Dramski program Dubrovačkih ljetnih igara ove je godine u srpnju označen premijerom predstave ‘Van sebe’, prvim dijelom projekta Port of dreamers koji se sastoji od tri izvedbe; jedne u domaćoj produkciji, te dvije u produkciji partnera Dubrovačkih ljetnih igara na ovom europskom projektu, Slovenskog narodnog gledališća iz Maribora, te Udruge Kulturanova i Novosadskog narodnog pozorišta.
Napisala: Petra Jelača
Predstavu ‘Van sebe’ autorski potpisuju Nataša Rajković i Ivan Penović, koji su i redatelji izvedbe.
Radi se o predstavi nastaloj tehnikom skupnog osmišljavanja te autorskih izvedbenih interpolacija. Naročito je prepoznatljiv način rada Nataše Rajković s izvođačima, poglavito s nosivim licem ove izvedbe, Nikšom Butijerom. Premda se ambijentalno događa na dvije lokacije, u lađi Lazareta u prvome dijelu te na Komardi u drugome, predstava je strukturalno i po načinu rada jedna cjelina, s razvojem iste teme i istih likova. Ne radi se o klasičnim dramskim licima nego o likovima nastalim već spomenutom tehnikom skupnog izmišljanja odnosno osmišljavanja, koju često koriste suvremeni autori, a poznata je dubrovačkoj publici iz predstava autorskog dvojca Jelčić- Rajković.
Prvi dio predstave režijski potpisuje Ivan Penović, u Lazaretima, a drugi, na Komardi, Nataša Rajković. Nesumnjivo je da su autorski zajedno radili u oba dijela, no, vidljiva su i neka redateljska slaba mjesta. Oba su autora vrsni dramaturzi, Ivan Penović je i prokušano dobro režirao vlastite projekte, no ovoj je predstavi nedostajala ujednačena redateljska ruka koja bi sve objedinila.
Zapinje na početku s dokumentarnim okvirom radionice koji se ubrzo počinje pretapati s fikcijom lica, no nismo posve sigurni radi li se o ironijskom odmaku ili ne. Vrlo se brzo tema radionice nastavlja razvijati i povezivati u scensku priču, te na scenu dolazi glavno lice, Ivo Nikše Butijera, vlasnik apartmana u Dubrovniku kod koga se okupljaju svi ostali likovi sa svojim migrantskim pričama.
Pomno razrađen, oslonjen na vlastito iskustvo premješteno u fikciju, Nikša Butijer nesumnjivo dominira ovom predstavom. Iz njegovog lica proizlaze zbivanja predstave, kao da su njime i uvjetovana. Detaljnija i dublja razrađenost te drugačiji način glume od ostalih sudionika predstave, Nikšu Butijera razdvajaju od ostalih lica, odnosno, njih premještaju u drugu izvedbenu, pa i fikcionalnu liniju, kao da su poludokumentarni gosti Ivove priče. Naravno, Butijerov nesumnjiv talent i izvrsnost glumačkog umijeća već poznat festivalskoj i široj publici, u različitim tehnikama i varijantama, čine mogućim da on bude centralni i nosivi element ove predstave.
Lica Nataše Kopeč (djevojka Sandra iz Bosne, radi kod Iva u apartmanu), Suzane Brezovec (gospođa Biljana iz Makedonije), Romine Vitasović (Biljanina kći), te Pavla Vrkljana (mladić sa radionice) nastala su istom tehnikom kao i Ivovo, no jedostavno nisu dovoljno razrađena da bi se s njime mogli samostalno nositi; u nekim segmentima njihova izvedba je gotovo i predstavljačka. I oni su temeljeni na vlastitim iskustvima, što izvedbu čini autentičnom, no, do dogodine bi autorski tim trebao razraditi sve segmente izvedbe i sva lica da budu ujednačena cjelina. Kako u suvremenom autorskom kazalištu ne dijelimo poslove na one redatelja i dramaturga kao u klasičnom dramskom, najtočnije bi bilo reći da bi do dogodine autori, Nataša Rajković i Ivan Penović, zajedno s ansamblom, trebali više biti u redateljskom dosluhu.
Što se ambijentalnosti tiče, dramaturgija je točna u smislu korištenja prostora Lazareta kao prostora za one koji su došli, dakle migrante, te prostora za radionice i edukaciju, za što se kompleks Lazareta danas koristi. Silazak na Komardu više je dodatak izvedbi, odnosno njezin kraj, negoli drugi dio, k tome i dosta efektan jer se kroz priču izleta na brodu Iva i gostiju njegovih apartmana zrcale nebrojene migrantske sudbine koje su na takvim brodovima, tražeći spas, i završile.
Tema ove predstave su migracije na našim prostorima, jer je ‘Van sebe’ dio europskog projekta Port of dreamers. Taj je dio dobro odabran i autentično slika priče naših regionalnih, često ratom uvjetovanih migracija što nas čini vrlo prijemčivima, i publiku i izvođače iz kojih izvedba nastaje, za kontekst projekta koji tematizira suvremenu migrantsku krizu.
Tema napuštanja i propadanja naših sela, također migracijska, koja je Ivova priča i njegova motivacija bavljenja turizmom, izvrsno je interpolirana u cjelinu i na samo toj temi bi se mogla izgraditi čitava jedna izvedba. Realizirana je na sceni kroz prikazivanje dokumentarnog videa u kojemu Nikša Butijer, kao Ivo, šeće kroz svoje potpuno napušteno konavosko selo i, pokazujući na puste kuće, priča o tome kako se u tim, sada napuštenim prostorima, živjelo nekada, dok su sela bila puna djece, momaka i djevojaka.
Nešto je drugačiji fokus u videima Nataše Kopeč i Pavla Vrkljana, manje jasan negoli Ivov, više je ilustativan a manje fokusiran na izvedbu priče o kojoj govore.
Susret s dokumentarnim elementima izvedbe nastavlja se na Komardi u momentima sudjelovanja stvarnih ljudi, kapetana broda Marina Krstulovića i njegovog sina Mara, te djevojke iz Makedonije koja radi u jednom dubrovačkom restoranu, što je također karakteristično za dosadašnji, naročito dubrovački kontekst rada Nataše Rajković.
Sve su to vrlo zanimljivi i potencijalni elementi za daljnji rad na ovoj predstavi, koja ima potencijala da do dogodine postane razrađena i zaokružena cjelina.
