Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, te dugogodišnja članica Društva prijatelja dubrovačke starine, Maja Nodari je napisala predgovor knjizi „Urbanistički razvitak Dubrovnika“ Lukše Beritića koja je po prvi put tiskana 1958. godine. Zahvaljujući DPDS-u, doživjela je pretisak te će biti predstavljena dubrovačkoj javnosti 29. lipnja u Sponzi s početkom u 20 sati.
U predgovoru knjige ugledna povjesničarka umjetnosti zapisuje razloge zbog kojih se ova, opsegom mala knjiga može nazivati zlatnom, te zašto gospara Lukšu Beritića možemo nazivati “mitskim dubrovačkim konzervatorom, urbanom legendom, općim mjestom Grada, te konzervatorskom ikonom nepomućenog i nedosegnutog sjaja”.
Maja Nodari: KULTURA SJEĆANJA I ZAHVALNOSTI
LUKŠA BERITIĆ
(Sustjepan, Rijeka Dubrovačka 20.02.1889.- Dubrovnik 24.03.1969.)
Zvanjem konzervator, diplomom Carske i kraljevske vojne strojarske škole u Puli pomorski časnik austrougarske ratne mornarice, uz izrazitu sklonost povijesti – samoobrazovanjem izrasta u predanog istraživača, znanstvenika, angažiranog povjesničara Dubrovnika: njegova urbanizma, arhitektonskih spomenika, fortifikacija, vojnog uređenja i naoružanja.
Čuvar Dubrovnika i njegovih starina, jedan od utemeljitelja Društva prijatelja dubrovačke starine, njegov prvi i doživotni počasni predsjednik. Beritićeva je bibliografija respektabilna, njegovo djelo neprolazne je vrijednosti. Mitski dubrovački konzervator, urbana legenda, opće mjesto Grada. Gospar Lukša Beritić bio je i ostao konzervatorska ikona nepomućenog i nedosegnutog sjaja.
Društvo prijatelja dubrovačke starine 12. kolovoza 2022. godine navršilo je 70 godina postojanja i rada u službi baštine. Ta značajna obljetnica za Dubrovnik i njegovo jedinstveno nasljeđe, potaknula je članove Društva (na prijedlog Savjeta Društva) učiniti pretisak, ponovljeno izdanje knjige “Urbanistički razvitak Dubrovnika” Lukše Beritića, prvi i jedini put izdane 1958. godine (izdavač JAZU, Zagreb).
Svjesni protoka vremena, vladajuće kulture posvemašnjeg zaborava, vulgarizacije prostora i stvarnosti, virtualizacije tla pod nogama, shvatili smo da mlađi članovi našega Društva nikada nisu upoznali to malo dragocjeno Beritićevo djelo, od čijeg nas prvog izdanja dijele 64 godine.
U bogatoj biblioteci Društva postoji tek jedan primjerak ove knjige, pokoji zaluta u neki antikvarijat, dakle riječ je o teško dostupnom prvom izdanju opsegom male, “zlatne” knjige. Obnavljajući tiskanje jednog od kapitalnih djela Lukše Beritića “Urbanistički razvitak Dubrovnika” koji tvori dio temeljne literature vezane za razvoj Dubrovnika, Društvo prijatelja dubrovačke starine željelo je podsjetiti na lik i djelo svog zaslužnog suosnivača i prvog predsjednika, te potaknuti svoje članstvo i širu zajednicu da ustraju u spašavanju i entuzijastičkom radu na očuvanju baštinskih vrednota, jer je briga za baštinu u cjelini pitanje civilizacijskog odnosa.
O Beritićevu profilu povjesničara i konzervatora prilično je toga već napisano, pa ćemo se u ovoj prigodi doticati misli njegovih suvremenika, ljudi koji su ga poznavali osobno, kao i njegovo djelo. Razvojni put njegovog znanstvenog rada bio je naprije u Beritićevu zanimanju za vojnu povijest, no nužno mu je, zbog prožetosti tema, valjalo zagrabiti u pitanje samog teritorijalnog i urbanističkog razvoja grada. Beritićeva ljubav i strast za Dubrovnik, postupno sve bolje ovladavanje materijom dovelo je do toga da, bez obzira na vojnu povijest, duboko i svestrano zađe u dubrovački urbanizam.
Nakon ranog umirovljenja, 1940. godine, a u pedesetim godinama svog života, golemom energijom i žudnjom za znanjem, uči grčki i latinski, vještine čitanja starih rukopisa u Dubrovačkom arhivu: proučava već objavljene pisane izvore, radi marljivo godinama na još neobjelodanjenoj građi koju objavljuje, proučava stare crteže, slike, modele, poznaje stare mjere, a temeljem svog tehničkog znanja podatke pronađene u pisanim izvorima provjerava „na terenu“. Beritić skuplja literaturu o Dubrovniku, kao pomorac poznaje i neke svjetske spomenike, svoje kulturno-povijesno poznavanje spomenika stječe vlasitim istraživanjem u dubrovačkom i bečkim arhivima, uvijek svjestan bogatstva vlastitog nasljeđa, promatranog u političkom, gospodarskom i kulturnom kontekstu života, kao i života ostale Europe.
Senzibilizira javnost i blagošću svoje osobe podučava građane, koje je smatrao svojim suradnicima, da živjeti u ljepoti Grada i okolice nije samo privilegij već i obveza. Svakom je kamenu znao prošlost, a svaka preinaka, degradacija ili devastacija spomenika (već tada u svrhu komercijalnog turizma) boljela ga je, pa je nerijetko javno istupao – uvijek na strani baštine, čime je stekao nepodijeljeno poštovanje građanstva zbog svoje iskrene predanosti koja se uvijek osjećala u dodiru s „ovim tihim i čednim radnikom.“ Posvećen baštini djelovao je strpljivo i kritički, marljivo i s ljubavlju za svaki njen materijalni i nematerijalni segment.
Gospar Lukša Beritić je vlastitim rukama vukao top na tvrđavu Bokar, ne bi li spriječio vulgarizaciju njezine namjene. Bila je to lekcija aktivne građanske svijesti koju bi trebalo pamtiti i ponavljati u sadašnja, stvarna vremena odustajanja i rezignacije.
Željka Ćorak
Beritićev se znanstveni rad osniva na arhivskom istraživanju i terenskom provjeravanju, a obilježavaju ga pouzdanost i temeljitost, tematikom otkriva i pokriva neistražene dijelove dubrovačke povijesti
I prije Beritića se pisalo o dubrovačkom urbanizmu i utvrđenjima, ali on je prvi „uronio“ u tu problematiku svestrano i prostorno i vremenski. Fascinantna je i sretna okolnost da je o mnogim područjima dubrovačke prošlosti Beritić pisao prvi, nije se imao na koga pozvati. Pisao je točno, metodološki ispravno, pa su mu mnoge postavke i pogledi prihvaćeni. Doživio je da mu radove tiska tadašnja JAZU i drugi ugledni izdavači. Zaživjela je i ostvarila se njegova vizija da građani volonteri brinu za svoje spomenike uz pomoć stručnih institucija, unoseći u njihovu zaštitu svijest i savijest dubrovačkoga puka.
Izgled mnogih spomenika u tkivu Dubrovnika – danas nam se čine sasvim uobičajenima u slici Grada, kao da su oduvijek bili takvi, no takvima su postali upravo zalaganjem Lukše Beritića, rasnog konzervatora: popravak mosta vrata od Pila, vrata od Ploča, vrata „na koljeno“ na Stradunu, čišćenje i rušenje nakarada po Gradskim zidinama (nastalih za vrijeme ratne okupacije, poglavito austrijske uprave), rušenje velike zgrade pred tvrđavom Revelin, uređenje palače Sponze, uvođenje ferala po gradu, popravak stonskih zidina, prva intervencija na predromaničkoj crkvi sv. Mihajla u Stonu, te brojne druge.
Znanstveni su nam njegovi radovi otkrili mnoge nepoznate biografije domaćih majstora kao što su: renesansni arhitekt u službi Republike -Paskoje Miličević, ljevač zvona i topova Ivan Rabljanin i Frano Antica, projektant Miho Hranjac, Marin Jeronimov Držić i drugi. Velika energija gospara Lukše nabijena znanjem i žarom operativca, pokrenula je pravi konzervatorski preporod u Dubrovniku i njegovu kraju (za njegovih aktivnih 16 konzervatorskih godina).
Urbanistički razvitak Dubrovnika
Odlučili smo objaviti ponovljeno izdanje (reprint) koje izgledom i sadržajem potpuno odgovara izvornomu, držeći se načela povijesno vrijednog, zanimljivog i raritetnog izdanja. Oprema knjige, bilješke, fotografije i nacrti svjedočanstvo su ne samo vremena u kojem je nastala, već razine i dosega znanstvene discipline toga vremena. Knjiga “Urbanistički razvitak Dubrovnika” (JAZU, Zagreb 1958.) spada u red onih Beritićevih radova kojima je stekao trajno mjesto u hrvatskoj historiografiji.
Gotovo da nema znanstvenika koji nije posegnuo za ovim Beritićevim djelom u vlastitom istraživanju Dubrovnika, jer je ova knjiga nezaobilazna. Nazvano je to djelo i raspravom, gdje osim detaljnije razrade urbanističkih regulacija iz 13. stoljeća, Beritić govori i o naknadnim urbanističkim odredbama, o gradnji privatnih kuća, građevinskim dozvolama, gradskoj kanalizaciji, odvodima kišnice, popločavanju ulica i čistoći grada.
Iduće poglavlje govori o Velikoj trešnji 1667. godine i prilikama nakon potresa, obnovi grada te nužnim izmjenama u planu grada. Najposlije, osvrće se na razdoblje od pada Republike do sredine 20. stoljeća, s opravdanom dozom kritičnosti. Čitajući ovu malu knjigu nabijenu arhivskim podacima, možda će netko uočiti suhoparnost nizanja podataka, brojki i činjenica. Premalo većih i dubljih sinteza, elegancije stila, širine povezivanja.
Sve navedeno postaje zanemarivo spram Beritićevog požrtvovnog rada, silne količine obrađenih arhivskih podataka, podastiranja pouzdane građe za buduće znanstvene sintetske prikaze i ocjene dubrovačke kulturne i umjetničke baštine. Toj smo veličini gospara Lukše Beritića trajno zahvalni.
Naslovnu stranu knjige mekanog uveza izradio je slikar Josip Vaništa, intuitivni anticipator nadolazećeg doba, suosnivač skupine Gorgona. Na crnoj podlozi sivo bijela geometrija grada, ulični nizovi, biljezi urbanizma, oprema nezastarjelog moderniteta. Josip Seissel, hrvatski arhitekt, urbanist i slikar autor je izvrsnog predgovora Beritićevoj knjizi. Kompetencija njegova pera nadahnuta je poznavanjem dubrovačkog područja. Negda je bio suvlasnikom ljetnikovca Giorgi u Rijeci dubrovačkoj, obnovivši uzorno njegovu arhitekturu, dok je njegova supruga Silvana Seissel uredila vrt ljetnikovca, a bješe gospođa prva naša pejzažna arhitektica. Sklonost baštini povezuje ljude.
Napomenuti valja da je knjiga “Urbanistički razvitak Dubrovnika” opremljena fotografijama čiji su autori Tošo Dabac i Mladen Grčević, dva neprijeporno velika imena hrvatske fotografske umjetnosti.
Djelo Lukše Beritića cijenimo s ponosom i zahvalnošću, njegov rad zaslužuje biti sistematiziran i valoriziran, što je znanstveni izazov koji tek predstoji. Cjelokupni rad gospara Lukše posveta je Dubrovniku koji nas svojim naslijeđem uvijek iznova inspirira i vuče naprijed.
Posveta je to i svim našim nekadašnjim i sadašnjim članovima koji su, na tragu gospara Lukše, ugradili svoje znanje, vrijeme i ljubav u temelje ovoga Društva. Ustrajnim volonterskim radom na najbolji način nastavljaju građansku tradiciju rada za dobrobit sveukupne materijalne i nematerijalne baštine, znamenu svoga identiteta.
