Predstavljanje prve zbirke poezije naslovljene “Tijelo” dubrovačke autorice Ive Pozniak prošlo je u Lazaretima u posebno emotivnom ozračju, kakvo sa sobom uvijek donese rađanje nove knjige i novog pjesničkog izričaja među nama. Iva Pozniak ima raznolike interese i afinitete koji se čine nespojivi.
Kakva je Iva i koliko bogatstvo nosi u sebi, doznajete iz razgovora koji slijedi.
Osjećaš li se pjesnikinjom, koliko ti je laskavo imati samostalnu zbirku poezije?
Da, osjećam se pjesnikinjom, ali ne u smislu neke titule, već kao nekoga kome je poezija jako bliska i alat koji redovito koristi. Pisanje mi je prirodna potreba, a ova zbirka je samo jedan od puteva kroz koje se to manifestira. Lijepo je imati samostalnu zbirku, ali ne zbog samog čina objavljivanja, već zato što kroz nju mogu podijeliti nešto što može dotaknuti i druge.
Zbirku si nazvala Tijelo – je li i to jedna od provokacija za ovako male sredine i izuzetno patrijarhalno društvo u kojemu živimo? I još žena?
Naslov Tijelo nije provokacija u klasičnom smislu, ali jest poziv na promišljanje. Tijelo nosi slojeve – biološke, emocionalne, duhovne. Ono je prisutnost, iskustvo, memorija, instinkt. Tijelo je prva granica s vanjskim svijetom, prvo mjesto gdje se emocije manifestiraju, dok ih još nismo svjesni mentalno. U patrijarhalnom društvu tijelo žene često je nešto o
čemu se govori izvana, iz tuđih perspektiva, a rijetko mu se daje prostor da govori samo za sebe.
Smatraš li se feministkinjom? (Pre)često se u našem društvu dosta pogrdno o tom pojmu govori.
Ako feminizam znači pravo žene da bude svoja, da bira kako će živjeti, stvarati i postojati bez da joj se to određuje izvana – onda da, feministkinja sam. No, način na koji pristupam toj ideji nije agresivan ni isključiv. Upravo kroz poeziju i poetski bunt, blizak mi je pojam radikalne mekoće kao oružja. Ideja je da bez isprika dijelimo svoje emocije, i na taj
način prkosimo društvu koje veliča suzdržanost i distancu, a umanjuje važnost empatije, gdje su osjećaji znak slabosti, gdje je važna stroga struktura „hladne glave“, funkcije, sistemi, registratori, a u konačnici i sukobi, interesi, zapadnjačke vrijednosti kapitalizma. „Radikalna mekoća“ je tako politički potez koji pronalazi temelje u feminističkim idejama, jer zagovara pravo na izražavanje ženske prirode i emocija bez osjećaja krivnje ili sramote, što je posebno osnažujuće i oslobađajuće za žene koje su kroz povijest bile potisnute te radi istog stigmatizirane kao „slabiji spol“.
Jesu li ljudi koji se bave svim ovim čime se ti baviš – od pisanja, znanstvenog bavljenja morem, trbušnim plesom, životinjama, općenito brigom za život na našoj planeti – izuzetak? Osjećaš li se usamljenom u svemu tome?
Možda se ova kombinacija interesa ne susreće često, ali mislim da nije toliko rijetka koliko se na prvi pogled čini. Dapače, kada slijediš svoj put, prirodno susrećeš upravo one ljude koji idu u sličnom ili istom smjeru.
Koliko su ljudi koji se bave svim ovim izričajima kojima se ti baviš u biti usamljeni i je li ti to teško pada – usamljenost?
Kao dijete i u mlađim danima često sam se osjećala usamljeno jer sam imala specifične interese i duboko promišljala stvari koje možda nisu bile bliske mojoj okolini. No, s vremenom sam shvatila da je samoća dragocjen prostor za kreativnost i da je ne treba gledati kao nešto negativno – ona može biti plodno tlo za stvaranje, za povezivanje sa sobom i svijetom na dublji način. Danas se ne osjećam usamljeno jer imam sreću da su uz mene divni ljudi – istomišljenici i kolege, obitelj, mali i poseban krug prijatelja i, naravno, partner. U tom smislu, nisam usamljena, već zahvalna na onima koji su dio mog života.
Što te izvlači iz loših raspoloženja, koliko si osjetljiva na stvari koje se događaju oko tebe i što te najviše uzrujava?
Priroda, more, pokret i stvaranje. Kada me nešto duboko pogodi, najbolje se izrazim kroz umjetnost – bilo da pišem, plešem ili stvaram nešto rukama. Osjetljiva sam na nepravdu, na ravnodušnost prema svijetu oko nas, na destruktivne obrasce koji se ponavljaju. Ali s vremenom sam naučila usmjeriti tu osjetljivost na nešto produktivno, nešto što može donijeti promjenu, čak i ako je ona mala.
Što misliš da bi svaki čovjek za svog života na ovoj zemlji trebao napraviti – znaš ono – napisati knjigu, posaditi stablo, odgojiti dijete?
Često se spominje ta simbolična trojka – knjiga, stablo, dijete – i mislim da ona zapravo govori o ostavljanju nekog traga, nečega što nas nadilazi. No, vjerujem da čovjek nije dužan apsolutno ništa, a može sve. Svako ima svoj put i svoj način ostavljanja smisla iza sebe. Nekome će to biti umjetnost, nekome obitelj, nekome istraživanje svijeta, a nekome tihi život u skladu s prirodom. Najvažnije je da taj put bude autentičan i da dolazi iz unutarnjeg poriva, a ne iz društvenih očekivanja.
Koliko razumijevanje ljudi oko sebe imaš?
S vremenom sam naučila da ne očekujem razumijevanje od svih, i to mi je donijelo mir. Imam sreću da me razumiju oni najvažniji – ljudi koji su bliski mom srcu, koji dijele moju strast za istraživanjem, stvaranjem, življenjem punim plućima. A za one koji me ne razumiju – to je u redu.
Na zemlji postoje energetske točke u kojima se osjećamo doma – puno i rado putuješ, gdje se tako osjećaš (osim u Gradu koji si ipak odabrala kao stalnu adresu)?
Moja omiljena mjesta uvijek su vezana za prirodu, posebno za more. Jako volim lučke gradove – oni nose cijeli spektar raznih ljudi, nacija, kultura i energija koje mi odgovaraju. U njima osjećam dinamiku, povezanost svijeta, stalni protok i promjenu, ali i onu duboku, staru slojevitost. Sebe mogu zamisliti da živim samo uz more, zato su mi lučki gradovi
prirodno okruženje.
Što te najviše raduje kad pogledaš iza sebe… čemu se raduješ kad pogledaš ispred sebe…?
Raduje me što sam ostala svoja, što nisam pristajala na kompromise koji bi me udaljili od mog pravog puta. Raduje me sve što sam stvorila, svi trenuci koji su bili iskreni i duboki. A ispred sebe – radujem se novim pričama, novim susretima, novim oblicima izražavanja. Radujem se svemu što tek dolazi.
Koje osobine i snage moraju imati osobe koje u ovako malim pa i zatvorenim sredinama žele ostati svoje?
Hrabrost, dosljednost i unutarnju sigurnost. Znati tko si i ne dati da te oblikuju očekivanja drugih.
Imaš li uzore među pjesnicima i književnicima, velikanima… tko su?
Imam ih mnogo, ali me najviše inspiriraju oni koji pišu iskreno, hrabro i s dubokim razumijevanjem života.
Koliko “prerađuješ” stihove koje napišeš?
Prerada je ozbiljan posao. Prvi zapis je sirov i osoban, ali tek kroz doradu postaje pjesma spremna za čitatelje.
Što je najljepše i najohrabrujuće što si čula ili su ti rekli o tvojoj poeziji?
Najljepše i najohrabrujuće što sam čula o svojoj poeziji jest da najbolje tek dolazi.
Kada mi netko od čitatelja kaže da su mu moji stihovi otvorili neki novi pogled ili ga dotaknuli na dubljoj razini, to mi znači najviše.
