6.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 27 siječnja, 2022
NaslovnicaNaša čeljadNepal? Nakon putopisa Mare Konjevod razmislit ćete dva puta! I - poći!

Nepal? Nakon putopisa Mare Konjevod razmislit ćete dva puta! I – poći!

Kao i sve (dosad) najbolje odluke u mom životu, ideja o Nepalu rodila se zapravo sasvim neočekivano i u zadnji čas. Za sve one koji me ne znaju, ja sam jedna od onih osoba koje sve žele ODMAH SAD i užasavaju me izjave kako „za sve ima vremena” jer je to jedino čega nam uvijek fali. Upravo zato neke prilike u životu treba zgrabiti čim se ukažu, jer eto, nikad ne znaš. U ovom slučaju, tako je i bilo. Budući da obožavam prirodu i planinarenje, moja glavna motivacija za put u Nepal bila je odhodati Annapurna sanctuary trek koji slovi za jedan od najljepših na svijetu. A, s obzirom na to da nisam mogla staviti ruku u vatru da ću s 50-ak godina imati volje i snage pentrat’ se po Himalaji (iako se nadam da se varam), nisam puno razmišljala. Kakav je dojam na mene ostavio Nepal i je li ispunio moja očekivanja? Pa, krenimo ispočetka…

Napisala: Mara Konjevod

Nepal je jedina zemlja svijeta u kojoj se unutar 200 kilometara zračne linije dodiruju mistične džungle, moćne rijeke i veličanstvena Himalaja (osam od deset najviših vrhova svijeta) te isprepliću hinduizam i budizam, Indija i Tibet. Naša nepalska avantura započela je, gdje drugdje, nego u Kathmanduu u koji smo sletjeli negdje oko 8 sati ujutro. Polomljeni nakon dva duga leta u poprilično uskim sjedalima, na aerodromu vadimo turističku vizu (50 dolara za mjesec dana), a zatim se bacamo na otvaranje kufera u potrazi za japankama (u Nepalu je sedmi mjesec i nemila vrućina). Na jednom od šaltera brzinski kupujemo njihovu SIM karticu koja košta smiješnih 200-300 rupija (20-30 kn) te izlijećemo na cestu gdje nas dočekuje džip i vozi nas u hotel. Ne znam što bi bila nečija prva asocijacija kad zamisli glavni grad Nepala, ali ja sam nekako zamišljala da će me dočekati potpuni kaos. Utoliko je naš prvi dodir s Kathmanduom bio sasvim neuobičajen jer je grad po našem dolasku bio potpuno – prazan. Vlasnik hotela koji nas je vozio do smještaja objasnio nam je kako je 15.10 (na dan našeg dolaska) započeo Dashain, najvažniji i najduži nepalski državni praznik, a radi se o hinduističkom blagdanu/festivalu koji traje čak 15 dana! Osim Dashaina, u Nepalu je turizam dvije godine bio u potpunosti paraliziran, a tek je nekoliko dana prije našeg dolaska ukinuta sedmodnevna samoizolacije po dolasku u zemlju, tako da smo mi praktički bili jedni od prvih turista. Naš vodič Gruba, koji je u Nepalu bio čak 15 puta, rekao je da nikada nije doživio nešto slično.

Naš hotel je bio smješten u Thamelu, turističkom centru grada u kojem možete pronaći apsolutno sve- nebrojene alpinističke trgovine, suvenire među kojima su najprepoznatljiviji kukri noževi gorka ratnika, tanka slike, neizostavne tibetanske molitvene zastavice koje vise na svakom koraku, mandale, štandove sa street foodom, restorane i noćne klubove, ali i mnogobrojne Nepalce koji te dozivaju i prodaju raznorazne stvari (uglavnom opojna sredstva). No, suprotno očekivanom, Nepalci nisu napadni i ne potežu te za rukav na svakom koraku. Tek ti se poneko dijete objesi oko struka i moli da mu daš nešto para ili da mu u butizi kupiš mlijeko, no to su uglavnom bile iznimke. Naš hotel je po Grubinim riječima   jedan od najboljih u Thamelu. I stvarno, ulaz je izgledao kao pročelje nekog budističkog hrama, hotel je imao lijepu terasu s cvijećem i šarenim muralom na zidu s tigrovima, zmajevima i, naravno, Himalajom u pozadini, a čak je i recepcija izgledala poprilično ok. Međutim, po dolasku u sobu oduševljenje je splasnulo. Unatoč tome što je definitivno bila očišćena, naša hotelska soba izgledala je kao da je kroz nju već prošlo jedno pet ljudi, jastučnice su bile zgužvane i žute (njih su očito zaboravili promijeniti), ali s obzirom na to da su Nepalci sami po sebi šašavi (doći ćemo i do toga), ništa čudno. Banja je bila priča za sebe. Walk in tuš bez zavjese ili nečega sličnog tako da voda, dok se tuširaš, prska na sve strane, a nakon takvih par dana tuširanja pločice su umjesto bijelih poprimile smeđu boju i imao si dojam kao da hodaš po blatu. U svakom slučaju, drago nam je da nismo vidjeli kako izgleda najgori hotel u Kathmanduu. Ukratko, u Nepalu ćete jednostavno morati zaboraviti na sve svoje principe čistoće i uvijek žmiriti na jedno oko, u suprotnom će vam vrlo vjerojatno prisjesti cijelo putovanje.

