29.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 22 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyleOd A do Ž s prof. Marielom Marković

Od A do Ž s prof. Marielom Marković

U našoj ovotjednoj rubrici Od A do Ž ugostili smo prof. hrvatskog jezika i književnosti, Marielu Marković iz Pomorsko-tehničke škole.

Što biste bili da niste profesorica hrvatskog jezika?

Iskreno, vjerojatno bih uvijek nekako završila kao profesorica, eventualno nekoga drugog predmeta. Još sam se kao djevojčica igrala učiteljice, poredala bih lutke i nešto bih im objašnjavala, a i stalno sam vukle neke knjige sa sobom. Jedno sam vrijeme mislila studirati defektologiju (tako se to onda zvalo) ili psihologiju. Svakako, bile bi to neke pomagačke djelatnosti. Sigurno nikad ne bih mogla završiti u financijama ili u nekim beskrajnim uredima koji se bave papirima, birokracijom, zakonima, propisima, mislim da bih se u takvom radnom okruženju brzo razboljela.

Koje su vaše prve asocijacije na lipanj?

Baš prva asocijacija miris je lipe koji obožavam. Kad ponekad u lipnju ne živiš na moru, a cijela ti koža bridi od želje da ga osjetiš, onda te lipe podsjete da je još samo tako malo strpljenja potrebno.

Osim toga, za nas koji radimo u školi, lipanj je nekako kraj još jednog godišnjeg ciklusa, nešto kao prosinac većini ostalih ljudi. Tako mene početak lipnja uvijek asocira na sve ono što nisam stigla ove godine, a rekla sam da sigurno baš ove godine hoću. Tako početkom svakog lipnja: nisam na vrijeme završila gradivo u školi pa nema šanse ni da ću uspjeti; nisam ispitala sve učenike na vrijeme da ne moram dolaziti na dodatne sate (iako ovo najmanje ovisi o meni, a puno više o tome što su se oni tek probudili i sjetili učiti); nisam se još kupala ni dovoljno pocrnjela, a htjela bih obući onu novu vestu; nisam još smršavila ona dva-tri-četiri kila od zime, a rekla sam da hoću do početka lipnja da mogu bezbrižno ići po restoranima i piti vino i koktele bez grižnje savjesti; nisam dovoljno vježbala, previše sam radila, a nedovoljno sam ljubila i družila se; nisam još isplanirala kamo putujem ovo ljeto… Dakle, nisam još štošta, a bila sam uvjerena da ove godine hoću. I tako svake godine. Srpanj je svakako manje stresan jer nešto od toga ipak jesam, a što nisam, prestaje biti važno jer…ljeto.

Kakvi ste bili kao učenica / studentica? Jeste li bili kampanjac?

Uvijek kažem da kad bi moji učenici imali priliku zaviriti u moje srednjoškolske dane, rekli bi mi: „A nama nešto govorite!“ Znali smo se baš zabavljati na nastavi, recimo to tako. Nisam voljela pa nisam ni učila matematiku i fiziku, ali društvene sam predmete voljela i bila sam uglavnom odlična u njima. Mi smo išli u srednju školu u vrijeme kad nije bio imperativ da svi moramo imati sve petice, vrlo dobar je bio zaista vrlo dobar. Osim toga, bilo je ratno vrijeme, devedesete, nekako se činilo da se malo tko zabrinjavao zbog naših ocjena. Ipak, bila sam savjesna i marljiva i najviše od svega, znala sam što hoću studirati, gdje hoću studirati i tu nije bilo kompromisa, s lakoćom sam grizla za to. Kao studentica jesam bila kampanjac, ali imala sam odlične ocjene i zapravo nisam nikad pala ispit, ali sam znala ne izaći na ispit ako nisam bila zadovoljna time kako sam ga pripremila.

Jeste li katkad znali obružati? Danas u vrijeme e – dnevnika se to čini nemoguće.

Iskreno, nisam bila od onih koji obružavaju. Sjećam se da je moj razred bio poznat po tome da su mnogi dolazili samo na testove i ispitivanja, a izbjegavali su nastavu ako nešto nisu naučili. Ja sam bila u onom dijelu razreda koji to uglavnom nije radio. Ako bih obružala, bilo je to zbog toga da se nađem s mladićem, ali ni to nije bilo često. Da, danas učenici ne obružavaju toliko, ali svejedno je dosta izostanaka, danas, naime, „obružavaju“ uz blagoslov roditelja.

Povorka ili norijada?

Pretpostavljam da me pitate kako zovem taj zadnji dan nastave kad maturanti slave. Za mene je to norijada jer učenici to danas tako zovu. Ne razumijem one koji kažu da se to mora zvati povorka, a ne norijada i to samo zato što se tako „uvijek zvalo“. Što znači to uvijek i kad je to uvijek? Očito da nije uvijek jer učenici danas to tako ne zovu. Povorka je bila u vrijeme njihovih roditelja, danas nije, sutra će se možda zvati tko zna kako, pustimo jezik na miru. Ni u čemu, pa ni u jeziku, ne prianjam uz neke tradicije bez razloga, jezik je živ, pogotovo njegov razgovorni idiom, mijenja se, raste, sužava se… pa onda te promjene moramo prihvaćati kao, uostalom i sve životne promjene.

Zašto ste upisali geštalt psihoterapiju?

U nekom sam trenutku osvijestila da neke svoje mrakove više ne mogu osvjetljavati sama ili uz pomoć prijateljica i da mi treba netko da mi malo ponjeguje dušu. A onda sam se poželjela dodatno obrazovati kako bih i ja postala ta koja njeguje duše drugima. Darovala sam sebi tu još jednu dodatnu mogućnost da prateći drugoga, njegujem i sebe.  Geštalt volim jer je nježan i s puno uvažavanja za ono što jest i ono što je bilo gleda u ono što će možda biti.

Kako se bilo vratiti u klupe u četrdesetima?

Za mene nekako prirodno jer zbog prirode posla nikad iz njih nisam ni izašla. Doslovno i figurativno. U našem poslu uvijek nešto moraš učiti. Osim toga, ja se bavim baš mnogim stvarima pa je učenje, proučavanje novoga uvijek nekako prisutno u mom životu. Što se  tiče edukacije za geštalt psihoterapeuta, bilo je na trenutke baš izazovno i zbog korone pa potom čestih putovanja, umora, pokušaja usklađivanja sa svim ostalim u životu, ali radovalo me baš to učenje i stavljanje sebe u potpuno nove situacije, to je uvijek dobro za mozak, tijelo i duh.

Zamarate li se godinama ili ih smatrate samo brojem?

Ne smatram godine samo brojem, naravno da se zamaram njima. Nisam opterećena njima u smislu da sebe ograničavam u bilo čemu zato što imam određene godine, na primjer i dalje imam želju i potrebu plesati po cijelu noć na nekom koncertu i nadam se da ta želja neće nikad prestati (iako je vrijeme oporavka sve dulje i dulje, to godine, naravno, donesu sa sobom). Međutim, činjenica je da godine donesu i donijet će sa sobom i neke tragove po tijelu i duši koje me ne vesele. Da se razumijemo, volim sebe u ovim godinama, mislim da ih većinu vremena dobro nosim, ne bih se vraćala u neke tridesete, još manje u dvadesete, ali voljela bih imati moć da mogu zaustaviti vrijeme na ovim četrdesetima. Sama činjenica da je to nemoguće, ipak me plaši. Ali kao što se u geštaltu kaže, treba priznati ono što jest pa pokušati uživati u svemu što dolazi, s poštovanjem za sve ono što je bilo.

Biste li se za sebe rekli da ste „grammar nazi“?

Ne bih nikad za sebe rekla da sam „nazi“ u bilo kojem području, a ponajmanje u gramatici. Ljudi često misle da kad se dopisuju s nama, profesoricama hrvatskoga, da mi procjenjujemo ljude na osnovu njihove pismenosti. Mislim, da se ne lažemo, procjenjujemo, ali samo nečiju pismenost, ne i karakter ili potencijal za ljudskost. Ne mislim da cijelo vrijeme moramo govoriti ili pisati standardnim jezikom, ni na kavama ni na društvenim mrežama. No, s druge strane, jesam kritična i smatram da sam potpuno u pravu, kad očekujem da neki  novinarski tekst ili neko službeno priopćenje iz bilo koje javne institucije budu maksimalno pismeni, a ne da pođu vani bez lekture pa čitamo svašta. U svakodnevnoj privatnoj komunikaciji smeta mi možda kad netko piše „samnom“ i glagole zajedno s negacijom, dakle kad se vidi da to baš „nezna“ pa ne zna. Ali što sad, i dalje možemo popiti kavu, poći na koncert, smijati se ili putovati kroz život zajedno. Uostalom, nije nešto što te profesorica hrvatskoga ne može naučiti.

Što biste istaknuli kao svoju najveću vrlinu?

Mislim da je moja najveća vrlina to što sam strastvena u gotovo svemu što radim, poslovno i privatno. Imam ogromnu energiju i kad mi je do nečega stalo, doslovno mogu pokrenuti planine da to pokušam ostvariti.

A manu?

To što ponekad strastveno želim i pokrećem brda radi nečega i nekoga radi koga ne bih trebala. Mana mi je i to što  sam često u jednoj od polarnosti – ili sam svugdje i sve i stalno ili sam na mjestu i teško se pokrećem. Voljela bih malo više balansirati između tih krajnosti.

Što ne tolerirate ni u kom slučaju?

Netoleranciju.

Može li vas se pjesmom kupiti?

Ako mislite na Gibonijeve stihove: „Još te mogu pjesmom kupiti, lukavo i slatkorječivo…“, da, može. Padam na slatkorječivost, tu ni godine ne pomažu. Ali i sama sam često slatkorječiva, pa tako uzvraćam udarce.

Koja domaća pjesma za vas ima najljepše stihove?

Prvo mi na pamet padaju Idoli i njihova „Rusija“ koja mi je i oduvijek najseksi domaća pjesma (domaće mi je sve što je otpjevano na jeziku koji apsolutno razumijem) i Arsenova „Tvoje tijelo moja kuća“.

Koja bi za vas bila najvjernija definicija politike?

Politika je za mene ono što bi valjda svima trebala biti – borba za javno dobro, pravednost i opću korist.

Hoćete li izaći na izbore za europski parlament?

Hoću, naravno, uvijek izlazim na sve izbore, od onih za mjesne odbore i kotareve do europskih.

Na što biste potrošili posljednji novac?

Razum mi kaže da bih ga trebala potrošiti na neku investiciju kako ne bi ostao posljednji novac. Ali s obzirom na to da razum i novac u mom slučaju rijetko mogu drugovati u istoj rečenici, vjerojatno bih posljednji novac potrošila na neko putovanje. Ako bi ga bilo nešto manje, onda možda na neki dobar restoran, na večeru s nekim dragim pa ako je i posljednja večera da barem bude svim osjetilima na pamćenje.

Koje knjige planirate pročitati ovo ljeto?

Prvi na popisu mi je roman Arnona Grunberga „Tirza“ koji nikako da nađem kod nas jer je rasprodan. Pa eto ako ga netko, tko ovo čita, ima, neka se javi, da ne moram čekati da mi dođe iz Beograda. Drugi je roman „Čiope“ F. Arambura koji sam dobila ove zime i čekam ljeto da s njim krenem. Svako se ljeto nastojim vratiti nekom klasiku jer mi puno znači to novo iščitanje, romana i sebe. Tako sam ovo ljeto odlučila vratiti se Selimoviću i „Dervišu“. Da vidim hoće li opet proizvesti isti najež kože. Jučer sam počela čitati roman „Fizika tuge“ bugarskog pisca Georgija Gospodinova, ali s obzirom na testove, eseje i sažetke koje moram čitati do kraja nastavne godine, mislim da ću sad malo pauzirati s njim pa će i to biti baš  ljetno štivo.

S obzirom na to da se spremam na ispit iz Psihijatrije u rujnu i moram napisati seminarski rad o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, bit će tu svakako i znanstvene literature. Kroz sve to, svakodnevno će, nadam se, biti i neka poezija jer sam počela ponovno nešto i sama pisati.

Od koga ste dobili najbolji životni savjet?

Vjerojatno od neke od svojih terapeuta/ica i geštalt učitelja/ica i nije nužno morao biti upućen meni, ali sam ga pounutrila, a zvučao je nešto  kao: „Samo nježno prema sebi, nije moglo drukčije, brže, bolje, hrabrije…“

Da možete dati samo jedan savjet svojim učenicima, koji bi to bio?

Ono što inače nastojim stalno govoriti: „Pazite na ljude s kojima dolazite u bilo kakvu interakciju, nikad ne znate što je netko proživio ili što trenutno proživljava, budite empatični i obazrivi prema sebi, ljudima i u konačnici prema životu.“

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA