Znam da je krenuo toplinski val i da se treba izbjegavat, ali meni je baš trebalo da se opečem na drvenu klupu i pregrijane stijene. Bilo je podne i po kad sam se montirao na svoje mjesto, a dok sam se tamo dovukao već sam bio pred prokuhavanjem. Uletio sam u to zeleno- modro more, i vratio na početne postavke. Stvarno to more više nego išta u momentu olakša život na svim razinama i čini se da je sve kako treba biti, po protokolu, može se, ide, pomalo …
Moje mjesto, the spot, stijene na kojima su se ranijih godina skupljalo šire društvo i znalo se vazda da ćeš nekoga naći tamo i nije bilo dogovaranja i tipkanja. To se ove godine izgubilo, uglavnom samujem, a i to ima svojih čari i veselja. Levanat, taman ispod restorana, malo prije one ograde na koju vas moj imenjak Legaz poziva da mu pomognete u društveno korisnom radu …
Ti grebeni i svjetionik, koliko god puta ih vidio, toliko puta sam ih i fotkao. Ne jer prvih milijun fotki nije valjalo, to vam dođe više kao neka luđačka potreba, slična onoj kad djevojke traže savršenu instafoto, pa maltretiraju i sebe i okolinu dok ih kidaju.
Tako je. Volim ih slikat i s Neptuna i s Palacea. Sa svih strana … Kad bi imao tu privilegiju birat između pogleda na Porporelu i Grebene, dva put bi razmislio.
Palace mi je, iako me na momente podsjeća na neku malo finiju kasarnu izvanka, definitivno najdraži pet plus hotel. I ta Mala, pa Velika Petka. Pa i onaj užasni Sunset beach s Levanta ne pari tako loš, A ako mi je išta milije od ležanja po stijenama, to je onda ta šetnja po Niku i Medu Puciću. Ta mala kupališta ispod šetališta, na kojima ima hlada, i svi kameni skalini koji vam se ponude do kraja šetališta vode do malog komadića onog najboljeg od ljeta i Lapada.
Te drvene klupe, od kojih su neke king size, pa čak i u dubokom hladu borova možda nisu najpametnija investicija, ali gradonačelniče fala. A i čini se da ih netko obada, nema polomljenih, iskrivljenih, po život opasnih čavala i sličnog.
Da oni gore u restoranu Levanat nisu nabavili neki usisavač/odpuhivač lišća kojeg povremeno oderu bilo bi sve idealno …
Bilo bi Kiki moj!
Svaki put, ali baš svaki put kad se spustim se na svoje sretno mjesto, nalijepim se kremama s faktorom, napušem svoj kušin i taman krenem upijat sve mirise, ljepote i zvukove. Sva zgodna tijela, koja rone, plivaju, veslaju …
Svaku grlicu i kosa koji me tu i tamo pozdrave. Ima i jedna zelena gušterica koja se isto dođe malo sunčat, zakisi i ona.
Sve mi sjebete vi koji svoje čikine tako lijepo i precizno pogurate po svim mogućim rupicama, procijepima, škrapama tih savršenih stijena. Kako je moguće da vam je problem skupit pa bacit, kad ovo uguravanje po stijenama isto zahtjeva angažman i trud. Stalo vam je da ne upadnu u more, pa onda gurate po stijenama? Volio bi da mi se ako postoji neko objašnjenje i objasni.
I ovi što boce i limenke od piva ostavljate iza klupa? Koji je to đir – Ako se ne vide nema ih ili što?
I oni što ne znam kako metalne cijevi uspiju tu nekako ostavit. Ali eto, danas sam uspio i to skupit, i kasnije se na istu opeć i gore nego na ono drvo i stijene s početka.
A stoka kojoj je okej u stijene pod klupu baciti korištene kondome. Njima bi ne znam, čupao nokte ili neku sličnu bol nanosio.
Svaki put skupim saketić smeća, jednom sam nadobudno skupio jednu veću, pa sam smeće nosio do Dvora Lapad i ispalio. Bilo je ili to ili razvrstavanje pred onim gadnim spremnicima pred kojima se uvijek nadaš da će ipak imat onu pedalu za otvaranje, što je isto lutrija.
Na čikine sam oguglo, golim ih rukama skupljam, ali ove neke druge stvari zahtijevaju zaštitnu opremu, a i koliko god imao volje po tim stijenama se gibat, nisam toliki entuzijast, ni ekolog, a nisam ni fizički sposoban izvest sve potrebne gimnastičke figure po tim oštrim stijenama da bi sve skupio. A i činjenica je da ljudi opušci redovito rade na održavanju broja čikina, tako da mi fali i motivacije i par ruka.
Znam, nije nimalo novinarski od mene, ali nemam foto dokaz, jednostavno ne želim imat dokaz da smo takvi. Da nam je okej svaki dan ispočetka doć i sjest među svoje smeće i uživat u pogledu.
Možda nam je gradonačelnik mogao uz drvene klupe stavit i kakve pepeljarica, svečano obećavam ja ću ih praznit, a kontam da će se nać još koji slični mi pacijent. Ne treba dovodit Nepalce i Filipince da ih prazne. Odvolontirat ću to za Čistoću Dubrovnik. Za svoju plažu, za svoju stijenu.
Neka sam se ispeko, i noge i guzicu, bilo je sjajno. More još uvijek ima osvježavajući moment i da sam imao više vremena, pričekao bi bar do prvog stupnja opeklina.
Ipak morao sam nazad, još jedan đir po Niku i Medu Puciću, pa kroz Uvalu, do prvog od nekoliko zatvorenih kioska koje sam sreo, a trebala mi je voda više od zraka.
Taman da ću prokuhat, ono stat na sred Uvale i počet dimit skužim tipa s obom i montiram se u hlad i započinjem ideju hlađenja.
Oboa je super, nisam je nikad tako solo slušao, nisam je ni na kraj pameti očekivao kraj teniskih terena u Uvali, slično kao i onaj put s usnom harmonikom na Adriaticu. Morao sam sjest i poslušat. Toliko mi je lijepo bilo, da sam pokušao naručiti iz Chihuahua Cantine Mexicane pokušao naručiti dostavu koju inače nemaju. Krigla vode s milijun leda i slamkom. I dobio sam odgovor, naravno da bi mi veselo društvo iz meksičkog učinilo taj pjačer, ali oni vam ko muzeji i galerije ponedjeljkom ne rade.
U međuvremenu se okupilo još publike, a i neka djevojka je na zidić iznijela i svoj neki nakit što prodaje. Da nisam imao obveze i da nisam bio pred umiranjem i dehidracijom vjerojatno bi odsjedao na tom zidiću cijelu popodne.
Ful me zanima je l’ ovaj oboa tip isti onaj iz epizode s usnom harmonikom?
Do stana sam stigao skoro u plinovitom agregatnom stanju, osjećao sam se ko gejzir, ali ništa što hladan tuš i dovoljno vode ne mogu riješti. Dobro dva hladna tuša.
Dok sam se ohladio i zbrojio, pročačkao mail, odradio par poziva, naravno upalio i klimu – Bog joj do zdravlje!
Evo i vama malo oboe (ide ton) !
P.S. Dok sam sjedao na zidiću iznad teniskih terena zadnji sam put mahao s lepezom koju mi je moja Mici regalala za rođendan. Drvena, u duginim bojama, sa strane piše “Fisura”, još imam pakiranje doma. Ako je netko slučajno pronašao, bio bi zahvalan da se javi na fejs, mail, bilo što, pošalje goluba na redakciju. Duša me boli što sam je izgubio, Fala!