Nakon ostavljanja stvari u sobama, kreće tumaranje po ulicama i istraživanje grada u kojem smo proveli ukupno 6 dana. U Nepalu navodno živi 29 milijuna ljudi, od čega u glavnom gradu, pazite sad- između 1 i 5 milijuna ljudi (nitko ne zna sa sigurnošću). To je grad koji svojim intenzivnim bojama i mirisima, drevnim hramovima i živopisnim tržnicama nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nakon prvih par dana pustih ulica i zatvorenih butiga, dobili smo uvid u djelić toga kako Kathmandu izgleda u normalnim okolnostima – automobili i motori izlijeću na sve strane, svi trube, ali ne kao kod nas da ti skinu sve po spisku, više da te jednostavno upozore da su tu i da izbjegnu potencijalni sudar ili nešto slično. Preko ceste se nikada ne trči- ako mirno i polako prelaziš cestu vozači će te jednostavno obići, a da neće ni u jednom trenu pomisliti nešto poput: “vidi gdje ovaj kreten prelazi cestu”. Na motorima se ponekad vozi cijela četveročlana obitelj, prenose se kutije, komode i televizije, a samo vozač mora imati kacigu. Njihove modele automobila većina nas nije srela nikad u životu, a veličine su prosječnog smarta s četiri sjedala. Također, porez na automobile je u Nepalu 300%, zbog čega ih uglavnom svi rentaju. Po gradu se ne vozi brže od 30-40 na sat, ali apsolutno nitko nije nervozan, upravo suprotno. Taksisti su posebno munjeni- morate se jako dobro uvjeriti da vaš vozač zna točno gdje ide, često ćete mu pokazati adresu na Google mapsu, on će kimnuti glavom i reći svoje poznato “ok ok”, a zapravo nema blage veze gdje ide. Budući da nas je u grupi bilo 13, glavni je strah uvijek bio hoćemo li svi doći do iste destinacije ili će neki od nas zalutati u potpuno krivi dio grada.

Zanimljivo je da u Kathmanduu jednostavno ne postoje kante za smeće. Svo smeće baca se “uz cestu”, pa se nekad rano ujutro pokupi i opet sve ispočetka. Na to se bilo jako teško naviknuti, tako da smo svi u početku popijenu bocu vode, opušak od cigarete ili nešto slično znali nositi satima u nadi da ćemo ipak negdje pronaći neki koš, da bismo se na kraju jednostavno predali i bacili smeće na najveću hrpu koju bismo našli.  Ono što me također oduševilo (a u isto vrijeme i zgrozilo) je njihov način prenošenja stvari po ulici. Nepalci, naime, sve nose na leđima i to na način da na čelo stave nekakvu platnenu traku koju pričvrste na cijelu “konstrukciju” koju nose, a u stanju su tako na leđima kilometrima nositi madrace, frižidere, plinske boce i druge neshvatljivo teške stvari.

Nekoliko dana prije odlaska iz Kathmandua, trebali smo oprati robu. U Kathmanduu je padala kiša, što je inače jako čudno za to doba godine te nam je recepcioner vrlo odrješito rekao: “No laundry. Rain”. Blijedo smo ga pogledali i ništa nam nije bilo jasno, no ako je Nepalac odlučio da nešto ne može, teško ćete ga bilo čime razuvjeriti, tako da smo odustali i otišli u šetnju gradom. Nakon nekoliko minuta, tik uz cestu vidjeli smo ograđenu livadu na kojoj se, razgrnuta po podu, suši ta ista (hotelska!) roba. Alternativa su krovovi ili već nešto treće o čemu je (kao i za većinu drugih stvari u Nepalu) bolje ne znati ništa.

Ako ste zaljubljenici u planinarenje, u Kathmanduu možete obaviti shopping života jer postoji mali milijun alpinističkih butiga u kojima se možete obući od glave do pete, a cijene su toliko niske da s vremenom izgubite kompas (npr. pernata vreća za spavanje košta 300 kn, planinarske hlače 50, majice 20). Naravno, na snazi je uvijek dobro staro cjenkanje, zbog čega će vam Nepalac uvijek bubnuti veću cijenu od realne, a na vama je da je spustite što više možete. No, budući da je sve toliko nestvarno jeftino, ponekad je jednostavno teško procijeniti što je skupo u njihovim okvirima, tako da te Nepalci s vremena na vrijeme i uspiju nadmudriti. Ponekad, kada te uspiju “preveslati” i prodati ti nešto za (njima) ogromne pare, Nepalci znaju zatvoriti svoju trgovinu i “slaviti” barem jedno 5-7 dana. 

Što se tiče znamenitosti, prvo smo posjetili neizostavni Durbar square, smješten u srcu starog Kathmandua. Radi se o grupi budističkih i hinduističkih hramova, svetišta i statua razbacanih uokolo desetak manjih trgova. Ne pripadaju istom vremenskom razdoblju (od 12. do 18. stoljeća), nisu posvećeni istim božanstvima (imaju čak 3 milijuna božanstava) niti građeni od istog materijala, ali ih je stvarno prekrasno vidjeti na okupu. Do početka 20.st. Durbar square bio je kraljevska rezidencija, a danas je otvoreni muzej, zaštićen UNESCO-om. Ulaz na trg plaćaju samo stranci i košta nekih 1000 rupija (50-ak kuna), što je dosta skupo za nepalske pojmove. Nažalost, 2015. godine, u snažnom je potresu srušeno nekoliko građevina, tako da su neke od njih još uvijek pod skelama. S obzirom na to da se na trgu nalaze sveukupno 43 hrama i statue, nema smisla opisivati svaki od njih. Istaknula bih tek meni najzanimljiviji, Kumari-ghar- dom jedine žive božice na svijetu, Kumari. Priča o božici Kumari bila mi je posebno zanimljiva, ali i poprilično tužna. Naime, radi se o običaju koji potječe iz 18. stoljeća, a iako o njemu postoji nekoliko legendi, točan razlog odabira žive božice nije poznat. Kumari, živa djevojčica, odabire se iz točno određene kaste, mora biti starija od 4 godine, ali ne preblizu pubertetu, a odabire se na temelju 32 fizičke karakteristike. Kada se nađe kandidatkinja, stave je u mračnu prostoriju i straše na razne načine. Ako ne pokaže strah, a inkarnacija božice to nikako ne bi smjela, odabrana je te se s obitelji seli u spomenutu palaču, gdje je dvorjani paze i štuju kao pravu božicu. Ona prestaje biti besmrtna kada dobije prvu mjesečnicu ili na bilo koji način izgubi veću količinu krvi. Tada se bira nova djevojčica, a stara Kumari postaje normalna žena. Iako je imućna i visokoobrazovana, uglavnom provodi život nesretna i nitko se njome ne želi oženiti jer se smatra da kao bivša božica ima moći. Kumari iz palače izlazi tek nekoliko puta godišnje (uvijek je nose jer ne smije dotaknuti tlo) i dijeli blagoslov ljudima.  Iako je kod nje moguće zakazati i audienciju, stranci, naravno, mogu ući tek u dvorište hrama i, ako imaju sreće, mogu vidjeti Kumari koja nekoliko puta dnevno proviri na prozor (slikavanje je strogo zabranjeno). Mi nismo imali sreće te nas je jedan od njenih dvorjana odmah  obavijestio da Kumari nije raspoložena za pokazivanje jer to, naravno, znači da mora biti obučena i sređena od glave do pete.

Šetali smo i do 2 kilometra udaljenog brda, na čijem je vrhu izgrađena prekrasna budistička stupa Swayambhunath. Stupa je budistički hram u koji se ne može ući, a na njoj su uvijek Budine oči (Buda se rodio u Nepalu). Danas je ona dom stotinama majmuna pa se često zove i hram majmuna. Do vrha vode strme stepenice omeđene prikazima životinja, a na samom brdu, osim centralne stupe, nalaze se i mnogi drugi religijski objekti, kao i mali muzej, svi ukrašeni raznobojnim molitvenim zastavicama. Vrijedi se uspeti do vrha i zbog prekrasnog pogleda na grad. Iako majmuni koji trčkaraju okolo izgledaju slatko i mnogi bi se sigurno htjeli slikati s njima za društvene mreže, preporuka je da ih se ne uznemirava jer mogu postati dosta agresivni. Ako vam majmun ukrade bilo što iz ruke ili s glave (bocu vode, mobitel, naočale) trebalo bi ih samo pustiti jer će obično to isto, nakon što im prestane biti zanimljivo, jednostavno ostaviti nekoliko metara dalje. U suprotnom, ako se budete natezali s ovim slatkim životinjicama, mogli biste zaraditi ugriz koji će se onda inficirati, tako da im se divite samo iz daljine ako ne želite provesti dio svog putovanja u bolnici. Također, oko gotovo svih turističkih atrakcija često će vas “napasti” i gotovo opkoliti Nepalci i Indijci, a s obzirom na to da neki od njih nikada u životu nisu vidili bijelca (posebno su im zanimljive djevojke svijetle kose, s piercingom u nosu ili jako visoki muškarci), trčat će za vama mašući svojim mobitelima i fotoaparatima, tako da se u nekim momentima stvarno osjećate kao holivudska zvijezda.

Sljedeće je odredište bilo Boudhanath (tibetanski kvart) u kojem se nalazi najveća (i jedna od najljepših) azijska stupa. Tisuće hodočasnika svaki dan dolazi do stupe i kruži oko nje u smjeru kazaljke na satu, vrteći pritom preko pet stotina molitvenih kotača uz riječi – om mani padme hum (mantra koja pomaže u pročišćavanju negativne karme, transformiranju uma i otvaranju srca suosjećanju prema sebi i svim bićima). U blizini stupe imali smo priliku vidjeti i tanka tehniku slikanja na pamuku ili svili koja obično prikazuje budistička božanstva, scene (npr. iz Budina života) ili mandale.

Dva kilometra južnije, na obalama rijeke Bagmati, nalazi se kompleks hinduističkih hramova Pashupati (Pashupatinath). Rijeka Bagmati također se, kao pritoka Gangesa, smatra svetom rijekom te se koristi za kremiranje preminulih i ritualno pranje.Tako smo imali priliku vidjeti spaljivanje mrtvih na gatovima, no s obzirom na to da se radi o nepalskoj verziji sprovoda, samo iskustvo nije bilo previše ugodno. Neke od zanimljivosti koje se tiču samog obreda su, na primjer, da  pokojniku vatru u ustima mora zapaliti najstariji sin ako je pokojnik otac, a najmlađi sin pali tijelo ako mu je umrla majka.Ako pokojnik nema sinova, vatru će zapaliti muž od kćeri ili svećenik.Mrtvacu se noge namoče u rijeku kako mu duša ne bi pobjegla kroz stopala i reinkarnirala se na nižem stupnju razvoja.Boja žalovanja u Nepalu nije crna, već bijela, a udovicama je najstrože zabranjeno nositi crvenu boju koja je simbol radosti.

Između bauljanja po Kathmanduu, otišli smo i na trosatni trek od Nale do Nagarkota kroz sela i rižina polja gdje su nas ljudi promatrali kao da smo osmo svjetsko čudo, izlazili na ulice da nas pozdrave i ponosno nam predstavljali krave i ostale domaće životinje, uvjereni da one ne postoje tamo odakle mi dolazimo. U Nagarkotu postoji vidikovac s kojeg se, za lijepog vremena, može viditi Mt. Everest, ali mi, nažalost, nismo bili te sreće. Ali, kad smo već bili gore, odlučili smo malo izguštati i s vodičem popiti pivu. Koliko god da je život u Nepalu jeftin (bar se nama činio), alkohol je nevjerojatno skup, čak i za naše pojmove. Nepalci uglavnom ne piju, što radi vjere, što radi toga što piva od 0,6 košta nekih 30-ak kuna, ako ne i više, a dnevnica prosječnog radnika je 40-50 kuna. Zato nije ni čudno što se naš vodič  nakon jedne nepalske Gorke toliko tablirao da je dvosatnu vožnju od Nagarkota do hotela proveo u dubokom snu.

Nakon obavljenog šopinga i kulturnog uzdizanja, bilo je vrijeme za napuštanje prijestolnice i odlazak u Pokharu, drugi najveći grad Nepala. Od Kathmandua do Pokhare ima tek nekih 200-tinjak kilometara, ali s obzirom na to da Nepalski A1 (najvažnija cesta u zemlji) ima tek dvije trake te da je cjelokupno iskustvo najsličnije vožnji najgorim makadamom kroz Bosnu, putovanje tourist busom (koje je najbolja opcija jer bus staje tek 3 puta, dok lokalni autobusi doslovno kupe ljude s ceste) trajalo je ugodnih 8 sati. Vožnju je još više začinilo prestizanje i ulaženje u škarice zbog kojih smo se u nekoliko navrata pitali hoćemo li svi doći do Pokhare u jednom komadu.  Kako bismo barem malo skratili put busom, negdje na pola puta uskočili smo u raft niz rijeku Trisuli i ručali na pješčanoj plaži prije završnog drndanja nepalskom “autocestom”.

Sljedeći dan uslijedio je, barem meni, highlight cijelog putovanja, sedmodnevni Annapurna sanctuary trek, koji opravdano slovi za jedan od najljepših na svijetu. Naša “misija” bila je uspeti se do baznih logora za uspon na Machupuchre- svetu planinu na koju se još nitko nije popeo i Annapurne South (4150 metara nadmorske visine). Na trek nas je krenulo 20- nas 13 i naših 7 šerpi koji su nam nosili torbe s vrećama za spavanje i dodatnom opremom. U ovom slučaju, šerpe su nosači, farmeri kojima je ovo dodatan izvor zarade i razlikuju se od visinskih šerpi koji alpinistima osiguravaju, na primjer, uspon na Everest i slično.

I, krećemo! Koliko god se trudila, jednostavno je nemoguće riječima opisati tu ljepotu zbog koje svaki dan iznova vrištiš od sreće i zapravo uopće ne možeš vjerovati da si tamo, a svaki dan čeka te nešto sasvim novo- od rižinih polja, preko džungle uz rijeku, visećih mostova, šume rodondendrona i bambusa pa sve do golog kamena i snijega na samom vrhu. (Kažu da slika govori tisuću riječi, pa evo ih nekoliko). Annapurna base camp trek jako je popularan, kako među lokalcima tako i među turistima, zbog  čega je sve jako dobro organizirano. Svakih nekoliko kilometara dolazi se do sela u kojem su lodgeovi (nepalska verzija planinarskog doma), a pred nepalskim lodgeovima bez pretjerivanja bi se mogao posramiti svaki planinarski dom u Hrvatskoj. U njima možete popiti čaj, neki imaju čak i aparat za kavu, a uz 30-ak različitih jela, na 4000 metara nadmorske visine možete naručiti čak i pizzu (koja, usput, uopće nije loša!). Porcije i kvaliteta smanjuju se s visinom, a cijena raste. No, noć u lodgeu košta tek nevjerojatnih 10 kuna. Svaki lodge ima dvo ili trokrevetne sobe, nekoliko wc-a i tuš. Hladni tuš je besplatan, a topla voda se plaća 200 rupija (10 kuna) jer neki kukavac skroz do lodgea mora donijeti plinsku bocu, naravno, na leđima. Međutim, nije uvijek lako dobiti topli tuš. Prije tuširanja, moraš se javiti gazdarici koja treba upaliti bojler, no scenarij često završi tako da ti pođeš pod tuš, ona u međuvremenu zaboravi, pa se ipak, ni kriv ni dužan, istuširaš ledenom vodom. Također, ponekad zamoliš toplu vodu pokazujući na tuš, a na stolu te dočeka ni više ni manje nego šalica vrele vode.

Trek je izvediv za bilo koga u srednjoj fizičkoj formi, a čak i ako postane teško, sve je toliko nestvarno lijepo da vrlo brzo zaboraviš na sve muke. Svaki dan šetali smo nekih 5-6 sati laganog tempa, i to zbog visinske bolesti koja zapravo nema veze ni s jednim objektivnim faktorom – ako te uhvati, uhvati. Jedini je način prevencije ne uspinjati se prebrzo kako bi tijelu dao vremena da se aklimatizira. Sasvim je normalno da od nekih 3000 metara nadmorske visine krene blago zatezanje vrata ili glavobolja, ali ako se simptomi naglo pogoršaju (proljev, povraćanje) jedini je lijek brzo spuštanje, s kojim se momentalno vraća snaga te nestaju svi simptomi. Visinsku smo najviše osjetili posljednji (peti) dan uspona kada smo, već oko 4 sata ujutro krenuli iz lodgea na MBC-a (3700 m) kako bismo na Annapurna base campu (4150 m) ulovili izlazak sunca. Iako teren nije bio pretjerano zahtjevan, tih zadnjih 450 metara visinske doslovno me izbilo iz cipela. Ali, opet, neki su se od nas popeli bez pola muke, tako da je sve dosta individualno. Bilo kako bilo, pogled na snježni vrh obasjan izlazećim suncem bio je itekako vrijedan svega.

Zadnju večer treka, prije povratka u civilizaciju, u Jinudandi smo se počastili kupanjem u hot springsima, prirodnim izvorima termalne vode (oko 40 stupnjeva) odmah uz hladnu rijeku iz kojih smo mogli gledati zvjezdano nebo. Sljedeće jutro, na žalost svih, vraćamo se u Pokharu.

Pokhara ima oko 250 tisuća stanovnika, nalazi se na 884 metra nadmorske visine, a turistički je atraktivna prije svega zbog svog opuštajućeg ugođaja uz obale planinskog jezera Phewa Tal i fascinantnog pogleda na Himalajske vrhove. Također, turistički centar Pokhare, ruku na srce, puno je manje kaotičan od Thamela. Glavna ulica uz jezero, tzv. Lakeside, krcata je smještajnih objekata, restorana i barova, noćnih klubova sa živom (nepalskom) muzikom, mjenjačnica, suvenirnica, turističkih agencija specijaliziranih za treking oko Annapurne, rafting ili paraglajding, butiga s alpinističkom opremom itd. Za one najhrabrije tu je i najbrži (do 160 km/h) i najduži (1,8 km) zipline na svijetu koji polazi s vrha Sarangkota.

Osim stupe na brdu na koju se ne preporučuje ići jer su pljačke česte, Pokhara nema baš puno znamenitosti. Više je za chillanje uz jezero, što je nama nakon sedmodnevnog hodanja i odgovaralo.  Ipak, dan odmora smo začinili letom helikopterom do Annapurna base campa na koji smo se odlučili u zadnji tren. S obzirom na to da treba letjeti ujutro zbog bolje vidljivosti (već oko podne oblaci znaju “zatvoriti” cijelu planinu), s opuštajuće kave na jezeru odletjeli smo na 4150 m nadmorske visine doslovno- u japankama.

CHITWAN

Nakon odmora u Pokhari, red je došao na Nacionalni park u Chitwanu. Park se nalazi u središtu Nepala i vožnja do odredišta, pogodit ćete, trajala je također ugodnih 6-7 sati. Chitwan (na nepalskom: srce džungle) najstariji je nacionalni park u Nepalu, zaštićen UNESCO-om od 1984. U  Chitwanu živi 700-tinjak vrsta životinja, kao što su krokodili, kraljevske kobre i indijski pitoni (koje se, srećom za mene, u parku baš i ne može sresti u ovo doba godine), majmuni, bengalski tigrovi, slonovi i ugroženi indijski nosorozi. Odmah po dolasku upozorili su nas na zabranjene boje u džungli koje privlače životinje- bijela, žuta i crvena. Iako smo džunglu prešli i pješke, highlight boravka u parku bila je četverosatna safari vožnja u otvorenim džipovima prilikom koje, nažalost, nismo uspjeli vidjeti nijednog tigra, što unatoč našem razočarenju nije ništa čudno jer nepalski vodič (koji je tamo svaki dan) u Chitwanu tigra vidi otprilike jednom godišnje. Ali, zato smo uspjeli vidjeti nosoroga koji danas živi samo u dvije zemlje svijeta- Indiji i Nepalu. Možda najzabavnija, ali i najstravičnija, bila je vožnja po jezeru  drvenim kanuom u koji stane 15-ak osoba i koji je na prvi (a i na drugi) pogled djelovao dosta nestabilno. Vožnja definitivno nije za one slabijeg srca jer svaki put kad se netko pomakne imaš osjećaj da ćeš se prevrnuti, a oko tebe plivaju  krokodili i aligatori.

BHAKTAPUR

 Za kraj, treba spomenuti Bhaktapur, mali stari kraljevski grad u dolini Kathmandua koji smo posjetili zadnji dan našeg putovanja (letjeli smo doma iz Kathmandua). Nalazi se 13km  istočno od glavnog grada. Iako sam na početku oklijevala jer sam posljednje jutro htjela ponovo provesti šećući Thamelom, grad mi je ostao u toliko lijepom sjećanju da mi je definitivno žao što tamo nisam imala više vremena.

Bhaktapur je oduvijek bio na važnom putu svile koji je povezivao Indiju s Kinom preko Tibeta, a upravo mu je taj položaj osigurao razvoj i blagostanje. 1934. godine pogodio ga je strašan potres u kojemu je poginuo veliki broj ljudi i srušene su mnoge povijesne zgrade. Zato se Durbar trg danas čini mnogo prostranijim od istoimenog trga u Kathmanduu. Bhaktapur je također muzej na otvorenom, a kao i cijela dolina Kathmandua, pod UNESCO-ovom je zaštitom. Najskuplji ulaz na jedan nepalski Durbar square platit ćete upravo u Bhaktapuru (1500 rupija). Jedna od zanimljivosti Bhaktapura su i lončari – na trgovima ih još uvijek možete vidjeti sa svojim drvenim kotačima kako oblikuju svoje predmete na stari način, a zatim ih prodavaju kao suvenire na ulici. Šetnjom po ovom gradiću doista imate dojam kao da je  vrijeme stalo. 

GASTRONOMIJA

Moram priznati da sam se prije odlaska u Nepal poprilično bojala njihove hrane i začina, tako da sam se naoružala rehidromixom, aktivnim ugljenom i raznoraznim preparatima za “ne daj Bože”. Na kraju je sve prošlo dosta bezbolno, a nepalska ponuda hrane i pića ugodno me iznenadila i nadmašila moja očekivanja. Međutim, najbitnije je da ne zalazite blizu kuhinja u restoranima, da ne gledate gdje se pere suđe i je li vam netko dao hranu rukom ili ne jer u tom slučaju nećete pojesti ni popiti apsolutno ništa. Još jedna je preporuka izbjegavati meso – oni ga ne jedu, a bome ga ne znaju ni napraviti kako treba. Apsolutno je sve jako začinjeno, tako da, za sve one hrabre i malo jačeg želudca, evo što se isplati probati.

U Nepalu ćete na gotovo svakom koraku naići na štandove sa street foodom na kojima se nude peciva od rižinog brašna nalik perecima, momo i samose. Momo je nepalsko nacionalno jelo, a radi se o okruglicama od tijesta punjenima povrćem, mljevenim mesom ili njihovom kombinacijom koje se kuhaju na pari, a nakon kuhanja prže (ako želite). Što se tiče samosa, radi se ponovno o tijestu, prženom ili pečenom, s nadjevom od luka, patata, graška, leće itd. Najčešće su oblikovane u trokute. Momo i samose idealni su kao snack kad vam padne život od silnog razgledavanja, ali su, kao što sam već rekla, žestoko začinjeni. Još jedno nacionalno nepalsko jelo je dal-bhat (dal: leća, bhat: riža). To je omiljeno jelo svih Nepalaca (naši šerpe su ga na sedmodnevnom treku svaki dan jeli za objed i večeru), a radi se o velikom metalnom pjatu/tacni na kojoj dobijete, naravno, varivo od leće i rižu uz nekoliko drugih stvari (ovisno o onome što imaju) poput curryja, mahuna, krušćića itd. Jede se rukama, a Nepalcima je to i najisplativije jer jelo uvijek mogu refillati – konobar non stop šeta okolo s malim tećicama u kojima se nalazi sve što već imaš na pjatu i puni one posudice koje su ti prazne sve dok više ne možeš disati od hrane. Čak i ako vam se ne sviđa ništa od nepalske hrane, tamo ćete pronaći mali milijun različitih kuhinja- tibetansku, indijsku, kinesku, izraelsku, japansku itd.  Apsolutni je hit i juha od češnjaka u koju se Nepalci kunu za prevenciju visinske bolesti jer snižava tlak.

Kava im je, malo je reći, očajna, tako da smo se svi brzo prebacili na crni čaj koji piju gotovo svi, a svakako treba probati i masala čaj koji se dobiva kuhanjem crnog čaja u mlijeku i vodi s mješavinom začina. Kako bi dobili svoj poznati spicy efekt, na sam čaj znaju dodati malo papra. Jedan od naših omiljenih napitaka bio je lassi koji se može naručiti na svakom kantunu, a pravi se od jogurta koji se miješa s mlijekom ili vodom, uz dodatak bilo kojeg voća koje ti srce poželi.

Kao što sam već rekla, opijanje u Nepalu će vas dobro opaliti po džepu, ali su im pive, kao npr. Gorkha i Everest, iznenađujuće dobre. Probali smo i tibetansku pivu koja je jedna od gorih stvari koje sam probala u životu, ali jako zanimljiva za vidjeti jer se ne radi o standardnoj pivi. Konobar vam donese nekakav vrč u kojem je ječam, a kroz poklopac je provučena slamka. Sa strane dobijete termosicu vrele vode koju pomalo prelijevate preko ječma. Pije se vruća, a vodu možete uliti u vrč nekih 3-4 puta. Sa  svakim nalijevanjem piva je sve jača. U Nepalu je ona već neko vrijeme zabranjena jer bi se od nje prije, naravno, svi demolirali za male pare (platiš vrč 30 kuna i piješ cijelu večer), ali, uz malo sreće, još uvijek se može naručiti u nekim tibetanskim restoranima.  Nepalci imaju i odlične barove i noćne klubove, a ako zalutate u jedan od njih, moći ćete se zabaviti uz odličnu živu muziku (uglavnom sviraju rock).   

NEPALCI

Nemoguće je završiti putopis o Nepalu bez barem kratkog osvrta na njegove ljude. Već sam napisala da su Nepalci šašavi i to je, vjerujte mi, understatement. Kažu da ti zemlja uđe ili ne uđe pod kožu najviše zbog atmosfere i načina na koji se u njoj osjećaš, a mene je Nepal posebno oduševio upravo zbog svojih ljudi. Iako se radi o jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, gdje je prosječna plaća nekih 7-8000 rupija (oko 350-400 kuna), ovdje naizgled vlada nevjerojatna lakoća življenja. U Nepalu kao da je vrijeme stalo i sve se odvija zavodljivo sporo . Zato budite spremni  u restoranu provesti nekih 2-2 i po sata samo zato što konobarima treba cijela vječnost, za početak, da ti uzmu narudžbu, onda da ti to isto i donesu (često krivo), a plaćanje je tek priča za sebe jer se za šankom obično skupi barem njih troje od kojih jedan čita, drugi piše, a treći zbraja. Koliko god se ti trudio, konobar će ti često donijeti upravo ono što je on zamislio, a ne ono što si htio i tu nema baš puno pomoći. Dakle, Nepalcima vrijeme kao da ne znači apsolutno ništa i tu ćete ih jako teško nadmudriti. Iako smo na treku doručak uvijek naručivali u 7 (zapravo smo htjeli da dođe u 7:15), u najboljem je slučaju to bilo 7:45, uvijek uz njihov karakteristični nonšalantni osmijeh. Međutim, svi su toliko mili da nikome od nas ni u jednom trenu nije padalo na pamet da povisimo ton na njih kao što bismo to možda napravili u nekom našem restoranu (ipak smo na odmoru), a čak i da smo to napravili, sigurna sam da ih to i ne bi baš previše uzrujalo. S druge strane, Nepalci će te jako rijetko svjesno prevariti, naprotiv, uglavnom će zeznut’ sami sebe jer će ti slučajno manje naplatiti ili će jednostavno zaboravit staviti nešto na račun. Uz to, nevjerojatno su ljubazni i simpatični. Apsolutno svaka osoba koja ti ide u susret pozdravit će te kao da ste najbolji prijatelji; dok doma sve češće susrećeš ljude koji su osim na sebe ljuti i na cijeli svijet, kad Nepalac kaže “namaste” doslovno ti se u sekundi popravi cijeli dan. Jako su pošteni – vjeruju u karmu i čistoću duše te ne žele ništa što nije njihovo. Jednom smo (ne)prilikom u restoranu ostavili moneybelt sa svim parama i dokumentima,a kad smo se vratili, apsolutno je sve bilo na svom mjestu, što bi u većini zemalja na svijetu bilo praktički nemoguće. Također, ono što me oduševilo je njihov pogled na svijet i život. Nepalci vjeruju u reinkarnaciju i svoju trenutačnu životnu situaciju interpretiraju na sljedeći način – ako im je loše u ovom životu smatraju da je to zato što su bili loši u prošlom, prihvaćaju to kao nešto nužno te se trude biti dobri u ovom životu kako bi im bilo bolje u sljedećem.   

Iako sam mjesecima pokušavala sabrati svoje dojmove o Nepalu u jedan ovakav putopis, imam osjećaj da sve što sam ovdje napisala još uvijek nije dovoljno kako bih nekome tko ovo čita približila tu posebnu i prekrasnu zemlju. Unatoč svemu, putovanje u Nepal nije nešto što bih preporučila svakome. Ili ćete se u Nepal potpuno zaljubiti i jedva čekati priliku da se ponovno vratite, ili će vam sve to jednostavno biti malo previše, što objektivno ne bi bilo ništa čudno. Ali, ako ste otvoreni za nova iskustva, avanture, izazove, možda čak i za preispitivanje nekih životnih principa, onda je Nepal svakako najbolji mogući izbor. Tamo ćete shvatiti kako je većina stvari kojima se u današnjem svijetu zamaramo beznačajna, naučiti gledati svijet nekih sasvim drugim očima i napuniti se njihovom zaraznom pozitivnom energijom, a doma ćete se sigurno vratiti sretniji i ispunjeniji nego ikad prije.

I za kraj, najveće hvala Nomadima i najboljem vodiču na svijetu, Kristijanu Grubišiću Grubi, bez kojeg ovo putovanje ne bi bilo ni sjena! 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

[td_block_7 limit="1" custom_title="Komentar tjedna by Lidija Crnčević" header_color="#4bbc16" category_id="79"][td_block_7 limit="1" header_color="#3e4095" custom_title="Put oko Svijeta" category_id="78"][td_block_7 limit="1" custom_title="Slatki život Alise Nenadić" header_color="#dd9933" category_id="80"]