Svake godine na Dubrovačkim ljetnim igrama gostuje izvedba Studentskog teatra Lero, kazališta s dugogodišnjom tradicijom i prepoznatljivim redateljskim potpisom i rukopisom Davora Mojaša. Premijerno izvedena u prosincu, kao i svake godine, ovogodišnja predstava Sjećanje na ljubičaste kiše posvećena je uspomeni na akademika Luka Paljetka, a naslov preuzima od istoimene njegove pjesme.
Napisala: Petra Jelača
Osim naslovne pjesme iz 1973. godine i još jedne recentnije Paljetkove, Ruže, iz 2023. Davor Mojaš, koji potpisuje režiju i dramatizaciju, vodi scensko zbivanje u sebi svojstvenom autorskom kodu, naročito kada je riječ o odabiru predložaka prema kojima stvara predstavu.
Lerove glumice, Jasna Held, Ksenija Medović, Barbara Damić Medi, Zvončica Šimić, Dubravka Mrvelj, Zrinka Udženija, igraju ulomke iz Mrožekovih Udovica, s osjetnom dozom humora, satire i groteske. Način igranja tipičan je lerovski, specifična varijanta pripovijednog teatra, s prostorom za glumačke interpretacije koje ostaju u okviru zadane scenske poetike, te se samo oslanjaju na odabarane tekstove, nisu strogo glumački uz njega vezane, što glumicama omogućuje veliku dozu slobode i autorstva.
Nakon scena iz Udovica, dojmljivo potcrtanih glazbom Petra Obradovića te naročito scenski istaknutih kostimima Dubravke Lošić, kao samostalni izvedbeni broj dominira pjesma Un amore grande talijanskog kantatutora Peppina Gagliardia. Tematski se nadovezujući na Udovice i njihov komično-apsurdni zaborav umrlih muževa, tvore vizualno auditivnu pauzu između dva osnovna tematska dijela, prožetih manjim fragmentima poezije Davora Mojaša i Jacka Kerouaca.
U drugome dijelu prevladava komični ton te izvedbena interpretacija zanimljivog i duhovitog teksta iz korpusa starije hrvatske književnosti. Radi se o erotskoj začinki iz 17. stoljeća Mlad užežen u ljubavi. Začinke su pjesme 17. stoljeća namijenjene isključivo zabavi, a ova je najerotičnija među njima, inspirirana tzv. jastučastim običajima. Sačuvana je u ranom rukopisu dubrovačkog trgovca Miha Martellinija, nastala prije 1657. godine. Pjesma je dio korpusa nastalog paralelno sa službenom književnom produkcijom, a njezino postojanje pokazuje stratifikaciju književnosti 17. stoljeća i označava postojanje tematski i stilski čiste narodne književnosti.
Književnu baštinu na sceni Davor Mojaš maštovito i duhovito razigrava, prepuštajući glumicama igru sa šaljivim sedamnaestostoljetnim pseudo-zagonetkama. Svaka od glumica interpretira po jednu kratku strofu, i tako, loptajući se zagonetkama koje vrlo eksplicitno i lascivno aludiraju na vesele erotske teme, a na kraju se pretvaraju da nije tako, nego da se radi o sasvim drugome pojmu koji je predmet postavljenog pitanja, duhovito glumački oslikavaju živopisne tematske i stilske prostore dubrovačke usmene književnosti 17. stoljeća.
Kako je bavljenje ženskom emotivnom intimom stalna u redateljskom opusu Davora Mojaša, i kroz ovaj se literarno scenski kolaž provlači tema ženske osamljenosti. Lerove glumice su kao kor koji funkcionira unisono, a svaka od njih u isto je vrijeme posve autonomna u interpretaciji. Osim uvijek odličnih nosivih stupova Lerovog glumačkog postava, Jasne Held i Ksenije Medović, ovoga puta, kako u Mrožekovim Udovicama tako i u starinskoj začinci, istaknula se Dubravka Mrvelj, jasnom i sugestivnom jezičnom artikulacijom te glumačkom interpretacijom teksta.
Sjećanje na ljubičaste kiše vrijedan je dio Lerovog uvijek prisutnog rukopisa na Igrama, ove godine znalački vizualno, a poglavito dramaturški ostvarenog. Dobar odabir u svakome smislu raznorodnih tekstova urodio je emotivno, vizualno i glumački pamtljivom predstavom, s puno humora, prepoznatljive Lerove poetike, te zabavne baštinske književnosti.
