Da ponovno bira, mlada logopedinja Nikolina Klešković iz Župe dubrovačke, bez razmišljanja ponovno bi odabrala isti put. Kako kaže, svaki početak nosi svoje izazove, no za nju je logopedija posao koji neopisivo ispunjava. Svaki trenutak u kojem dijete ostvari napredak koji mu se činio nemogućim, ili kada roditelj kod svog djeteta prepozna rezultat koji je izgledao nedostižan, sve to za nju predstavlja snažan podsjetnik na važnost i smisao ovog poziva.
Nakon što je diplomirala studij Logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, vratila se doma i zaposlila u dubrovačkoj općoj bolnici. Nikolina je nastavila svoje profesionalno usavršavanje, te je upisala i poslijediplomski specijalistički studij Rane intervencije. Članica je Hrvatskog logopedskog društva, podružnice Dubrovačko-neretvanske županije, i Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID). Još tijekom studiranja imala je, kaže, poseban interes za rad s djecom sa složenim komunikacijskim potrebama te je kroz različite oblike volontiranja i stručne prakse nastojala steći što više iskustva upravo za to područje rada.
Nikolina Klešković je nedavno sa svojom kolegicom Kristinom Milolaža, također iz Župe dubrovačke, inicirala postavljanje dvojezične komunikacijske ploče u Mlinima, što je bio izravan povod za razgovor o temi koja sve više “tišti” brojne roditelje čija se djeca susreću s različitim oblicima poteškoća u razvoju komunikacije, jezika i govora.
Nikolina, što su komunikacijske ploče i zašto je toliko bitno njihovo postavljanje u javni prostor?
-Komunikacija je osnovno ljudsko pravo, a potpomognuta komunikacija uvodi se kod osoba koje ne mogu komunicirati putem govora, govor im je nedovoljno razumljiv i/ili kod osoba koje nedovoljno razumiju jezik. Komunikacijska je ploča niskotehnološki oblik potpomognute komunikacije, koja sadrži grafičke simbole (slike) kojima možemo prenositi poruke i tako komunicirati s osobama iz svoje okoline. Osim komunikacijskih ploča, postoji još mnogo različitih oblika potpomognute komunikacije (primjerice, geste, komunikacijske knjige, različite aplikacije, specijalizirani komunikacijski uređaji).
Potpomognuta komunikacija omogućuje osobama s teškoćama uzajamnu komunikaciju te pozitivno djeluje na njihovo jezično razumijevanje i izražavanje. Također, doprinosi uključivanju osoba s teškoćama u svakodnevni život zajednice i smanjuje socijalnu izolaciju. Vjerujemo da su ovakvi projekti dobar način da se šira javnost upozna da zaista postoji sve veći broj djece i odraslih kojima je ovakav oblik komunikacije nužan za funkcioniranje u svakodnevnom životu. Ponekad je to i jedini način na koji osoba može izraziti svoje želje, misli i potrebe. Komunikacijski pristupačna okruženja stvaraju osjećaj prihvaćenosti i ravnopravnosti, te šalju poruku o vrijednosti svakog pojedinca i uvažavanju drugačijih načina komunikacije.
Tko su sve korisnici potpomognute komunikacije, koliko ih ima na području Hrvatske?
-Iako ne postoji službeni registar, procjenjuje se da u Hrvatskoj više od 4.300 djece u dobi 0-6 godina ima potrebu za potpomognutom komunikacijom. Velike brojke navode se i na globalnoj razini. Primjerice, Američko društvo za augmentativnu i alternativnu komunikaciju (USSAAC) navodi da preko dva milijuna ljudi u SAD-u koriste neki od oblika potpomognute komunikacije. To su najčešće osobe s cerebralnom paralizom, poremećajem iz spektra autizma, dječjom govornom apraksijom, intelektualnim teškoćama, različitim genetskim sindromima i drugim složenim poremećajima i stanjima. Uzmimo za primjer svjetski poznatog fizičara Stephena Hawkinga koji je, unatoč gubitku sposobnosti govora zbog ALS-a, postao ikona znanosti dok je putem potpomognute komunikacije dao svoj nevjerojatan doprinos razumijevanju svemira.
Čini se kako se, na sreću, i u Hrvatskoj sve više prepoznaje važnost postavljanja komunikacijskih ploča u javni prostor, odnedavno jedna je postavljena i u Mline.
-Da, u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se sve više prepoznaje važnost postavljanja komunikacijskih ploča na javne površine – u parkove, na igrališta, u škole, vrtiće, bolnice i slično, dok je u Europi i svijetu to već uobičajena praksa. Projekt smo inicirale skupa kolegica Kristina Milolaža, logopedinja u Centru za ranu rehabilitaciju i podršku u zajednici Poliklinike SUVAG, i ja. Ponosne smo što je komunikacijska ploča u Mlinima zapravo rezultat jedne lijepe intersektorske suradnje između Specijalističkog studija Rane intervencije na Edukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID). Općina Župa dubrovačka odmah je prepoznala projekt kao nešto vrijedno za našu lokalnu zajednicu, što posebno znači kolegici Kristini i meni, koje smo rođene i odrasle u Župi te nam je bila želja upravo na toj lokaciji postaviti ploču. U cijelom procesu imale smo veliku podršku profesorice s Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Jasmine Ivšac Pavliša, stručnjakinje za područje potpomognute komunikacije, te smo također bile u komunikaciji s nekoliko roditelja djece s teškoćama, koji su nam dali svoj bitan i nezamjenjiv doprinos.
Kako su izabrani simboli za komunikaciju osoba slabije moći izražavanja?
-Danas postoje različite besplatne aplikacije koje omogućuju kreiranje ovakvih ploča. Pri izradi komunikacijske ploče svakako je važno voditi računa o samim korisnicima kojima je namijenjena (jesu li to djeca ili odrasle osobe), specifičnostima lokacije na koju se postavlja (nije isto radi li se o dječjem parku, bolnici ili vrtiću). Pritom treba promišljati o funkcionalnosti samog rječnika, odnosno simbola koji će biti odabrani te koncipiranju rasporeda simbola koji će za korisnike biti optimalan. Iako su za izradu komunikacijske ploče potrebna određena specifična znanja, važno je naglasiti da je samo korištenje zapravo vrlo jednostavno i intuitivno, čak i osobama koje se njome nisu prije koristile. Pokazivanjem na simbole djeca i odrasli mogu prenositi poruke o tome što žele raditi, kako se osjećaju, mogu komentirati događaje oko sebe, odgovarati na pitanja, ali ih i postavljati. Ploča u Mlinima je dvojezična (hrvatski i engleski jezik), što omogućuje komunikaciju i stranim posjetiteljima i njihovoj djeci.
Vi ste mlada logopedica, zaposleni ste u dubrovačkoj općoj bolnici. Je li Vas, kad ste počeli raditi u zdravstvenom sustavu, ipak iznenadio “pritisak” na vašu struku, odnosno, broj djece koji trebaju pomoć logopeda?
-Iz osobnog iskustva, koje dijelim s mnogim kolegama s kojima sam studirala, najteži trenutak nakon završetka fakulteta jest onaj u kojem osvijestiš da ne možeš pomoći svima. Na to nas nijedno obrazovanje ne može pripremiti. Rekla bih da većina stručnjaka ovog profila zaista pristupa svom poslu s visokim entuzijazmom i velikim očekivanjima, vjerujući u svoje sposobnosti da pomognu drugima. No, stvarnost nas brzo suoči s činjenicom da su potrebe prevelike, sustavi preopterećeni, a stručni kadar nedovoljan. U zdravstvenom sustavu u kojem radim vrlo često oko sebe vidim ljude koji, u želji da odgovore na svu tu potrebu, postanu skloni davati sebe preko vlastitih kapaciteta – pa malo odvoje od svog sna, malo od slobodnog vremena, malo od druženja s obitelji. Nerijetko se javlja osjećaj krivnje i bespomoćnosti jer, unatoč svemu tome, mnoge obitelji i dalje ostaju bez podrške koja im je prijeko potrebna. U posljednje se vrijeme sve više govori o sindromu sagorijevanja na poslu, osobito u kontekstu pomagačkih zanimanja – liječnika, medicinskih sestara, psihologa, edukacijskih rehabilitatora, fizioterapeuta, socijalnih radnika, logopeda i mnogih drugih. Ipak, unatoč svim izazovima, kada bih ponovno birala, moj bi izbor ostao isti. Logopedski posao, iako zahtjevan, neopisivo ispunjava jer nudi priliku za stvarnu i pozitivnu promjenu u nečijem životu. Svaki trenutak u kojem dijete ostvari napredak koji mu se činio nemogućim, ili kada roditelj kod svog djeteta prepozna rezultat koji mu je izgledao nedostižan, sve to predstavlja snažan podsjetnik na važnost i smisao ovog poziva.
Jako su velike liste čekanja, roditelji se žale da sa svojom djecom ne mogu dobiti pomoć (pa ni kod privatnih logopeda) unutar najvažnijih triju godina života djeteta…Kad roditelj mora postati svjestan da njegovo dijete treba pomoć i koji su ozbiljni simptomi da mora potražiti pomoć ili steći edukaciju da sam radi s djetetom?
-Logopedski rad obuhvaća jako široku, heterogenu skupinu korisnika, a znamo da je broj djece i odraslih kojima treba podrška u kontinuiranom porastu. Nažalost, trendovi na tržištu rada i zapošljavanju ne prate taj veliki porast potrebe. Upravo iz tog razloga, uvijek savjetujemo roditeljima da se jave na logopedsku procjenu čim ih neki stručnjak uputi na to ili čim oni sami osjete zabrinutost za neki dio djetetovog komunikacijskog i jezično-govornog razvoja. Intuicija roditelja i njihova zabrinutost, po mom su mišljenju, najvažniji pokazatelji da nešto nije u redu. Pa čak i ako se procjenom utvrdi da dijete nema teškoće i da se sve odvija u skladu s očekivanjima za dob, roditelji će biti mirniji i otkloniti svoje brige. Često se događa da okolina umanjuje zabrinutost roditelja, najčešće iz dobre namjere da umire osobu, pa često čujemo fraze da je dijete samo “lijeno”, “muško” te da će “prerasti” problem jer se isto tako dogodilo nečijem nećaku ili susjedu.
Činjenica jest da kada odgađamo logopedsku procjenu teškoće mogu ostati neprepoznate, te posljedično, u kasnijoj dobi dodatno opteretiti dijete i njegovu obitelj. Rana intervencija i što ranije uključivanje djece s teškoćama na području komunikacije, jezika i govora u odgovarajuće rehabilitacijske postupke, ključni su za optimalan ishod.
Kada govorimo o logopedskoj podršci – ne postoji “prerano”, no kod djece niže kronološke dobi, sam logopedski rad više je usmjeren na pružanje podrške, educiranje i savjetovanje roditelja i ostalih članova obitelji.
Traže li roditelji pomoć i kad njihovo dijete “samo šuška” ili ne može reći slovo r i sl., nešto što se ispravi u daljnjem razvoju i odrastanju?
-Logopedska djelatnost obuhvaća puno širu skupinu poremećaja od onoga što se tradicionalno smatralo da logoped radi, kao što je mucanje i korekcija glasa “R”. Prema osobnom iskustvu, značajno veći broj djece koja dođu na logopedsku procjenu i terapiju čine djeca sa složenijim razvojnim teškoćama od samog poremećaja u izgovoru glasova. Primjerice, tu su djeca s poremećajem iz spektra autizma, općim razvojnim kašnjenjem ili višestrukim teškoćama u razvoju. Također, logopedi se u svojoj praksi često susreću s razvojnim jezičnim poremećajem koji se javlja kod svakog 14. djeteta te također predstavlja složeno, cjeloživotno stanje. Naziva se i prikrivenom teškoćom jer nerijetko ostane neprepoznat sve do školske dobi, kada se krenu javljati teškoće s ovladavanjem čitanja i pisanja te općenito savladavanjem školskog gradiva.
Djeca s razvojnim jezičnim poremećajem imaju uredne opće kognitivne sposobnosti, no značajne teškoće s jezičnim razumijevanjem i/ili jezičnom proizvodnjom. Često kasne s proizvodnjom riječi i rečenica, otežano usvajaju prostorne odnose, imaju teškoće u pripovijedanju i prepričavanju događaja, mogu imati učestale gramatičke pogreške koje perzistiraju i u starijoj dobi (npr. “živim u Dubrovnik”, “volim konjove”, “oni jedeju”). Za razliku od prethodno opisanih poremećaja koji mogu proći “ispod radara”, artikulacijski poremećaji relativno se lako i brzo prepoznaju te je kod njih, kao i svih ostalih poremećaja razvojne dobi, važna pravovremena intervencija. U literaturi se najčešće pronalazi podatak o učestalosti artikulacijskih poremećaja između 20-30% u populaciji predškolske djece, što ovu vrstu poremećaja čini najučestalijom u toj dobi.
Koliko su roditelji voljni i spremni i sami raditi s djecom doma, ne oslanjati se isključivo i jedino na zakazane “termine” kod stručnog osoblja?
-Suradnja logopeda i roditelja temelj je za bilo kakav djetetov napredak. Roditelji su najvažnije osobe u djetetovom životu, oni su ti koji najbolje poznaju svoje dijete, imaju najveću emocionalnu povezanost s djetetom i provode najviše vremena s njim. Roditelji već od najranije dobi intuitivno potiču komunikacijski i jezični razvoj svoje djece – dovoljno je zamisliti interakciju majke ili oca s tek rođenim djetetom. Oni mu i tada pričaju, opisuju mu što se događa oko njega, uzvraćaju mu osmijehe, dodire i gugutanja – iako znaju da tada dijete još ne razumije jezik i ne može riječima odgovoriti.
No, kada se roditelji suoče s određenom dijagnozom, tada nastupi stanje šoka i prirodan proces tugovanja, jer svaki roditelj želi da je njegovo dijete zdravo, sretno, uspješno. Na tom putu prihvaćanja dijagnoze roditelji ponekad izgube dio intuitivnosti i zaigranosti u interakciji s djetetom, a naš je zadatak pružiti im podršku, dati smjernice vezane za daljnje poticanje te vratiti osjećaj vlastite uspješnosti u tome. Tu je izrazito važna suradnja cijelog tima – logopeda, psihologa, edukacijskih rehabilitatora i mnogih drugih, ovisno o djetetovim teškoćama. Po mom iskustvu, roditelji uvijek rade najbolje što mogu u postojećim okolnostima, uzimajući u obzir prirodu djetetovih teškoća, postojanje podrške šire obitelji i zajednice te vlastitih mogućnosti.
Koje metode preporučujete za stimulaciju govora?
-Kako bih odgovorila na pitanje o stimulaciji govora, prvo bih objasnila razliku između termina “komunikacija”, “jezik” i “govor”. Važno je razlikovati razvoj komunikacije od usvajanja jezika i razvoja govora, jer se u svakodnevnoj praksi ti termini često smatraju sinonimima, iako oni to nisu. Komunikacija je proces izmjene poruka i prenošenja informacija. Komunikacija se može ostvariti različitim sredstvima, kao što su govor, pisana poruka, znakovi na cesti ili čak izrazi lica i ton glasa. Komunikacijska ploča također može biti sredstvo komunikacije.
Jezik je sustav dogovorenih simbola ili znakova koji imaju određena značenja i pravila slaganja, kao što su hrvatski, engleski ili znakovni jezik. Govor je “samo” zvučna realizacija određenog jezika te podrazumijeva glasove koje proizvodimo i koji oblikuju riječi. Po rođenju, dijete ne zna kako komunicirati s okolinom, ne razumije jezik niti ga proizvodi te ne govori. Tijekom prve godine života dijete polako uči kako djelovati na ljude oko sebe i kako s njima komunicirati svoje misli i želje. U početku to radi plačem, a kasnije pogledom, osmijehom, brbljanjem, gestama. Potom, dijete počinje povezivati govor drugih osoba s onim što vidi i što se događa, pridaje značenja govoru kojeg čuje te razvija osnovu jezičnog razumijevanja. Tek na kraju (oko prvog rođendana) dijete počinje govoriti. U praksi sve češće vidimo djecu kod kojih zapinje taj prvi i osnovni korak, koji je temelj za sve ostalo – a to je komunikacija.
Što se tiče metoda podrške u logopediji, one su izuzetno brojne i raznolike, te naravno predstavljaju nezaobilazan element u planiranju i provedbi terapije. No, važno je da logoped poznaje mogućnosti i ograničenja u njihovoj primjeni s obzirom na vrstu poremećaja te postavljene terapijske ciljeve. Pritom, sve metode i pristupi koji se koriste moraju biti znanstveno utemeljeni, odnosno, mora postojati dovoljan broj znanstvenih dokaza o njihovoj učinkovitosti. Upravo se metode potpomognute komunikacije, u koje spadaju komunikacijske ploče, smatraju jednim od znanstveno utemeljenih načina rada za djecu i osobe s poremećajem iz spektra autizma.
Kada govorimo općenito o poticanju komunikacijskog i jezičnog razvoja djece, ne postoji uređaj koji bi mogao zamijeniti učinak odrastanja u poticajnom okruženju. Tu prvenstveno mislim na odgovorljivost roditelja na djetetove potrebe, afektivnost u komunikaciji s djetetom, korištenje svakodnevnih situacija za poticanje djetetovog razvoja, čitanje slikovnica, igranje s djetetom. Čini mi se važno istaknuti da su djeca, baš kao i odrasli, prije svega socijalna bića. Učenje funkcionalnih vještina u ranoj dobi odvija se upravo putem čestih i toplih socijalnih interakcija s bliskim osobama. U skladu s tim, pokazalo se da su u kontekstu rane intervencije upravo najučinkovitije one intervencije koje su usmjerene na cijelu obitelj, a ne isključivo na dijete i njegove teškoće.
Koliko djeci pomaže čitanje slikovnica?
-Čitanje slikovnica djeci od najranije dobi ima iznimnu vrijednost za njihov komunikacijski, jezično-govorni, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj. Kroz slikovnice djeca ne usvajaju samo nove riječi – one im pomažu razumjeti svijet oko sebe, prepoznati emocije, razvijati maštu te graditi temelj za buduće čitalačke i školske vještine. Pritom je poželjno birati slikovnice koje su u skladu s djetetovim interesima i razvojnim mogućnostima. Također, kada čitamo djeci ne moramo uvijek slijediti tekst doslovno – osobito kod djece mlađe dobi. Opisivanje ilustracija, imenovanje slika, gluma, mijenjanje intonacije, korištenje gesta, onomatopeja i pokreta – sve su to elementi koji dodatno obogaćuju djetetovo iskustvo čitanja.
Tijekom zajedničkog čitanja stvara se prostor i za bogatu komunikaciju: roditelj ili skrbnik modelira jezik, postavlja pitanja, komentira likove i radnju, potiče dijete na izražavanje vlastitih misli i osjećaja. Takva interakcija nije jednokratan čin prenošenja informacija, već dinamičan proces učenja kroz odnos i igru. U konačnici, čitanje slikovnica nije samo razvojna podrška – to je i dragocjeno vrijeme bliskosti, sigurnosti i zajedništva koje dijete nosi sa sobom kroz život.
Zašto se danas pojavljuju kod djece toliki problemi s govorom, komunikacijom, izražavanjem?
-U zadnja dva desetljeća bilježi se porast broja djece s različitim neurorazvojnim poremećajima, što potvrđuju i podaci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Najnoviji podaci pokazuju da jedno od 31 djeteta u dobi do osam godina ima dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma, dok je 2000. godine taj omjer iznosio jedno na 150. Ipak, ove brojke treba tumačiti kritički, uzimajući u obzir širi kontekst. Od 2000. godine svjedočimo velikom porastu znanstvenih istraživanja na temu autizma, te samim time danas imamo puno više znanja, bolje dijagnostičke metode i testove, prepoznajemo bolje i dijagnosticiramo ranije. Svemu tome doprinosi i veća svijest roditelja, odgojitelja, pedijatara i drugih stručnjaka. Isto tako, mijenjaju se kriteriji i dijagnostičke klasifikacije za definiranje nekih poremećaja što također utječe na povećanje prevalencije. Još jedan čimbenik koji pridonosi većem broju dijagnosticiranih razvojnih odstupanja jest napredak u području medicine, osobito u neonatalnoj skrbi. Zahvaljujući suvremenim medicinskim postupcima značajno je povećana stopa preživljavanja neurorizične novorođenčadi, kod koje se u kasnijem razvoju češće mogu uočiti određena neurorazvojna odstupanja. Sve izraženija prisutnost razvojnih poremećaja, neovisno o njihovim uzrocima, ukazuje na potrebu jačanja sustava podrške te razvoj i unapređenje usluga koje će odgovarati na potrebe djece s teškoćama i njihovih obitelji.
Kako je organizirana služba u dubrovačkoj bolnici u kojoj radite i koliko je stručnog osoblja na raspolaganju korisnicima?
-U Općoj bolnici Dubrovnik trenutno djeluje sedam logopeda pri Jedinici za poremećaje razvojne dobi, Odjela za psihijatriju. Također, dvoje logopeda radi pri Dnevnoj bolnici Metković, koja je podružnica OB Dubrovnik. Posao logopeda u OB Dubrovnik obuhvaća sve dobne skupine, od novorođenčadi do starije životne dobi, te podrazumijeva rad na prevenciji, procjeni, dijagnostici i terapiji komunikacijskih, jezično-govornih poremećaja, te poremećaja hranjenja i gutanja. To, između ostalog, obuhvaća rad s osobama s poremećajem iz spektra autizma, jezičnim poremećajima različite etiologije, govornim poremećajima (artikulacijsko-fonološki poremećaji, poremećaji tečnosti govora, dječja govorna apraksija i dr.), poremećajima glasa, poremećajima čitanja i pisanja, afazijama i drugim neurološkim, stečenim poremećajima jezika, govora i gutanja. U Općoj bolnici Dubrovnik, logopedi također obavljaju i konzilijarne preglede i terapije na odjelima neurologije, neurokirurgije, otorinolaringologije, pedijatrije i drugim prema potrebi. Na broj telefona +385 (0)20 431 582 moguće je dobiti sve informacije vezane za logopedsku procjenu i terapiju.
