni glazbenici. Mislim da su mijenjali pod i da je kamen prije bio malo hrapaviji nego što je danas, a to je utjecalo na akustiku. Mislim da neću reći ništa novo ukoliko kažem da Dubrovnik treba koncertnu dvoranu, ali isto tako ako se čekalo dosad, da se čeka još koliko treba, ali da onda ta dvorana zbilja bude reprezentativna i kvalitetno izgrađena. Osim što vizualiziram prostor, volim unaprijed znati ime izvođača, pisati za određenog glazbenika. Tada to puno više znači i njemu i meni. Volim da se izvedba snimi, da ostane zabilježena. Ne mogu se požaliti na plasmane svojih skladbi, iako od trenutka kada se napiše, vrijeme postaje relativan pojam. Bitno je, naravno, da se izvede, ali je još bitnije da se napiše. Kad je napisana, bit će i izvedena, samo je pitanje vremena kad.

U stalnom ozvučenju svijeta oko sebe, koliko vam je bitna tišina? Čujete li je?

Da, meni je tišina divota. Primjećujem je, tim više što sam tijekom cijelog dana izložen zvukovima, na probama, koncertima…. često me znaju pitati što slušam u slobodno vrijeme? Ništa, odgovaram. Osim u autu gdje uvijek puštam klasiku, radi djece. Želim da nauče prepoznavat klasike, da znaju tko je tko, steknu naobrazbu u tom pogledu. Bitno mi je da dobiju priliku da je čuju i da je primjećuju. Ali i zapamte. Bude tu svakojakih anegdota. Jedanput sam im za vrijeme vožnje pustio “Posvećenje proljeća” Igora Stravinskog, teška je to muzika i kazao sam im da ću im ako pogode što slušaju, kupiti playStation. Pomno su slušali i, naravno, nisu znali. Ali sada kada im je pustim, znaju bez greške o kojoj se skladbi radi – uz smijeh priča Petar o svojim pedagoškim metodama za dvojicu svojih sinova od kojih jedan ima 13, a drugi 11 godina. Obojica idu u glazbenu školu, jedan svira gitaru, a drugi klavir, po svim objektivnim parametrima bi mogli biti uspješni glazbenici, ali…. ipak će svatko od njih odabrati put za sebe. Pa i Vi ste si uzeli slobodu napraviti grešku izborom srednje elektrotehničke škole…dopunjujemo

Da, istina. Nakon te elektrotehničke sam upisao srednju glazbenu i to mi je tada postao – raj. Osjetio sam po prvi put onaj uzdah – sve je dobro…

Svaki put promislim kako je bolest koja nas iznenadno zatekne, koja nam se neželjena prišulja i zaskoči nas, prilika za promjenu i šansa da napravimo nešto bolje od sebe i za sebe…

Meni je bilo najvažnije, možda i najteže, prihvatiti ono što sam dobio. Ja ovo ne mogu promijeniti i s ovim moram nastaviti živjet, a kada sve prihvatiš, postane sve puno lakše. Malo više pazim na sebe, vježbam, pazim na prehranu, shvatiš da drukčije ne može biti. Bolest me je naučila da prihvatim stvari onakve kakve jesu, vjerujem da su nam poslane iz nekog razloga i da kao takve moraju biti odrađene. I nagradu Orlando sam dobio s nekim razlogom baš ove godine. Nisam je očekivao, u konkurenciji su bili sjajni glazbenici, ali nakon početnog čuđenja što si baš ti taj dobitnik, slijedi osjećaj divote. Omili ti se. A još kad čuješ da si ti drugi skladatelj koji je nagrađen Orlandom u dugoj povijesti Igara i da je prvi bio Boris Papandopulo, što možeš više reći. Vjerujem u razloge zbog kojih se sve događa – uz smješak će Petar, pa nastavlja.

Pitate me je li me bolest naučila strpljivosti. Pa, mislim da jest iako se meni čini da sam isti kao prije… a nekad sam znao biti jako nervozan. Jesam, ozbiljno. Znao sam jako burno reagirati i kao prvi trubljač, imati duele s dirigentima, biti ponekad i neugodan. Prgav. Ali, vjerujem, uvijek s pokrićem. Jako je važan taj odnos glazbenika i dirigenta, ali i jako ovisi o tome kakav je dirigent. Glazbenici, naime, odmah osjete ima li dirigent znanja ili nema, ako je dobar cijene ga i nema nikakvih problema. Kao i u svakoj profesiji, što je dirigent bolji umjetnik, to je i bolji čovjek. Svi veliki dirigenti su bili sjajni i jednostavni ljudi. Dobri psiholozi. U mom sjećanju stoga posebno mjesto pripada maestru Šuteju koji mi je puno pomogao. Teško je opisat skladateljevu sreću dok se na sceni izvodi njegovo djelo. Nakon sati i sati preslušavanja skladbe dok se stvara, nema pretjeranog iznenađenja kako ona zvuči, ali osmijeh glazbenika dok je izvodi, za svakog je kompozitora nenadoknadiv.

I, sve u svemu, kad podvučete crtu – smatrate se uspješnim čovjekom?

Smatram. Imam obitelj, djecu, posao koji volim…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA