15.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 28 veljače, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljMaro Mojaš: u mom djetinjstvu nitko nije spominjao ADHD, postojala su dobra...

Maro Mojaš: u mom djetinjstvu nitko nije spominjao ADHD, postojala su dobra djeca i ona koja su “ometala” nastavu, zato želim govoriti o tome

Maro Mojaš je prije dva dana, 5. studenog, proslavio svoj 33. rođendan. Rođen je u Dubrovniku, gdje je proveo većinu svog života. Maro je manualni i holistički terapeut, slikar, pisac, ljubitelj borilačkih vještina i planinar…i to su samo neke od njegovih sklonosti.

Nedavno je u Lazaretima predstavio svoje likovne radove, a izložbu je nazvao simboličnim nazivom “Druga stvarnost”. Uskoro će mu iz tiska izaći i knjiga prvijenac “Ljubav i Smrt”.

Nakon završenog preddiplomskog studija „Mediji i kultura društva“ na Sveučilištu u Dubrovniku, odlazi u Irsku gdje nakon nekoliko mjeseci upisuje studij neuro-mišićne fizikalne terapije. Nakon tri godine seli se u Englesku gdje počinje raditi u privatnim rehabilitacijskim klinikama. Tijekom pandemije se vratio u Dubrovnik gdje je s kolegom kiropraktičarem otvorio studio za fizikalnu terapiju.

Bogata biografija za 33-godišnjaka koji je u osnovnoj školi lupkao nogom i u klupi nije imao živa mira, interes i koncentracija su mu bile na ravnoj liniji…Sam je u svojoj dvadesetoj godini života objasnio sebi sebe. U ruke mu je došla knjiga “Hiperaktivni sanjar” koja pojašnjava ADHD – poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću. Od tog trenutka počinje njegov angažman na podizanju svijesti o tome. Bogata biografija za jednog 33-godišnjaka…možda upravo zbog tog njegovog stalnog životnog pratitelja s četiri slova.

Dakle, druga izložba u Lazaretima i veoma zanimljiva biografija za tako mladog čovjeka… kako je moguće da su ti tek u 20-oj otkrili ADHD i s kojim si se sve problemima kroz život susretao od okoline, zbog svih simptoma koji su dio te dijagnoze?

U osnovnoj školi sam ustanovio da ne mogu istom brzinom pratiti nastavu kao ostatak razreda. Sva djeca su bila razigrana, ali za mene je bilo gotovo nemoguce da sjedim dugo na istom mjestu, stalno sam lupkao nogama i okretao se oko sebe. Imao sam lošu koncetraciju pogotovo za predmete u školi koji me nisu zanimali. Većinu vremena nisam znao što se oko mene događa.

U mom djetinjstvu nitko nije spominjao ADHD. Postojala su jedino dobra djeca i ona djeca koja su ometala nastavu te su zbog toga bila kategorizirana kao loša djeca. Kao dijete nisam mogao shvatiti zašto ne mogu biti poput druge djece. Tek sam na fakultetu došao do knjige “Hiperaktivni sanjar” koja mi je objasnila što se zapravo sa mnom događa. Iako simptomi nisu time nestali, doznao sam na koji se način mogu nositi s tim.

Kada si u sebi prepoznao umjetnički poticaj – slikaš – naziv tvoje izložbe dosta je simboličan – je li ti bilo lakše tako izraziti svijet koji se ne vidi “na prvu”, onu slojevitost koju svako biće u sebi nosi, samo je neki ne umiju i nemaju talent izraziti?

U sedmom razredu osnovne škole imali smo zadatak da napravimo tehnikom tušem svijet pod mikroskopom. Jako mi se svidio taj stil te sam uskoro počeo crtati slične stvari doma. S vremenom je crtanje postalo moj ispušni ventil, vrata u svijet mašte. Crteži su uglavnom apstrakni i moge se okretati te na taj način promatrati sa svih strana. Prepušta gledatelju da vidi što želi vidjeti. Volio bi svoja djela jednom uklopiti u neki oblik vizualne terapije za osobe s ADHDom. Meni je pomoglo, nadam se da će i drugima poput mene pomoći.

S ovom izložbom želio sam podijeliti svoju stvarnost s ostatkom svijeta. Htio sam informirati javnost na koji način moj mozak funkcionira. Izložba je takoder upućena osobama s ADHDom u svrhu da se prepoznaju i shvate da nisu sami.

Uskoro ti izlazi i knjiga – naslova Smrt i ljubav. Čime se bavi, upućuje na pitanja koja svaki čovjek u svim razdobljima života postavlja o kraju, smrtnosti i prolaznosti, ali s različitim odgovorima koja proizlaze iz njegovih godina i zrelosti… zašto si povezao smrt s ljubavlju?

Da, spremam se objaviti knjigu “Smrt/ljubav” koja bi trebala biti dostupna za kupnju kroz mjesec dana. Radi se o psihološkom trileru. Mladić doživi nesreću i završi u komi. U tom stanju, u svijetu mašte upoznaje osobu u koju se zaljubi. Ta osoba je Smrt. Ona mu uzvrati ljubav. Kad se probudi iz kome još uvijek je zaljubljen u nju te pokušava uhvatiti trenutke s njom u stvarnom svijetu. Ova je prva knjiga u serijalu od četiri knjige. Nadam se da će se
čitateljima svidjeti.

Profesionalno se baviš masažama, kiropraktikom… imaš iza sebe edukaciju u Irskoj, rad u Engleskoj, a sve nakon preddiplomskog mediji i kultura u Gradu… kako je došlo do tog zaokreta u interesima?

Dugo sam tražio posao koji će mi u potpunosti odgovarati. Napokon mogu reći da sam ga pronašao. Često mjenjanje posla je jedna od karakteristika ADHDa. Bolje se nosimo s novim izazovima nego s rutinom. Nije mi nikad bio problem napustiti nešto kad me to više ne zanima. Uglavnom ne bi završio prvu stvar nego bi odmah prešao na drugu. Manualna terapija mi omogućava da istrošim dovoljno energije na poslu da mogu biti funkcionalan ostatak dana. Osim toga vrsta je profesije gdje mogu stalno proširivati svoje znanje, upoznavati nove ljude i rješavati nove probleme.

Što je najteže osobama koje pate od ADHD poremećaja… očito je da ga nitko od tvojih nastavnika nije prepoznao, kad je trebalo doći do 20-te da sam to otkriješ.

Smatram da je najteži aspekt osobe s ADHDom to što ljudi ne znaju što je to. Javnost te može smatrati lijenim, nezainteresiranim, nesposobnim, lošim prijateljom, zaboravnim itd. Istina je zapravo drugačija. Osoba s ADHDom nije lijena već joj je ponekad previše stimulansa pa se mozak “isključi”. Možemo izgledati nezainteresirano dok zapravo gledamo u daljinu i razmišljamo u dubinu o temi razgovora tako da bi mogli pokazati što veće razumijevanje. Nesposobni smo jer nismo dobri u praćenju pravila već mislimo da je bolje to odraditi na “naš” način. Nemam opravdanje za zaboravnost, jednostavno većina osoba s ADHDom ima slabo kratkoročno sjećanje.

Mogu li se simptomi tog poremećaja držati pod kontrolom, naime, može bi se povećati koncentracija, smanjiti taj nemir, nezainteresiranost? Ukoliko čovjek zna da to ima, postoje li metode kojima to može ublažiti?

Postoje lijekovi za ADHD koji mogu pomoći kod koncetracije i viška energije. Također razgovori sa savjetnikom ili psihologom te izrada planera pokazali su se kao učinkovita terapija. Sport, ples i druge slične tjelesne aktivnosti uvelike pomažu da se postigne smirenost te da poraste razina koncetracije. Meni je pomogla grupa podrške dok sam bio u Zagrebu, te bih volio takvu sličnu grupu otvoriti u Dubrovniku.

Je li to bio razlog tvojim brojnim hobijima, poput planinarenja, borilačkih vještina…postoje li ikakve prednosti u životu koje taj poremećaj potencira?

Nije sve u vezi ADHDa negativno. Ja ga sad ne bi mijenjao nizašto. Uzbudljiv je to život, osobe s ADHDom uglavnom ne dopuštaju strahu da ih spriječe da probaju nove stvari. Vole upoznavati nove ljude, putovati, istraživati nove hobije i živjeti izvan komfort zone. Zahvaljujuci ADHDu doživio sam najbolje trenutke svog života. Smatram da ljudi s ADHDom vide svijet u mnogo više boja od drugih ljudi.





Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA