Mia Škurla se rodila u Zagrebu gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu i u Broce, rodno malo pelješko mjesto svog oca dolazila je ljeti, no od prije godinu dana odlučila je napraviti nešto drukčiju shemu svog života. Sa svojim suprugom i malim djetetom doselila je na jug, uselila se u montažnu kućicu, te proširila djelatnost u vinariji koju vodi njen otac.
-Diplomirala sam ruski jezik – prevoditeljski smjer i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisam puno radila u struci uz par iznimki, primjerice staž u Predstavništvu Hrvatske turističke zajednice u Moskvi, rad na Svjetskom prvenstvu u nogometu koje se 2018. održavalo u Rusiji, i par poslova turističkog vodiča po Baltiku i Hrvatskoj. Uz studij sam uvijek nešto radila, puno sam putovala i prijavljivala se na studentske razmjene i završila razne formalne i neformalne edukacije. U poslovnom smislu, najviše sam profitirala od licence za turističkog vodiča. Sad s odmakom mogu reći da sam nekako uvijek težila i vraćala se ugostiteljstvu i turizmu.
Rođena Purgerica, s aerodroma Borongaj, već u fazi kada si stvorila vlastitu obitelj, ostavila si dva baba servisa u metropoli i odlučila potražiti savršenstvo 6 mjeseci živjeti na jugu, 6 u Zagrebu – EKSPERIMENT?
-U neku ruku eksperiment. Već smo se složili da bi kombinacija 6 mjeseci na obali, a 6 u metropoli bila idealan život haha. Dijete mi je trenutno malo, nema ni 2 godine, tako da si to možemo priuštiti. Uz to imamo sreću i privilegiju da ni ja ni partner nismo vezani za neko fizičko radno mjesto i poslodavca, još prije nekoliko godina smo shvatili da poslovno možemo funkcionirati jedino u nekom samostalnom poduzetništvu i rad za korporacije ili veće sustave nas ne interesira, tako da zasad uspijevamo balansirati i firmu u Zagrebu i širenje obiteljskog posla s vinom koji je moj otac pokrenuo ’90-tih na Pelješcu. Otac se uvijek bavio isključivo proizvodnjom i prodajom vina, a sad smo tome dodali i turističko ugostiteljski dio, što znači da goste primamo na tzv. wine tasting, odnosno vođene degustacije vina, što je njima jako zanimljivo jer ne probaju samo vino, nego usput saznaju više o proizvodnji, lokalnim sortama, specifičnostima ovog kraja itd.
U kojem momentu su ti Broce prestale bit mjesto gdje ljetuješ, a postale mjesto gdje si “natjerala” muža, i dovela obitelj da živite i stvarate na Brocama? Kako je tvoj muž prihvatio Broce, što je s njegovim poslom?
-Broce nikad nisu ni bile samo mjesto gdje ljetujem jer sam ovdje jednim dijelom i odrasla i vezana sam za ovaj kraj, način života i određene ljude. Igoru je mislim najteže jer je on ipak pravi Zagrepčanin, cijeli život i posao mu je u Zagrebu. Ali budući da je jedna jako prilagodljiva osoba, rekla bih da se odlično snašao i uklopio. Njegov posao je montaža solarnih panela, pa je čak uspio i u ovom dijelu naći neke poslovne prilike. Najbolje je ipak maloj, po cijeli dan je vani, listopad je, a još ide na kupanje, igra se sa životinjama, bere povrće s prabakom i generalno uživa po cijeli dan. Ono što je velika prednost ovog načina života je manje stroga odvojenost poslovne i privatne sfere. U smislu da ne izbivam 10 sati od doma nego primjerice u pauzi između gostiju mogu skuhat ručak, odvest malu na plažu, opet se vratit nešto odradit. Generalno mislim da puno više vremena provodimo skupa nego prosječna obitelj u Zagrebu. Ali ista ta prednost može biti i izazov kad mala uleti u šank ili otvori pipu od bačve i slično.
Ni u babinu, ni ćaćinu, nego u montažnu kućicu?
-Haha da. Činilo mi se da kad sam već luda i idem radit s ćaćom da bi bilo malo previše da i živimo skupa. Pa više nismo cimeri nego prvi susjedi. Imamo u selu čak dvije obiteljske kuće, ali smo se odlučili na jedan, za ovu sredinu, malo pomaknut potez i kupili malu mobilnu kućicu, tako da smo trenutno u fazi izgradnje velike drvene terase, to nam je jedan zasebni projekt koji Igora najviše veseli, jako je spretan u tom smislu pa sve radi sam.
Mihova, vinarija tvog oca zapravo postoji skoro 30 godina, među prvima je Zagrepčanima ponudio domaće, pelješko vino.
-Posao je pokrenuo poslije rata dok je još živio u Zagrebu i shvatio da postoji interes za pelješkim vinima. Ustvari je nastavio obiteljsku tradiciju proizvodnje vina, no tada je to bila proizvodnja za osobne potrebe, kao što mnoge obitelji i dan danas rade po Pelješcu. U međuvremenu je postalo puno ozbiljnije u smislu količine, tehnologije i znanja. No ono što je ostalo isto je fokus na proizvodnju vina od domaćih autohtonih sorti, prvenstveno plavca malog i rukatca te pošipa. On se uvijek bavio isključivo proizvodnjom i prodajom tako da je ovaj iskorak u turizam, uređenje prostorije za primanje gostiju i pretežno turiste koji dolaze na wine tasting njemu nešto skroz novo. Iako sam taj novi dio posla uglavnom ja preuzela, mislim da se i on odlično snašao. Gostima bude jako fora upoznati vinara osobno i pričati s njim u neformalnoj, opuštenoj atmosferi.
Kako to funkcionira ovo prvo ljeto s ocem u poslu, kako prolazi prvo radno ljeto? Kažeš da si i težakinja i poduzetnica …
-Funkcionira bolje od očekivanja, imali smo u životu puno uspona i padova, vjerojatno ništa neobično za jedan odnos otac – kćer. Usudila bih se reći da trenutno funkcioniramo najbolje dosad. Nekome to bude malo smiješno, u stilu aaa kažeš da ne bi mogla radit za nekog napornog šefa, ali možeš radit s ćaćom. Ali eto, funkcionira, u početku bi se dosta puta i pokačili pa za pola sata idemo dalje ko da ništa nije bilo. Dosta olakšava i to što se svatko drži svog dijela, on proizvodnje i ostalih poslova koje je radio i dosad, a ja ovog novog turističko-ugostiteljskog dijela, od primanja gostiju i rada u kušaoni, do komunikacije s agencijama, suradnicima, marketinga i ostalog. Naravno, uletimo jedno drugom kad je potrebno. Što se tiče mog uključivanja u proizvodnju vina, a to me i gosti znaju pitati, zasad još nemam tih planova, imam neko strahopoštovanje prema ozbiljnosti tog posla. Kad god imam slobodnog vremena, mućkam neke sirupe, likere, slastice tako da prije vidim širenje ponude u tom smislu, a dugoročno mi je želja da gostima osim same degustacije vina i hladnih plata možemo ponuditi i domaću pripremljenu hranu. Sljedeće godine planiram posaditi svoj vrt da prestanem krast babi povrće, a kroz par godina bi voljela da ova naša mala kućica ne bude jedina nego da joj pridružimo još koju drvenu i tako zaokružimo jedno pravo malo održivo imanje. Ali o tom potom.
Osim obiteljskog posla, jedna si od svega par vodiča koji turistima nude ture i šetnje po Stonu?
-Prema mom saznaju ja sam tek treća u Stonu s licencom vodiča. Povremeno odradim koju turu po Stonu ili tematske vinske ture po Pelješcu. Iako mi fokus nije bio na tome, mislim da je jedan krasan posao i dobar dodatni izvor prihoda. Primjećujem veliki porast interesa za ovo područje i čini mi se da je to skroz očekivano i opravdano, jer na jednom malom području gosti mogu doživjeti različita iskustva, od gastronomije, povijesti, kulture, predivnih krajolika…
Kao prva kuća na Brocama živite s pogledom na Most Ston, iz tunela u tunela, najmodernija cestogradnja, znamo da vi tu na Brocama imate super cestu… Što si u svakodnevnici primijetila da treba mijenjat, popravljat od komunalnih stvari?
-Ono što me najviše mori je aposlutno nepostojanje reda po pitanju otpada. U Zagrebu smo unatrag par godina doktorirali vrste otpada, što gdje pripada, i što nikako ne ide u obično smeće. Nekima taj novi radikalni sistem ide na živce, ja ga skroz podržavam, i smatram da je najmanje i najbazičnije što možemo učiniti dok se svijet guši u smeću, odvajati i reciklirati sve što se da. Da ne ulazim sad dublje u ekologiju i promjenu životnih navika. Ovdje na cijelom području ne samo da se ne odvaja, nego i neke najočitije stvari, tipa plastične boce i papir, završavaju sve u “običnom” smeću. Čak i oni kod kojih postoji volja za odvajanjem, jednostavno nemaju pristup spremniku u koji to što odvoje mogu odložiti. To me baš strašno ljuti i ne mogu prožvakati. A po pitanju infrastrukture i svakodnevnog života, mještanima Broca i dalje najveći problem predstavlja cesta Ston-Broce koja sve više tone, nedavno smo imali jaču kišu koja ju je opet potopila. Zimi se to događa i češće i naprosto je nedopustivo da jedno cijelo mjesto može ili ne može do civilizacije ovisno o vremenskim prilikama. Osim toga, nismo jedini koji se u Kobašu i Brocama bave turizmom, ajde objasni ti jednom turistu koji se dovezao ovdje da ako kiša nastavi padati možda neće moć nazad. Još je tu puno sitnica koje bi mještanima olakšale svakodnevni život, primjerice nevjerojatno je da tradicionalno ribarsko mjesto u kojem i danas svaka kuća ima najmanje jednu barku, a često i više, nema predviđeno mjesto u selu i mehanizam za izvlačenje tih barki gdje bi ljudi odradili redovno godišnje izvlačenje, održavanje, nego se moraju snalaziti na razno razne načine. Deklarativno se volimo pohvaliti svojom tradicijom i načinom života, a kad ljudima treba omogućiti da taj život vode i u praksi, često su prepušteni sami sebi.
Dobri primjeri u Stonu, što bi pohvalila, istaknula?
Spomenula bih i pohvalila zanimljive manifestacije koje istovremeno podižu kvalitetu života domaćeg stanovništva u smislu sadržaja, ali privlače i goste i brandiraju Ston kao destinaciju. Posebno bih tu istaknula Festival soli, konceptualno odlično razrađen i utemeljen u lokalnoj baštini. Program je bio zbilja bogat i kvalitetan, od izložbe o povijesti Soli, izvrsne vođene ture po solani koju je odradila kolegica vodička Dalia, preko radionica, eko place, predstave i radionica za najmlađe, do večernjih događanja „Wine, salt and jazz“. A tu je i već poznati Ston(e) wall marathon, koji okuplja trkače iz raznih zemalja, ruta kojom se trči je živopisna, a uključuje i zidine, što ga čini posebnim. A za nas entuzijaste i neozbiljne trkače tu je 4 km dug „fun run“ pa smo se ove godine Igor i ja prijavili, a Saška je bila njemu na leđima. Koliko sam vidjela bila je najmlađa sudionica. Iako smo najteži dio po zidinama prehodali, bilo je jako zabavno sudjelovati.
Moram još spomenuti i Mjesnu knjižnicu Ston, čije aktivnosti u lokalnoj zajednici i količine programa bi se posramile i knjižnice s puno većim proračunom i u većim gradovima.
Jesen je tu, dokad traje sezona na Brocama i ideš li i kad za Zagreb? Fali li ti zagrebači život i što najviše?
-Sezona još uvijek traje, ali evo čini mi se da jenjava. Okvirni plan je do Svisvetih bit u Zagrebu. Najviše mi fale bake koje bi pričuvale Sašku i jako prijatelji. Gradski način života kao takav mi ne nedostaje.
