12.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 travnja, 2024
NaslovnicaLifestyleIvica Hajdić otišao je na Mljet u potrazi za vedrim pričama malih...

Ivica Hajdić otišao je na Mljet u potrazi za vedrim pričama malih ljudi – pronašao je obitelj Bašica Zjalo i obilježio 50 godina njihove ljubavi

U ovim olovnim vremenima natopljenim neizvjesnošću i depresijom, krenuo sam u potragu za nekim vedrijim pričama, onih običnih malih ljudi, koji su za mene najveći. Ovaj put zavojita otočna cesta odvela me do Maranovića, na prisojnu stranu Mljeta ispod mrkih brda odakle puca pogled u beskrajno modro more, koje istovremeno izaziva u čovjeku divljenje i nekakvo strahopoštovanje. Ova strana Mljeta okrenuta ka Italiji, nekako je posebnija, rekao bi da je na neki način okrutno lijepa. Ispred bajkovitih Maranovića čije su se kamene kuće kao bijele golubice stisle jedna uz drugu, kao da se tako bolje čuvaju, odišu nekim posebnim skladom i toplinom, budeći u čovjeku istinsko divljenje prema tim davno usnulim neukim težacima, ribarima i nadničarima, koji su ono doba radili ova prava mala arhitektonska remek djela.

NAPISAO: Ivica Hajdić

Tek pokoji otvoreni prozor i roba što se suši ispred djelomično pustih okućnica, asocira na onaj sjetni stih stare pjesme „ nekoga će uvik ovdi biti, za iznit vina na stol“. Usred stoljetnog maslinika ugnijezdile su se te stare kamene ljepotice koje nepomično gledaju u pučinu, gdje se jednom davno nasukao i sam Sveti Pavao na jednoj hridi, koju mi Mljećani zovemo Seka Svetoga Pavla. Kao da je i sam svetac poželio osjetiti ovozemaljski raj prije onog nebeskog, pa se tri mjeseca zadržao na ovim prostorima Mljeta. Marani su inače poznati kao veliki vjernici ali prije svega kao skromna, složna i težačka čeljad. Valjda me zato zmijolika cesta dovela do ovog naselja, gdje započinje naša štorija ma ne o Nadalini, nego o glavnim junacima naše mljetske priče, o obitelji Bašica poznatijima na Mljetu pod nadimkom Zjalo.

Tu ispod sela u zagrljaju stoljetnih maslina smjestila se crkva Svetog Antuna u kojoj su se davne 1970. godine na vječnu ljubav zakleli Nikola Bašica Zjalo i Ane Bašica Gore, koja je inače dobila nadimak jer se rodila u gori, a po kojem je inače svi više znaju, nego po imenu. Vjenčali su se 16. kolovoza na blagdan Svetog Roka koji je ih vjerno čuvao sve ove godine. Pedeset godina braka, odnosno pedeset godina skladnog zajedničkog obiteljskog života nešto je što treba ovjekovječiti i čemu se trebamo pokloniti kao ljudi, jer ne zaboravimo da je obitelj najčvršći temelj svakog čovjeka. Posebno u ova vremena kad je obitelj marginalizirana, kada su mnoge moralne vrijednosti degradirane, kada se slavi površnost, lažni glamur, blještavilo i kada je važnija ambalaža od samog sadržaja, ovakve iskrene, normalne i dugovječne obiteljske priče definitivno trebaju biti zabilježene i ispričane.

Vjenčanje Nikole Bašice Zjalo i Ane Bašice Gore u crkvi Svetog Antuna, 1970.
Svadbena povorka obitelji Bašica, 1970.

Iz ove vrijedne i poštene mljetske obitelji rodilo se četvero djece: Pero, Joško, Zvonko i Zrinka koji su im podarili desetero unučadi. Joško i Zrinka svoja su obiteljska gnijezda savili u dalekoj Italiji, točnije u Milanu, Zvonko sa svojom obitelji živi u Dubrovniku, dok je Pero ostao tu, na našem škoju, sa svojom obitelji, u prelijepoj uvali Okuklje, naselju kojem inače prirodno gravitiraju svi Marani koji su tu nekad imali svoje ribarske magazine. Danas je Okuklje postalo turističko naselje, pravi raj pogotovo za nautičare.

Povodom ovog zlatnog jubileja supružnici Nikola i Ane Bašica nedavno su obnovili svoj zavjet u crkvi Svetog Antuna nakon čega su proslavili ovu veličanstvenu obljetnicu prigodnim ručkom u obiteljskoj kući. Vrlo emotivnom trenutku u prepunoj maranskoj crkvi Svetoga Antuna, uz flautu koju je svirala mljetska učiteljica Monika Gruja i uz uvijek ugodnu propovijed našeg mljetskog svećenika don Stipe Zadra, svjedočili smo jednom lijepom obiteljskom zajedništvu koje traje dugih pet desetljeća.

Svadebna povorka obitelji Bašica, 1970.

Dundo Nikola Bašica Zjalo, je inače poznati mljetski brodograditelj koji je dugo godina radio i u škveru u Mokošici, a koji ima iza sebe mnoge drvene barke koje i dan danas plove. Meštar Nikola mnogim je barkama udahnuo život ili ih je vratio u život mijenjajući madjere, kolumbe i kalafatajući ih, kako bi mogle ploviti sigurno.

Puno je teže zasigurno bilo podići svu djecu na noge sa žuljavim težačkim rukama, pošteno i uz puno odricanja, što zasigurno zaslužuje istinsko ljudsko divljenje i zahvalnost. Jer ne zaboravimo da je otočki život još nekako bio i teži i okrutniji, pogotovo tih sedamdesetih godina.

Životno djelo, odnosno najvrjedniji brod života u kojega je uloženo najviše strpljenja i tolerancije, u koju je satkana sva ljubav, zasigurno je njegova obitelj, koju su on i njegova žena Ane, uspjeli sačuvati, unatoč svim nedaćama, životnim olujama i hridima, kroz olujnu plovidbu morem života.

Ostavljajući obitelj Bašica i usnule Maranoviće koje čekaju prve jesenje kiše, nostalgično sanjajući dječju skviku, viku, remu, maštajući o staroj uljari punoj čeljadi, završit ćemo ovo naše mljetsko putovanje poslanicom našeg Svetog Pavla o ljubavi. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.

FOTO: Privatni album – obitelj Bašica

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA