Nedjelja, 7 ožujka, 2021
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Maestro Ivan Hut obožava Beethovena, Hajduk i Dubrovnik

Maestro Ivan Hut obožava Beethovena, Hajduk i Dubrovnik

Obožavatelj je Beethovena i Hajduka, rođen je u Puli. Odrastao je u Splitu, studirao u Zagrebu i Rotterdamu, usavršavao se pod palicom velikih umjetnika klasične glazbe, nastupao diljem Europe i osvajao nagrade, a uz to je iznimno simpatičan i skroman. Maestro Ivan Hut  od prosinca 2020. stalni je dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Kako je glazba postala njegov životni poziv? Kako je s violine prešao na violu, pa potom preuzeo dirigentski štapić? Kako su na njega utjecala mjesta na kojima je živio? Zašto je odabrao Dubrovnik? Što misli o našem orkestru? Otkrio nam je u razgovoru.

Ivan Hut rođen je u nizozemsko-hrvatskoj obitelji. S 8 godina upisao je violinu u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u  Splitu. Tijekom školovanja osvojio je brojne nagrade na državnim natjecanjima. A tko ga je gurnuo u glazbene vode?

-Tata je bio inspektor za Nizozemsku tvrtku „Sigma“. Radio je u brodogradilištima u Splitu i Puli. Mama je bila doma i radila najteži posao, a to je čuvati brata i mene. Zapravo je baka bila ta koja me je pogurala u glazbenu školu, a nakon što me čula kako pjevam po kući. Roditelji su me pustili da sam odlučim hoću li se baviti glazbom. Bili su najprirodniji roditelji koje sam mogao poželjeti i dopustili mi da se razvijam u svom tempu.

Kako ste odabrali instrument?

-Zapravo htio sam svirati gitaru. Tada, a i danas, je to bilo popularno. Gitarist je bio glavni u ekipi. Na svu sreću, nije bilo mjesta pa su me upisali na violinu. S obzirom da sam bio visok za svoju dob, u srednjoj školi prešao sam na violu. Dakle, to je više bilo iz potrebe jer sam bio prevelik za violinu. Tad je viola tek počela disati kao samostalni instrument. Nakon što sam je počeo svirati, otkrio sam nešto što me prati i dan danas, a to je „BOJA“. Viola mi je najbolje pokazala što je boja i kako je prenijeti preko instrumenta vani. Nakon završene akademije u Zagrebu s violom sam doživio neke od najljepših momenata u svom glazbenom radu. Kroz nju sam naučio stvarati glazbu i spojiti se u jedno s instrumentom što mi je kasnije pomoglo u dirigiranju da što bolje razumijem kolege u orkestru.

Znam da imate tetovažu svog najdražeg skladatelja Beethovena. Čime Vas je on oduševio?

– Prva kompozicija koju sam čuo je bila njegova 5. Simfonija. Taj njezin početak me apsolutno hipnotizirao! Nakon toga ta energija, snaga i „groove“ su me oduševljavali iz dana u dan. Tada još nije bilo CD-ova pa sam ponavljao prvi stavak konstantno, pa sam uspio uništiti traku iz kazeta. Da se vratim na njegovu snagu. Obožavam ga dan danas. Nekako uvijek nalazim utjehu u njegovoj glazbi koja ne tješi u standardnom smislu riječi, nego gura da se ide dalje, da se borim i fokusiram energiju u jednom pravcu.

Jeste li nekad tijekom školovanja ili života poželjeli raditi nešto skroz drugo?

-U teškim momentima u životu svakako razmišljam kako sam mogao biti nešto drugo i imati miran život, barem mirniji i sigurniji, ali to su samo trenutne slabosti koje uhvate svakog umjetnika koji ne može naći načina izraziti se ili ne može dobiti priliku za izražavanjem u ovom današnjem svijetu.

Diplomirali ste violu u klasi prof. Milana Čunka u Zagrebu 2005. Radili ste potom kao profesor viole, komorne glazbe i voditelj gudačkog orkestra u Glazbenoj školi u Splitu, a 2000. do 2009. bili ste stalni član Splitskog komornog orkestra. Kad ste počeli razmišljati da od izvođača postanete dirigent?

-Prve korake sviranja u orkestru napravio sam u Splitskom komornom orkestru i to ispred Maestra Pavla Dešpalja. Tada sam se zaljubio u dirigiranje. To je svakako jedna polazna točka u mom nastojanju da jednog dana budem dirigent.

Koja je razlika u poslu i odgovornosti, ali i kreativnom stvaranju, između izvođača i dirigenta?

-Velika, a opet mala. Treba biti pošten i reći da sve počinje od kompozitora. Bez njihovih djela ne bi bilo ni orkestra ni dirigenta. Zatim je orkestar taj koji svira, koji proizvodi glazbu. Nakon toga dolazi dirigent. Dirigent je taj koji sve to oblikuje u jedan zvuk, boju… Ako nije zadovoljan bojom, tada ide usmjeravanje orkestra u drugom pravcu da se dobije druga boja. Kažu da će orkestar slijediti dirigenta, ako ga poštuje. Mislim da će orkestar slijediti dirigenta, ako osjeti kako on poštuje orkestar.  Kada se svi ljudski aspekti postignu na probi između dirigenta i orkestra, onda se može krenuti s oblikovanjem glazbe koja je već stvorena.

Nakon što je 2016. završio je studij dirigiranja te debitirao izvedbom opere Suor Angelica G. Puccinia, u režiji Michala Znanieckog, upisao je i magisterij u klasi prof. Leednersa. Među mentorima mu je bio i Mo. Yannick Nezet Seguin iz Metropolitan opere u New Yorku. A što je to što ga je privuklo dirigiranju i koje osobine i vještine treba imati dirigent?

-Privukla me sloboda i mogućnost izražavanja. Kao violist sam imao razne prepreke i došao sam do svoje granice kad se više nisam mogao izraziti onako kako sam htio. Uz sve to uvijek sam želio stati  ispred orkestra, nikad se nisam toga bojao. Puno kolega ima strah stati ispred orkestra i to onda prikrivaju s prevelikom sigurnošću u same sebe, što orkestar osjeti. Zapravo poštivanje glazbe, kolega s kojima se radi, oslobađa svakog dirigenta od raznih zamki, koje mu mogu otežati poziv. Pogotovo danas, dirigent treba biti čovjek na čisto sam sa sobom, a onda i s drugima. Naravno,  treba biti školovan i obrazovan, ali to se podrazumijeva.

Nakon uspješnog završetka magisterija 2018. kao najbolji student generacije nastupio je i na jubilarnom 30. Gergiev festivalu u Rotterdamu pred prepunom dvoranom De Doelen. Sviranje i dirigiranje, traži konstantnu vježbu i napredovanje, a ponekad dovodi i do frustracije. Kako je to biti glazbenik u orkestru?

-Nikad nije bilo lako biti glazbenik u orkestru. Prvo, odgajani smo kao da ćemo jednog dana biti solisti, što 80 posto nas nikad ne postane. Zatim treba prihvatiti da smo u orkestru dio tijela i da svi moramo gurati u istom smjeru. Koji put to nije lako s kolegama s kojima se ne slažemo u ljudskom smislu, ali glazba nadilazi, bar bi trebala, sve. Nakon tih koraka, sjedite u orkestru i nadate se da će doći neki dirigent koji će orkestru dati disati, a ne ga stiskati. I tako 30 godina najmanje. Dakle nije to lako. Ali s druge strane, biti glazbenik je nešto predivno. Velika čast, zadovoljstvo i odgovornost. Stvarati nešto što nadilazi ovaj svijet materijalizma u današnje vrijeme za mene je životna misija. Teško održiva kroz život, jer život na kraju svih pojede, ali definitivno najvažnija.

Pandemijsko Ljeto s Orkestrom u Lazaretima

Koliko su putovanja, život i odrastanje u različitim državama i gradovima utjecali na Vas i Vašu glazbu?

-Svaka sredina nosi svoje, i svaka me nešto naučila. Čovjek je bogatiji, kad promijeni više sredina jer instinktivno pokupi ono dobro iz svake. Spomenuo bih Nizozemsku i 6 godina života tamo, koje su iznimno utjecale na sve aspekte mog razmišljanja. Najteže su prilagodbe, one iziskuju određeno vrijeme, ali nakon toga ide samo nadogradnja. Nikad se ne može zaboraviti najljepše rano djetinjstvo u Puli, pa život prije i poslije faksa u Splitu, studentski dani u Zagrebu i opet studentski dani u Nizozemskoj. Svakako bih preporučio svima da šire svoje granice i da idu gdje god mogu.

U Dubrovniku ste tek pola godine, kako Vam se sviđa život u našem Gradu?

Grad je „one and only“ predivan! Obožavam misteriju grada i vječnu inspiraciju koju daje. Najviše me od svega impresionira vječni horizont mora i grad, koji ga gleda. Divno!

Kako je raditi s Dubrovački simfonijskim orkestrom? Koje su prednosti, a koji nedostaci našeg orkestra?

-Jednostavno jednom riječju, guštam. Orkestar me prihvatio i neizmjerno sam sretan zbog toga. Ima jako puno potencijala i volje, i sada u ovim vremenima kada je sve skučeno. Nadam se kako je ovo početak jedne duge suradnje. Mana je jedino nedostatak prostora, koji orkestar mora imati kako bi se ispunili svi uvjeti za bezbrižni rad na glazbi.

U godini iza nas, a i trenutno zbog epidemioloških mjera, nije moguće održavati koncerte s publikom. Koliko to utječe na rad Orkestra, glazbenika i na Vaš rad? Je li u klasičnoj glazbi neophodna komunikacija s publikom?

-Apsolutno je publika potrebna! Svima je bitno svirati nekome, makar jednoj osobi u publici. To je nešto na što smo navikli, što je normalno. Sviranje bez publike neće nikad postati „novo normalno“. No, u ovim vremenima, snašli smo se, radimo i snimamo i na taj način dolazimo do publike.

Snimanje Božićnog koncerta u crkvi Male braće

Klasična glazba, nosi i epitet ozbiljne glazbe koju slušaju ljudi razvijene kulture, visoke naobrazbe, je li to baš tako?

-To je nažalost samo kriva pretpostavka. Danas se stvara razlika u svemu, pa tako i u tome. Ljepota klasične, ali i glazbe općenito, je upravo da je svatko može doživjeti na svoj način. I svaki način je dobar. Stvara se bespotreban bauk oko klasične glazbe. Glazba je tu da se sluša, a ne analizira ili razumije. Pa ne moramo razumjeti svi sve, onda bi svi sve mogli raditi. Treba uživati i izvući nešto što će nam uljepšati taj dan ili olakšati brigu.

Slušate li i neke druge vrste glazbe, rock, pop….?

-Svakako! Obožavam glazbu, ma koja god to bila. Što ću slušati, ovisi o momentu. Slušam svašta, ali ako baš trebam nešto istaknuti to bi bili Beatlesi, Pink Floyd…

Što radite, kad ne svirate, ne slušate i ne dirigirate?

-Igram se sa sinom Pavlom i pokušavam se odmoriti što više, iako u našem poslu nema odmora jer se uvijek mora biti u tijeku događanja u svijetu klasične glazbe. Nažalost danas je sve stalo ili je na „survival modeu“, ali i dalje treba biti u tijeku.

Kakvi su Vam planovi u budućnosti?

-Raditi na sebi, oblikovati zvuk orkestra i biti zahvalan što se mogu baviti najljepšim pozivom, a to je biti glazbenik.

Od prosinca 2020. maestro Ivan Hut obnaša dužnost stalnog dirigenta u Dubrovačkom simfonijskom orkestru s kojim je još od proljeća prošle godine počeo surađivati. Uz sve što smo nabrojili, njegov životopis sadrži još puno važnih nastupa i osvojenih nagrada, a otkrio nam je kako je, uz glazbu, njegova velika ljubav i nogomet, a osobito splitski Hajduk.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić