Dubrovačka pjesnikinja i gimnazijska profesorica Nikica Anić upravo je predstavila svoju drugu zbirku pjesama „Moja nova proljeća“. Njezina poezija donosi intiman pogled na ljubav, ljude i životne radosti, ali i poruku da za nova nadahnuća, bliskosti i početke nikada nije kasno. Pitali smo je o njenom stvaralaštvu i inspiraciji, odnosu s mladima i pogledima na društvo u kojem živimo.
Zašto poezija, a ne neka druga književna forma?
Poezija je nešto s čim sam rasla. Moja mama Sonja mi je kao malenoj djevojčici prije spavanja čitala Puškina, Jesenjina i ja sam tako umjesto uz bajke tonula u san uz stihove. Imam valjda i taj neki pjesnički gen jer je moj nono Ante Anić pisao pjesme, tata isto tako, a i moj rođak je poznati pjesnik Momčilo Popadić. Kao djevojčica u drugom razredu osnovne sam počela pisati poeziju, a moju nadarenost je uočila i moja tadašnja učiteljica Nada Tadić, tako da se sjećam kako sam u trećem razredu osnovne u školskom časopisu dobila cijelu stranicu koju su nazvali „ Zrnce poezije djevojčice Nikice“. Poezija je tako dio mog života od najranijeg djetinjstva.
Kako birate nazive svojih zbirki – Moja nova proljeća imaju neku posebnu simboliku za Vas ili?
Moja nova proljeća je naslov koji sugerira buđenje. Po svojim godinama ja sam nekako više jesen, ali vjerujem da naše godine ne mjere starost našeg duha. Naslovom želim naglasiti da nikada nije kasno za nova buđenja, nove početke, ushite, zanose, ljubavi i strasti. Kao što i priroda prolazi svoje cikluse i nakon zime proljeće probudi sve oko nas, tako bismo i mi uvijek trebali biti spremni za novo buđenje.
Kako biste iz vlastitog iskustva, opisali ljude koji pišu poeziju, po čemu se razlikuju od drugih ili ma koji način, senzibilitet, osjećaju svijet oko
sebe?
A.B. Šimić ih je najbolje opisao: Pjesnici su čuđenje u svijetu. Imaju neku posebnu senzibilnost i gledaju svijet očima a doživljavaju ga srcem. List nikad nije samo list, zora nije doba kad se sunce pojavi i rastjera mrak. Oni u tome uvijek vide još nešto, neku simboliku, neki dublji smisao. Imaju djetinju maštu, a često ih zovu i sanjarima. Oni su slikari riječima.
Što Vas potakne da stvarate – želite s čitateljima podijeliti sreću i ljepotu ili suprotne osjećaje, što biste željeli da vaši stihovi u njima
izazovu?
Taj poriv stvaranja, pisanja poezije dolazi iznutra. Sjećam se kad sam još kao mlada cura, dijeleći sobu s bratom, kada bi mi na pamet pao neki stih, slika, ustajala polako da ga ne probudim i zapisivala taj stih, ideju na papir jer sam znala da će mi, ako zaspim, pobjeći. Bilo kakav prizor oko mene, događaj, emotivno stanje može biti okidač za pjesmu. Kada je čovjek napiše, sačuva taj nepovratni moment, događaj. Kada pjesme objavite i budu dostupne i drugima želite podijeliti s njima taj ushit, tu ljepotu emocije nadajući se da će se prepoznati u nekoj i da će njihovim iščitavanjem živjeti i u drugima.
Je li pisanje bijeg od svijeta ili način da se “preživi” u svijetu?
Ne mislim da je pisanje bijeg od svijeta. Pisanje je način života. Promatranje svijeta, pojava i ljudi i provlačenje njih kroz neki emotivni filter. To je način života, rekla bih. Dijalog sa svojim dubljim bićem. A ujedno naš način da sačuvamo prolaznost trenutka na neki način.
Kako se nosite sa svim ružnim stvarima koje nas okružuju, ratovima, neljudskošću… Je li i poezija način da se suprotstavimo užasu svijeta?
Svijet je na prvu užasno mjesto, živimo u užasnom vremenu koje potencira nasilje, ratove, najgori oblik kapitalizma, licemjerje, koje mi je jedna od najgorih ljudskih osobina. Ali s druge strane ima toliko dobrih i humanih pojedinaca. Evo sad kada sam imala prometnu nezgodu, samo su se javljali ljudi koji su htjeli pomoći. Poezija je nada, vjera da je slijedit svoje srce ipak najvažnije. Da svijetu koji je velikim dijelom lišen emocije koja se smatra slabošću, ona u biti naša snaga, i da je ljudi osjete i razumiju: Možda se o njoj ne usude govoriti, ali je u svoja četiri zida svi osjećaju. Pjesnici su možda Don Quijoti, ali barem pokušavaju ukazati na prave vrijednosti.
Poznato je da ste bili aktivnim dijelom politike našeg Grada, kako iz današnje perspektive i s odmakom godina, gledate na ono što bi politika
trebala biti i što ona, u praksi, jest? Čudi li vas kad ljudi za sebe kažu da su apolitični i da se ne žele baviti politikom?
Moj politički angažman je bio iz želje da dam svoj neki doprinos društvu, gotovo idealistički. Politika nema s tim veze. Politika je posao u kojem svaka stranačka pripadnost očekuje od tebe da se staviš u okvire koje ta stranka postavlja. Teško može pojedinac opstati u stranci bilo kojoj, ako želi biti korektiv. Politika je u praksi vrelo često povezivanje ljudi kako bi ostvarili osobne interese. U prilog ovom govore o nespojive koalicije stranaka koje nemaju ponekad nikakvih ideološki dodirnih točaka. Tako da me ne čudi što većina ljudi bira danas biti apolitična. Često političari gube osjećaj za probleme običnog malog čovjeka, jer u svom svijetu privilegija niti ne znaju kako taj obični čovjek živi. Apolitičnost je posljedica svega toga.
Nadahnjujuće su vaše poruke generacijama mladih gimnazijalaca kojima predajete i koje ispraćate dalje u život iz srednjoškolskih klupa – no,
sigurno vidite i sve one dvojbe i nesigurnosti koje ih pritišću u odrastanju – što biste izdvojili kao najviše zabrinjavajuće?
Na svim mojim promocijama nastojim uključiti što više sadašnje i bivše učenike. Ta veza van kurikula mi je jako bitna. Njihov doprinos nečemu što nije uobičajeno.
Budući da živimo u svijetu velikih tehnoloških promjena, vrlo su zbunjeni koje zanimanje odabrati nakon srednje škole. Nekoć ih je dosta nastavljalo studirati jezike ili nešto na humanističkim studijima, sada je to vrlo rijetko, jer ne vide u tome nikakvu perspektivu. Materijalističko društvo u kojem žive nameće im i takve vrijednosti. Društvene mreže propagiraju površne vrijednosti, neke krive modele, što u formativnom razdoblju mladih može dovesti do velikih frustracija i problema. Teško im je prenijeti poruku o važnosti dubine i temeljitosti u površnom svijetu. Sve je na klik, što u stvarnom svijetu ne ide baš tako.
Što vas najviše veseli, a što rastužuje?
Mene veseli puno toga. Ujutro kada otvorim prozor i vidim Grad u suncu na primjer. Vesele me sitnice koje život znače. Patim od sitnica, pažnje koje mi uljepšaju dan. Ne podnosim licemjerje i ogovaranje. Obuci tuđe cipele, pa onda govori.
Što je za vas najveća vrijednost jednog ljudskog života?
Najveća vrijednost je LJUBAV. Tako i Biblija kaže. Sve potječe iz nje. Prema zemlji, prirodi, partneru, djetetu, poslu…bez ljubavi nema života. Nema napretka ni zadovoljstva.
Koliko je za pisanje važna u životu disciplina, imate li posebne rituale u svakodnevici, možda dijelove dana koje odvajate za pisanje ili samo
zapisujete kad dođu trenuci nadahnuća?
Nema za pisanje plana. Stvar je nadahnuća. Nekad zalijevam cvijeće, dođe mi neka ideja i ostavim cvijeće na tren dok je ne zapišem. Nekad se probudim rano i prije nego popijem čaj pišem. Onako svjež mozak, odmoran je vrlo kreativan.
Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
Vrlina je da sam optimist i da je meni čaša uvijek polu puna. Mana je da često vjerujem previše ljudima i tražim najbolje pa se razočaram
Kako biste opisali kao autorica trenutak kada svoju knjigu držite u rukama, koliko je to snažniji osjećaj od onoga kada “pustite” pjesmu preko društvenih mreža da putuje do čitatelja cijelog svijeta, zapravo?
Knjiga u rukama je nešto što ima boju, miris, opip, stvarna je. To je kuća u kojoj stanuju pjesme. Nisu razasute uokolo. Uobličene su u cjelinu. Znate da će biti u nečijem domu, na nečijoj polici, u nečijem životu. Meni je moderna tehnologija nešto nametnuto, ja sam osoba od papira i olovke. Tako da je knjiga meni puno bliži medij. Vjerojatno se slikar osjeća slično kad naslika sliku. S tim što nas tiskanje knjige povezuje i drugim ljudima koji daju svoj doprinos u njenoj izradi. Divan je taj timski rad, u kojem vam netko pomogne vaše riječi uobličiti u cjelinu koja se zove knjiga.
Što vam se čini – u današnje vrijeme koliko su ljudi podložni autocenzurama kako ne bi dolazili u sukobe ili – preko društvenih mreža najviše – postajali meta žestokih uvreda pa i omalovažavanja?
Autocenzura preko društvenih mreža. Hm. Općenito sve manje komentiram išta preko mreža. Vrlo često ljudi pišu neke komentare bez da pročitaju cijeli tekst, referirajući se samo na naslov. I kada komentiram pokušavam pisati samo o onom što dobro poznajem. Ljudi su inače hrabriji pisati iza ekrana nego reći u lice. Primjećujem da je sve manje dijaloga, a sve više prepirki. Kako ono kažu: Govor mržnje. Grozim se nasilja bilo koje vrste, a verbalno je često. Pristalica sam više razgovora u četiri oka.
Što za vas znači – biti svoj? I što bi to značilo u odnosu na druge ljude?
Biti svoj znači živjeti život prema svojim uvjerenjima, biti dosljedan i imati svoj stil, nepodložan prolaznim trendovima. Biti graditelj svog svijeta u koji će ući oni koji imaju slične vrijednosti, Za sve ostale ogroman je svijet oko nas. Za svakog ima mjesto pod suncem.
