U zrakoplovu na jučerašnjem letu iz Beograda za Tivat bila je i naša sugrađanka i kolegica Ivana Mijić Vulinović koja nam se javila nakon što je pročitala tekst o drami kroz koju su prošli i naši Jugaši. Kaže da još nije došla k sebi, te da je i danas na tabletama za smirenje, nakon svega što je proživjela. Ona se sa suprugom vraćala iz Beograda s konferencije na kojoj je sudjelovala kao jedna od predavačica, a njegova joj je blizina, priznaje, značajno pomogla da preživi tu agoniju.
– Sva sreća da je Marko bio samnom jer bez njega ne znam kako bi tu agoniju preživjela. U Beogradu su nam promijenili avion znajući, jasno za nevrijeme. Iz malog u veliki. Strašne turbulencije, propadanje aviona, sve užasno neugodno, od samog početka leta, ali računaš – ok, tako je to, bili smo i upozoreni da će ih biti. Odjednom, strašna kao eksplozija i bljesak. Bili smo uvjereni da je motor u pitanju. I da je kraj. I tu je krenula panika. Žene su počele vrištati. Bože spasi nas. Kad to čuješ, a avion kao da propada, drma se užasno… U trenu sam se uštipnula misleći da sanjam. I traje i traje. Taj pokušaj slijetanja u Tivat je bio strašan. Na trenutke sam bila uvjerena da padamo i da je to to. Opraštala sam se sa životom. U glavi djeca i više ne žališ sebe, nego kako će oni bez nas. Cijeli život u trenu mi je preletio kroz glavu. Onda idemo za Podgoricu. Smirim se koliko mogu. Muž kaže – ajde gotovo je sad se možeš smirit. I onda u Podgorici isto. Propadamo, drma se sve. Opet ne uspijeva sletjeti. Ne znam više koliko pokušaja. Ma u životu nisam doživjela takav strah. I, na sreću uspije sletjeti. Kakav pljesak kad smo se uhvatili tla! Na sreću, bila je doktorica na letu pa nam je iza podijelila tablete za smirenje – u dahu će Ivana.
No, da i u dramatičnim trenucima i situacijama provire i neki izdanci komičnosti, svjedoči detalj kojega se danas sjetila.
– Bio je u avionu i jedan stariji bračni par koji su prvi put u životu letjeli. Kad smo već bili na tlu, pitala sam ih u čudu kako su uspjeli ostati tako mirni i kako se nisu prepali. A oni mi odgovaraju: mi prvi put letimo i mislili smo da tako to valjda izgleda. Mi ne znamo za bolje.
Nije zaboravila spomenuti ni Jugaše.
– Ako ćeš išta napisat, molim te pohvali naše Jugaše. Sjajni su bili. Mirni, racionalni, hrabri. Kad krene takva panika spas je u ljudima koji su staloženi, racionalni i utješe druge. Oni su bili takvi. I moj Marko. Da ga nije bilo, ne znam što bih – dodaje.
Dan nakon traumatičnog leta Ivana je još uvijek u totalnom stresu. No, svjesna je kako su to trenuci u kojima, kad ih preživiš, sve veoma brzo “staviš na svoje mjesto”.
-Ali u svemu tome i nešto je dobro. Kad se čovjek suoči sa situacijom u kojoj misliš da je s tvojim životom kraj, u trenu se rasvijetli što je zaista bitno u životu. A puno tih nekih, kao bitnih stvari, postanu čista smijurija – kaže Ivana. I u pravu je.
Hvala bogu kad su svi živi i zdravo stigli