Svaka je različita, ali jedno im je istovjetno – sve su dobile ime naslijeđeno od baka, tople svjetlosti koja zrači u svakoj obitelji. Luciju Vuković, Luciju Perojević, Luči Orešić i Lucu Šalju pitali smo kako će proslaviti svoj imendan, postoji li neki običaj od kojega ne odustaju, sviđa li im se njihovo ime … Lucije, Lucke, Luči, Luce, sretan vam imendan!
Lucija Vuković: “Lux, lucis, dođi osvijetliti ploču!”
-Kod nas doma najvažnije je bilo na sv. Luciju posijati pšenicu. Odvazda je tako bilo. Ako ne bi uspjela, ako bi bila jadna i tanka, bili bismo malo “zabrinuti” kakva će biti godina pred nama, ali kako stoji na pogodnom joj mjestu, gdje ima i topline i svjetlosti, uglavnom bude lijepa i gusta – priča uz smiješak Lucija Vuković, povjesničarka umjetnosti dodajući kako se i na njen imendan, kao i za Petrov dan, Nikoj dan, krsno ime Radovčića u Konavlima, u njenom domu spravljalo slatko i pričekivali gosti.
-Volim, obožavam svoje ime i zahvalna sam mojoj babi Luci po kojoj sam nazvana. Ja sam ime dobila po maminoj mami, jer sam druga po redu u obitelji, pa se ispoštovao taj naš običaj čašćenja naših starih. Volim i ime i njegovo značenje. Prof. Kuljiš me je u srednjoj školi zvao “lux,lucis”, pa bi znao reći, ajde sad ti “lux,lucis, dođi i osvijetli ploču” kad bi me prozvao da odgovaram ispred školske ploče – prisjeća se Lucija.
Kako ću ga danas proslaviti? Pa, uglavnom radno… ali će se pšenica posijati!
Lucija Perojević, naša Slavonka kojoj je Stradun saloča: idem vanka s prijateljicama
– Vrijeme donese svoje promjene. Prije bi mi dolazili gosti, počastili bi se kod mene doma i družili, a ove godine sam odlučila s prijateljicama izaći vanka i proslaviti. Stradun je moja saloča, pa ćemo pred veče negdje i nazdraviti – simpatično iznosi svoje planove Lucija Perojević, naša ugledna keramičarka koja je poodavno svoju slavonsku ravnicu zamijenila dubrovačkim kamenom, poštujući ga i vezujući se uz nj kao da je ovdje i rođena.
Ime je dobila po očevoj mami, baki Luciji. U njenom Osijeku to ime nije bilo jako rašireno, no, na karti života joj je bio iscrtan put prema jugu, u naše krajeve gdje se ime Lucija “čuje na svakom kantunu”.
Lucija, Luči Orešić: Mama bi vazda napravila tortu od naranče
Kako ću proslaviti? Radno, uglavnom … – odgovara nam Luči Orešić, povjesničarka umjetnosti koja je u svoju profesiju uspjela uspješno ukomponirati i svoju veliku strast prema tradicijskim dubrovačkim slatkim receptima kroz svoju Dubrovačku kuću. Svatko tko kuša njene slastice dobro zna da su nenadmašnog i okusa i izgleda.
-Prije se malo lakše i opuštenije živjelo, na moj imendan bismo se svi okupili uz stol, počastili bi se našim klasičnim jelima koja su se spravljala u svečanim prilikama. Dok je mama bila živa, vazda bi napravila tortu od naranče na sv. Luciju. Zajedno bi i posadili pšenicu. Nove okolnosti života donose i promjene – kaže Lucija Orešić koju svi poznanici i prijatelji oduvijek zovu Luči.
Bila je to izvedenica u obitelji gdje je bilo više Lucija, a ona je ime dobila po maminoj mami. Kako su u konavoskoj obitelji Vidak iz koje potječe bile tri Lucije, dobivale su nadimke kako bi ih se u spominjanjima razlikovalo.
-Kad sam bila mala, nisam bila najsretnija sa svojim imenom, jer je u Gradu u to vrijeme bila jedna malo čudna Luce pa mi nije bilo drago da se zovem isto kao ona. Vremenom se taj osjećaj promijenio i danas sam sretna što nosim jedno od najljepših ženskih imena – ispričala je.
Lucija Šalja: Nisam dala da unuku nazovu po meni, ali stigao je Lucijan
-Kako ću proslavit? K,o i vazda! Uz punu kuću ljudi – k’o “iz topa” kaže vitalna umirovljenica Lucija, Luce Šalja koja uopće ne živi u skladu sa značenjem svog aktualnog društvenog “statusa” koji sugerira laganiji životni ritam i dinamiku. Šali se, pa kaže, dosta je da se pojavim i cijela soba zasvijetli – aludirajući na značenje koje ime Lucija ima. Svjetlost. U njenoj obitelji, sv. Lucija samo je nastavak blagdanskog razdoblja i proslava imendana, budući joj se suprug zove Andrija, a sin Niko. Pa, se svečani stol u obitelji Šalja se od kraja studenoga do kraja prosinca gotovo i ne posprema.
No, ono što njen imendan razlikuje od ostalih u familiji, sijanje je pšenice – navika je to i običaj koji je sa sobom ponijela iz rodnih Konavala.
– Iako strašno volim i lijepo mi je moje ime, da vam budem iskrena nas je Lucija u obitelji toliko da ja nisam dala da moju unuku nazovu po meni, pa se ona zove Marta. Ali, imam Lucijana, unuka su počastili mojim imenom, a tih imena nema puno, pa mi je drago. Ja sam malo “starinskog kova” pa volim naša imena, ne volim “izmišljanja” – ispričala nam je i pošla dalje… “jer u jednom danu ona napravi posla, što ne učine ni dvaput mlađe”.
