13.8 C
Dubrovnik
Subota, 26 studenoga, 2022
NaslovnicaLifestyleKnjiga "Dan kad je umro prijatelj" je okrenula "naglavačke" život Iva Oreškovića

Knjiga “Dan kad je umro prijatelj” je okrenula “naglavačke” život Iva Oreškovića

Istražuje, piše stručne i literarne radove, ali i kuha i vatreno navija za naše Vatrene. I sve to u Neretvi u kojoj nekadašnji ravnatelj dubrovačkog arhiva Ivo Orešković živi neki svoj novi život. Punim plućima. Ljubav je bila vodilja.

Preselili ste se u Neretvu prije nekog vremena i čini se kako ste otvorili novu stranicu u svom životu, a posljednjih dana ste jako aktivni u reklamiranju „Konobe Jadran“ kao mjesta navijanja za Vatrene?  Kakva je poveznica između povjesničara i arheologa s ugostiteljskim objektom u Pločama?  

Da, ima tome već tri godine. Znakovito je da sam u Neretvu doselio 1. travnja (Aprili-li-li) 2020. Gledajući danas na to s odmakom, moram priznati, kako se sve nekako rekli bismo dogodilo „naglavačke“. Tada, kao vjerujem i brojni moji poznanici, ni sam nisam bio na čisto događa li se to meni ili ne, jel’ istina il’ laž!? U mom životu sve se vrti oko knjiga.

Ovoga puta presudila je moja knjiga –  roman „Dan kad je umro prijatelj“. Poklonivši je sinjorini oli ti gospođi Andrijani, vlasnici „Konobe Jadran“, gdje sam s prijateljima inače marendavao dok sam obavljao stručne poslove u Pločama, sutradan sam na temelju njezinih pitanja shvatio: Ova žena je sinoć pročitala moju knjigu?! Nije moguće. Inače ljudi uzmu knjigu od autora, stave je na komonćin, tu skuplja prašinu, onda završi u škafetinu, a pronađu je najčešće kad se dosjete malo pospremiti po kući. To me nemalo iznenadilo, ali i ohrabrilo. I tako, da skratim, rekli bismo „kliknuli smo na prvu“!

Tako sam se ja u isti mah napisavši moj autobiografski roman riješio iz života „prijatelja“, tih i takvih, a u život mi je ušao novi, glavni lik, oko kojega se, priznati ću, sve vrti. U biti tri nova lika. Andrijana i dvije djevojčice, sladunjava Petra i sveznadar Mia. Danas smo, nogometnim rječnikom kazano, prava pobjednička ekipa. A, ona se ne mijenja.

U biti moje svetinje su Knjiga i Žena. U to ćete se moći dodatno uvjeriti za naredno Valentinovo kad u „Konobi Jadran“ planiramo predstaviti moju „duzinu pisama“ tj. dvanaest pisama o ljepotama i vrednotama Doline Neretve –  „Kraljica Neretve“ – opjevanih kroz ljubav prema jednoj Ženi.

Andrijana Ujdur

Kako Vas je Neretva prihvatila?  

Neretva meni nije nepoznanica. Moja pokojna kuma teta Maša Pratežina, supruga dunda Paska, jest rodom s Misline iz Zažablja. Tu sam se s rođakom Ivicom kupao u neretvanskim jendecima i vozio u trupi. I pogodite odakle je Andrijana?! S Misline, i to ni manje ni više nego susjeda obitelji Pratežina, kod kojih ju je nekoć kao malenu djevojčicu djed Andrija Glavinić, glasoviti „Vučina“, vodio na kolače, briškulu i žmul vina kod barba Ante!

Za Dolinu Neretve me inače vežu lijepe uspomene iz vremena dok sam obnašao javne dužnosti, člana Poglavarstva za kulturu (1998-2000), potom Predsjednika skupštine Dubrovačko-neretvanske županije (2000-2004) i za vrijeme dok sam bio ravnatelj dubrovačkoga arhiva (2000-2008). Nekako u mom političkom životu tada su ključne osobe bili Neretvani, gospari Marinko Filipović, župan Ivan Šprlje i gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo. No, posebno bih istaknuo prijateljstvo s još jednim Neretvaninom, gospodinom Brankom Kalebom rodom iz Vida, krštenim kumom moga sina Roka, a dugogodišnjim dužnosnikom i djelatnikom nadležnim za hrvatske arhive u Ministarstvu kulture.

Dva su bitna događaja koja su tada obilježila moj politički i stručni arhivistički rad kad je u pitanju Neretva. Prvi je Pelješki most. Da nisam 1999. godine kao član Poglavarstva Dubrovačko-neretvanske županije zadužen za kulturu, u suradnji sa znanstvenicima pok. akademikom Nenadom Vekarićem, akademikom Stjepanom Ćosićem, i mojim Konavljanima pok. Perom Ljubićem i Nikom Kapetanićem, inicirao objavljivanje njihove znanstveno-stručne studije “Hrvatska granica na Kleku” čime je spriječena u Hrvatskom državnom saboru, temeljem prethodne odluke Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije i političkim lobiranjem svih zastupnika iz naše županije, ratifikacija Sporazuma Tuđman – Izetbegović, mi danas ne bismo imali Pelješki most.

Jednu od ključnih uloga tada je odigrao, najdugovječniji i jedan od najutjecajnijih neretvanskih političara na nacionalnoj razini gospar Luka Bebić, koji je uostalom prvi o ideji Pelješkog mosta govorio u Hrvatskom državnom saboru.

Potom sam, obnašajući dužnost Predsjednika Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije (2000-2004), aktivno sudjelovao u planiranju i ugradnji Pelješkog mosta u Prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije 30. listopada 2003. Kod moga prvoga susreta s Pelješkim mostom imao sam osjećaj kao da se imam susresti s nekim starijim gospodinom. I jesam. Bio je to duh moga dragoga prijatelja pok. Ivana Šprlje, župana i bliskog suradnika punih šest godina.

A, mladi gospodin Pelješki most, kao da je upalio lampione njemu u čast, a ja mu otpozdravljam! Evo ga, tu je, dragi Ivane, naš most! Zahvaljujući profesionalnoj revnosti i ljudskosti vlasnice i upraviteljice Doma za starije i nemoćne osobe „Villa Marija“ iz Opuzena Anice Majić, moja majka Stane s prijateljicama je nazočila svečanosti otvaranja Pelješkog mosta!

Ujutro, na dan otvaranja, veleposlanik Narodne Republike Kine, upravo je gle slučajnosti, mojoj majci Stani, u znak prijateljstva dodijelio zlatnik! Ima Boga!

Drugi događaj jest osnivanje Arhivskoga sabirnog centra Metković – Opuzen – Ploče. Dogodilo se to odlukom Hrvatskoga arhivskog vijeća 2000. godine na inicijativu Branka Kaleba, a u suradnji s tadašnjim gradonačelnikom Metkovića Stipom Gabrićem Jambom. Na moj prijedlog, kao ravnatelja dubrovačkoga arhiva, 2002. godine preuzeli smo od splitskoga arhiva nadležnost nad jedinicama lokalne samouprave u Dolini Neretve. Ta dva događaja danas su se meni pokazala životno ključnima. Još ću umisliti da sam vizionar!?

Nedostaju li Vam Konavle?

Konavle!? Ne. One mi ne nedostaju. Nikad ljepše se nisam osjećao u Konavlima nego što je to danas. Postao sam nedodirljiv svim onim likovima iz romana. Oni su i danas tu, a nema ih. Imam apsolutnu slobodu izbora ničim opterećen. I uvijek me ugodno iznenade meni manje poznate Konavoke i Konavljani, koji očito znaju što sam, obnašajući političke dužnosti u Županiji u tihoj suradnji s tadašnjim načelnikom gosparom Lukom Kordom učinio za svoje Konavle.

U susretima s njima nikad nije bilo toliko lijepih riječi i osmijeha na licima nego danas. U pravilu su to mladi ljudi, oni što trče sportskim terenima i u dvorani na Grudi, oni što balaju izvorna konavoska kola što obnovismo ih dundo Stjepan, ja i Neretvanin Vido Bagur, oni što nazdravljaju dubrovačkom malvasijom i s druge pak strane zaslužni Konavljani, kako u Konavlima tako i u Dubrovniku, s kojima i danas surađujem. Na dnevnoj bazi se družim s Konavljanima i to onima iz ostavinskih spisa Kotarskoga suda Cavtat iz vremena austrijske uprave, Kraljevine SHS tj. Jugoslavije i sve do 1947. godine.

Mogu slobodno najaviti dvije moje knjige. Prva je „Konavljanin pred sudom“ koja bi trebala biti objavljena na jesen iduće godine. Glavna karakteristika rada je, na temelju obimnog arhivskog gradiva, donošenje prvoklasnih, gotovo dokumentaristički prikazanih, podataka iz života brojnih konavoskih obitelji. Moglo bi se kazati da se kod određenih slučajeva, gdje je to gradivo diktiralo i nametnulo, radi o gotovo minucioznim detaljima.

Sve to naravno ne isključuje stavljanje navedenoga u širi kontekst društvenih odnosa svojstvenih dalmatinskom društvu u vrijeme austrijske uprave i međuratnom razdoblju. Oni se ogledaju kroz pogodbe dosmrtnoga prihoda, odreke, dara, uvjetovane oporuke, obraničke ugovore, diobu ždrijebanjem itd. Izuzetno su zanimljivi odnosi između udovice i obitelji umrloga supruga, odnosi između braće i sestara, odnosi iseljenikā prema naslijeđenoj imovini u Konavlima i odnosi unutar veleposjedničkih obitelji tzv. velikih kuća.

Zasebnu problematiku čine obveze samohranih majki prema sudbenoj vlasti.

Druga je „Trbuhom za kruhom“ koju planiram objaviti, ako Bog da zdravlja, 2025. godine i to i u izdanju na engleskom jeziku. Na temelju ostavinskih spisa Kotarskog suda u Cavtatu (1862-1947) i rukopisnih ostavština konavoskih obitelji, te iseljeničkih spisa Policijskog odsjeka Kotarskog poglavarstva u Dubrovniku (1920-1930) u njoj je dan prikaz procesa iseljavanja stanovništva s dubrovačkoga područja, prije svega iz Konavala, od sredine 19. do sredine 20. stoljeća.

Ukazano je na uzroke iseljavanja, iseljeničku politiku Monarhije, iseljeničku službu Kraljevine Jugoslavije (Iseljenički komesarijat /Artur Benko Grado/, Iseljenički arhiv, Iseljenički muzej), novine i iseljavanje, putovanje u obećanu zemlju, migracijska odredišta, uspješne konavoske iseljenike, nesretne sudbine iseljenika, iseljenička društva, kapital iseljenika povratnika, lančano iseljavanje s dubrovačkog područja (Konavle, Župa dubrovačka, otoci, Rijeka dubrovačka, Dubrovačko primorje, Pelješac) od 1920. do 1930. godine itd.  

Ostali ste u svojoj struci, gdje ste zaposleni i čime se bavite?

Ja se nisam maknuo iz dubrovačkoga arhiva. Nisam na Stradunu već uz tirkiznu Neretvu! Stjecajem životnih okolnosti i Božjom voljom, nakon dvadeset i pet godina arhivističkog rada u Palači Sponza danas radim u Arhivskom sabirnom centru u Metkoviću i nadalje kao arhivist u odjelu za obradu i sređivanje gradiva pravosuđa i javnih bilježnika.

Trenutno obrađujem ostavinske spise Kotarskoga suda Metković (1898-1947) i radim na knjizi o odnosima unutar neretvanskih obitelji, recimo, radnoga naslova „Gusarska posla“!

Kao što Vam je poznato: Ja ne mirujem! Javno sam dao odgovor na pitanje što nama arhivistima, čuvarima pisane kulturne baštine u Neretvi, može donijeti Pelješki most!? Na znanstveno-stručnom skupu METKOVIĆ 600. godina održao sam izlaganje i napisao rad za zbornik na temu: “Arhivski sabirni centar Metković – Opuzen – Ploče (2002. – 2022.) – osnivanje i perspektive razvoja.”

Na temelju dvadesetogodišnjega djelovanja i sadašnjih društvenih i gospodarskih prilika iznio sam određena stručna arhivistička viđenja i rješenja mogućega razvoja arhivske struke na području Doline Neretve, a sve s ciljem što učinkovitije zaštite arhivskog gradiva kao vjerodostojnog svjedočanstva postojanja naroda (nacije). Držim da je, danas kad imamo Pelješki most, imperativ osnivanje novoga Državnog arhiva Neretva-Pelješac-Korčula-Lastovo. Svojim ustrojem i načinom rada on može biti primjer arhiva koji se transformirao u kulturno središte otvoreno široj javnosti i time postati centar transmedije i umjetničkog stvaralaštva u Dolini Neretve, na poluotoku Pelješcu, te otocima Korčuli i Lastovu.

I putujem s mojim trima ljepoticama sudjelujući na brojnim arhivističkim savjetovanjima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Otkud mi ta radna energija objasnio sam u svom radu i izlaganju lani na međunarodnom savjetovanju „Tuzlanskim arhivskim danima“ pod naslovom „Ljubav u doba Corone – inkluzivnost ljubavi kao pokretača rada arhiviste u uvjetima pandemije“.

U radu sam pokušao ukazati, na temelju događaja koji su se zbili neposredno uoči i za vrijeme trajanja pandemije koronavirusa, kako novodoživljena ljubav prema ženi može biti pokretač radnih aktivnosti u obavljanju redovnog stručnog posla arhivističke obrade gradiva. U biti ona je rezultirala mojim novim životnim okruženjem gdje je bavljenje pružanjem ugostiteljskih usluga, rad u kuhinji restorana itd., imalo za posljedicu ostvarivanje niza kontakata s ljudima raznih profesija i uvjerenja s obzirom na njihovo podrijetlo i radno iskustvo. Ukazao sam pri tome i na brojne negativne psihološke učinke pandemije koji su u mnogome narušili mentalno zdravlje ljudi, pa i meni dojučer dragih prijatelja.

Dao sam kratak pregled mojih aktivnosti na pisanju znanstvenih povijesno – demografskih i stručnih arhivističkih radova s ciljem stručnoga usavršavanja, po načelu cjeloživotnog obrazovanja, ali i dodatno motiviran sudjelovanjima na stručnim savjetovanjima koja podrazumijevaju putovanje i susret sa starim znancima i kolegama iz struke i izlazak iz svojevrsne karantene jednolične svakodnevice.

Konačan, možda i najbitniji, učinak simbioze ljubavi i radnih zadaća bilo je anuliranje u meni straha od smrti, koji najveći broj ljudi prisiljava na materijalističko ponašanje, potičući naklonost mase kapitalističkim obrascima. U okruženju narušenih socijalnih odnosa, prouzročenih anksioznim ponašajnim oblicima pojedinaca, uspio sam se othrvati medijski nametnutnom nam osjećaju besperspektivnosti ne ugrozivši time vlastitu egzistenciju, prihvativši dodatne poslove kao priliku za dodanom vrijednosti, a ne kao samoeksploatiranje.

Na tragu sufijskog – Umrite prije smrti – u borbi sa samim sobom, egom i strastima tjelesne duše s ciljem da čovjek postigne jedinstvo s Apsolutnim imao sam mirnoće i prava postaviti pitanje: Na tom putu, ljubavi i spoznaje, što predstavljaju virus SARS-CoV-2 i bolest COVID-19!? Pišem, putujem i izlažem usprkos onima koji misle da je cjelokupan jezik samoispunjenja i pronalaženja svoga vlastitoga puta sumnjiv te da je besmislica ili sredstvo samoudovoljavanja, u očima protivnika etike autentičnosti, u mom slučaju isključivo stvar osobnog probitka i bolesne ambicije niš’ korisne dubrovačkom arhivu.

Moj, nazovi slučaj, je najbolji primjer kako je za očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja, manje opasan nekakav novi biološki, zvan koronavirus, nego ljudski uljez. Moj odlazak u Dolinu Neretve mogu doživjeti i kao svojevrstan bijeg. On nije iracionalna reakcija. Za mene je on aktivna, konstruktivna reakcija na stanje, u svom ishodištu on jest odmicanje od neželjenog nekoga ili nečega, stiska kandža u zagrljaju neznanja, ukratko svakodnevno frustrirajućih ljudi što se klatare, najljepšom na svijetu, ulicom muha. Ja sam nju (Stradun) samo zamijenio tirkiznom rijekom (Neretva). On može biti shvaćen kao eskapizam koji otkriva psihološku dimenziju moga vlastitoga nezadovoljstva. Moj put nije bijeg u apstraktno i numiozno. On jest moj bijeg do utočišta u potrazi za idealom – biti sa, slušati ih i govoriti ljudima koji shvaćaju il’ barem to iskreno žele. Lagao bih kad bih kazao da ne godi biti tražen od ljudi iz struke.

Malvasije se, vidim, ne “odričete” ni u Neretvi te ju spajate s neretvanskim zalogajem?

Čovjek se ne smije, ali i ne može i da hoće, odreći nečega što je dio njega, s čime je srastao, što ga čini onim što jest, jasno prepoznatljivom individuom. U suprotnom ste ljudska ljuštura bez duše i uma. Ja imam ideal autentičnosti. Imati ideal autentičnosti, u sveopćem okruženju kulture autentičnosti, pa čak i u njezinim „najnarcisoidnijim“ varijantama, kao njezinog pokretača je bogatstvo pojedinca.

Niko Karaman i ja smo revitalizirali dubrovačku Malvasiju. Iako živimo u svijetu spektakla i post-istine gdje je laž istinitija od istine, ipak koliko god to nekima u uhu nebilo milozvučno, ja s pravom i ponosom mogu nazdravit: Ja jesam Malvasija! To je jedina istina. Mi smo stvorili prepoznatljiv brend dubrovačke Malvasije koji je ujedno dao neizmjeran doprinos afirmaciji ukupnog vinogradarstva i vinarstva Konavala.

Stoga je s ponosom nudimo i u našoj kući dobre hrane „Konobi Jadran“. S timom ljudi (Niko Karaman, Irena Bratičević, Robert Kralj, Marko Giljača, Tonći Plazibat) radim na novoj monografiji o dubrovačkoj Malvasiji.  

Kako ste došli na ideju da se u „Konobi Jadran“ organiziraju zajednička gledanja utakmica? Jeste li i Vi vatreni navijač vatrenih ili?

Ideja se nametnula sama. Konoba se nalazi u sklopu sportskoga kompleksa Nogometnoga kluba Jadran – Luka Ploče koji će eto i ove godine po treći puta za redom, ali sada u višem rangu natjecanja 2. hrvatskoj nogometnoj ligi, biti jesenski prvak.

Gdje onda pratiti utakmice svjetskoga prvenstva nego na Jadranovu?! Rekao bi moj prijatelj Stipe brico: Logično! Inače već postoji tradicija gledanja sportskih događanja, prije svega nogometnih utakmica hrvatske reprezentacije, vječnih derbija Hajduka i Dinama, i nastupa hrvatskih klubova u europskim natjecanjima. Stoga smo odlučili dići to na jednu višu razinu, ne samo ugostiteljskom uslugom hrane i pića navijačkoga menija gdje se nameću specijaliteti kuće „vatrena pileća krilca“ i „vatrena slavonska domaća kobasica“, već i stvaranja atmosfere kao da ste na tribinama stadiona u Kataru –  tik do „Vatrenih“!

Na pitanje jesam li vatreni navijač odgovoriti ću Vam, opet citirajući Stipu bricu: Dakako! Hrvatska nogometna reprezentacija – naši Vatreni – meni, prijateljima Ninu, Dragu, Anti i Jadranovoj legendi Tomu, su svetinja. Inače u Konobi Jadran, osim kad nije međusoban derbi, ali i onda dostojanstveno i s navijačkom mjerom, jednako se bodre nastupi i Hajduka i Dinama u europskim natjecanjima, jer naš glavni navijački, obiteljski i životni moto jest: Hrvatska iznad svih!  

Kako provodite svoje slobodno vrijeme? 

Kuham. Umio sam, to dobro znaju moje arhivske kolege i prijatelji iz kuhinje, dok sam nam spravljao marende, s gornjega kata Sponze, Vedrana, Snježana, Jadranka, Ankica, Tonka, Đuro i Antun, raspredajući o našem platežnom statusu u društvu u odnosu na neke druge, kazati da bih da sam koju godinu mlađi otišao negdje raditi u kuhinji pa makar bio i pomoćni kuhar – guliti patate, krtolu oli ti kumpire! I tako i bi. Stoga dragi ljudi pazite što želite. Volim kuhati. Dok idem u nabavu namirnica i danas još uvijek neke trgovkinje u Pločama misle da sam Andrijanin novi kuhar na Jadranovu!

Odvažio sam se odmah po dolasku u Neretvu spraviti brudet od miješane morske ribe. Za nju se pobrinuo prijatelj Vlaho iz Cavtata. Ja Konavljanin Neretvanima! Bila je to hrabrost. Dobro je da nije ispala ludost. Eh, kad je prijateljica istančanih ukusa i okusa, osjetljivoga nepca, ljubiteljica pikanterija i dobre spize, naša Suze iz Opuzena rekla da je izvrstan, znao sam da sam položio prijamni ispit i ušao u razred gurmanske izvrsnosti.

Pečene mrkatunje (dunje) punjene šumskim medom i orasima, i Karamanova Malvasija bili su vrhunac užitka. Obožavam pripravljati paste (tjesteninu) u raznim recepturama. Najdraža mi je s biftekom i listićima odležanoga parmezana iz Italije. Obožava ih naša prijateljica Mara, a kao fetiva Slavonka još je „luđa“ za, moga rođaka Mata iz Kupine, slavonskom domaćom kobasicom. Nema ona ništa protiv nit’ kulina!

Mirisi Konavala prošire se Neretvom kad kuham zelenu menestru (kaštradina, panceta, škjuk, kobasica, raštan, glavati kupus i verza).  

Stječe se dojam kako Neretva postaje sve zanimljivije odredište posjetiteljima sa sve većim brojem zanimljivih sadržaja?  

Zasigurno. Sve je veći broj obitelji koje se okreću agroturizmu. Tu su ornitološki rezervati Modro oko i jezero Desne, Ušće Neretve i Kuti. Ima još rekao bih široj javnosti neotkrivenih ruralnih sredina. Mene su oduševili ruralna arhitektura sela Vidonje i Baćinska jezera, oaza ljepote i mira, sedam bisera kraljice Teute.

Mislim da će Neretva pravi gospodarski procvat doživjeti povezivanjem autocestom preko Bosne i Hercegovine sa Slavonijom, Baranjom i dalje. Danas nam dolaze brojni gosti iz zapadne Europe, velikih gradova, željni prije svega mira. Nitko nije cijepljen protiv komoda. Vrag odnio i prešu! – mogao bi biti naš slogan. U Zažablju primjerice ljetne večeri su odmor za dušu. Tišina. Kreket žaba, pijev ptica, pokoji lavež i slučajan prolaznik. Istovremeno sve turističke destinacije su lako dohvatljive; Dubrovnik, Pelješac, Korčula, Međugorje, Mostar, Sarajevo!  

Kad bih vas pitala o sličnostima i razlikama s Konavlima, što biste rekli?

Zajedničko im je to da svoj prosperitet i Konavle i Neretva mogu graditi, prije svega zahvaljujući plodnoj zemlji i očaravajućem pitoresknom krajobrazu, na agroturističkim djelatnostima i projektima. Bitno je znati njima upravljati. Tu se vraćamo onom najbitnijem. Čovjeku.

Konavle su zasigurno usprkos različitostima (Gornja i Donja banda) homogenija cjelina. Neretva je protočnija zahvaljujući svome hercegovačkom zaleđu i boljom povezanošću s ostatkom zemlje. Ona je dinamičnija. Takvi su i ljudi.

Konavljani su poučeni stoljetnim prisilnim iskustvom nadmudrivanja s dubrovačkim gosparima, nekako maliciozniji u pozitivnom smislu te riječi. Neretvani, tradicionalno gusari, u svojoj biti su prije svega stoljetno vješti trgovci. Oni su otporniji na neki drugačiji način. Valjalo je umjeti opstati u trupi i mukotrpnim jendečenjem dolaziti do plodnoga tla.

Mene je zadivila priča o tradicionalnoj izdržljivosti neretvanskih žena, transportu roba lađama lancanjem. One su stvarne vladarice Delte. Neretvanska žena je na zemlji, u trupi, na placi.

Konavoka je u kući i oko kuće.

I na kraju, ipak, nedostaje li vam ovaj kraj, Dubrovnik?

Ne. Život u Konavlima i Gradu za mene je jedna gotova ispričana priča sa sretnim završetkom, dolaskom u Neretvu. To je, daj Bože zdravlja, tek početak jedne nove životne priče. U meni žive lijepe uspomene prije svega na meni drage ljude. Na žalost brojne od njih ne susrećemo više.

Život u Konavlima u svakodnevnom doticaju s ljudima kakvi su bili dundo Stjepan Marinović, Ivica Kralj i Mato Veselić – Čajak samim time je bio bogatstvo. Poštujući uspomenu na njih i događaje s njima, tim i takvim Konavljanima, mojih Konavala se ne odričem. Dok je pokojni otac radio u Njemačkoj ja sam s majkom odrastao sa starim Konavokama i Konavljanima, djedom Ivo, babom Marom, tetkom Katom, dundom Nikom, starim Obadom-Musom i Janom, Ćirom i Čajkom Gligovim, Šćepanom i učiteljicom Mirjanom Čeović, Jelom Golubovom, Perom i Lucom Đuranovim, Vidom i Vidovicom, Dragićima Matulicom i Pulinom itd. To me karakterno oblikovalo.

Mene, po ocu slavonskoga Ličanina, „malo doćeralo“ po konavosku!

Grad radije pamtim onakvog kakav je bio još od vremena kad sam 1995. godine počeo svoj radni vijek u Sponzi. U Gradu žive moja djela. O mojoj viziji preustroja arhivske službe u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, projektima novih zgrada dubrovačkoga arhiva u Gradu i na Korčuli, govore drugi negdje drugdje. Ne očekujem to, nit’ mi to treba, od onih u mom Gradu što grabeći misle da mogu upravljati procesima, imitatora bez trostruke oznake čovjeka, klijenata u tijelu bez duše i uma, u službi svojih patrona.

Vratit ću se samo na čas opet knjigama. Projekt objavljivanja Statuta Grada iz 2002. godine, u prijevodu moga dunda Iva Veselića i Ante Šoljića koristeći onaj Zdravka Šundrice, jest moj projekt. Ove godine Grad i dubrovački arhiv ponosno slave godinu Statuta Grada. Moj projekt, izvorno nedirnut dvadeset godina, itekako živi. Tu neki dan čujem na radiju kako mladi kolega muzejski pedagog s ponosom govori o edukativnim vodičima Dubrovačkih muzeja.

Konavosku sluškinju Pavlu i vlastelina gospara Điva  sam ja utjelovio, učinio ih živima i dok vladaju iz Dvora, šepire se po Konavlima i u Rupama, il’ plove morima i landraju po Londri. To su moja „djeca“ – danas maskote Dubrovačkih muzeja – ponajprije za dubrovačku dječicu, al’ i one malo starije. U kontaktu sa ono malo čejadi što je ostalo, u svakom smislu te riječi, mogu reći da fizički u Neretvi – ja „neretvanska nevista“ kako me ovdje u Pločama od milja zovu – i danas mentalno, vjerujem zdravorazumski, živim moje Konavle i Grad gospara.     

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA