U izdanju Matice hrvatske, ogranka Konavle izašla je zbirka poezije Ane Kravić koja nam se po prvi put predstavlja kao pjesnikinja o čijim stihovima zapis slaže velikan Luko Paljetak, među njima izabravši i naziv – Na livadi kamenih leptira. Anu Kravić smo dosad imali priliku upoznati kao nepatvorenu čuvaricu konavoske tradicije, bilo kroz priče s istaknutim konavoskim domaćinima ili prezentacijom običaja uz blagdane u starinskim konavoskim kućama. Stoga i ne čudi što je dio pjesama napisan na konavoskom narječju, dok kao glavnu osobinu Anine poezije Paljetak ističe iskrenost, u koju se sakrila i iskra, bez koje nema ni poezije ni života.
U tekstu koji se može pročitati u Aninoj zbirci, zapisao je Paljetak sljedeće.
Iskrenost je ono što karakterizira pjesme Ane Kravić.
Mnogi će reći da to nije pojam prikladan za pristup nekom književnom djelu. Potrebni su, reklo bi se, drukčiji pojmovi budući da je stvaranje nekog književnog djela daleko od iskrenosti. Bliže je nečemu što bi se slobodno moglo nazvati laž u korist djela koje nastaje uz njenu pomoć, tvoreći metafore, metonimije i druge načine na koje riječ prestaje značiti samo ono što znači i znači nešto više proisteklo iz sklopa u koji je zajedno s drugim prisilno dovedena.
Iskrenost, dakle, nije relevantna. Je li to baš točno? Reklo bi se da nije, ni u umjetnosti ni u životu, a život jest stvarnost u kojoj laž i iskrenost stoje na istoj vagi i svaka ima svoju ulogu i dulje ili kraće trajanja.
Pjesme Ane Kravić iskrene su pjesme i takve žele biti. Govore o ljubavi, čežnji, samoći, zaboravu, radosti i sjeti. Građene su od riječi uzetih iz života kakav jest pa stoga gotovo svatko može reći: Ovo mogu i ja napisati. Nije baš tako. Najteže je pisati iskreno.
Valja primijetiti da se u riječi iskrenost sakrila riječ iskra. To je ona iskra koju treba imati. Bez iskre nema ni male ni velike vatre. Ana Kravić, ima tu iskru i na njoj se grije. Ona je ponekad njezin Anđeo, pa Ana piše:
„Anđeo me jutros probudio, šapnuo mi je toplinu u hladnoj sobi”… Ponekad tu iskru donosi i
netko tko: „ …postoji i kad misliš da ne postoji. Uvijek je tu netko.” (Dvije stijene).
Dio pjesama Ana je napisala na svom domaćem, konavoskom narječju. Ona je uvijek najiskrenije, najbliže iskrama domaćeg ognjišta, često opustjelog:
„Ne čuje se zvuk motike i dikele, ne vonja težački znoj, sad vjetar nosi neke nove mirise divljine, nama strane i nestvarne…” (U mome poju).
Pjesme Ane Kravić iskrene su kada govore o ljubavi ili o samoj autorici, s radošću ili tugom. U tome je, iskreno govoreći, njihova vrijednost – ta iskrenost koju nije lako postići ni u poeziji ni u životu, koji je za svakoga ono što od njega učini. Za Anu Kravić to je ovaj put igra „Na livadi kamenih leptira” – napisao je Luko Paljetak u pogovoru zbirke, u ožujku 2023.
