25.8 C
Dubrovnik
Utorak, 22 lipnja, 2021
NaslovnicaKulturaGALERIJA FLORA Tomislav Pavelić i Ivana Smiljanić - Osluškivanje

GALERIJA FLORA Tomislav Pavelić i Ivana Smiljanić – Osluškivanje

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na performans i otvorenje izložbe Tomislava Pavelića i Ivane Smiljanić Osluškivanje 31. svibnja 2021. u 20 sati u Galeriji Flora. Izložba se može pogledati do 07. lipnja svaki dan od 17 do 21 sat.

Kada ste poslednji put imali prilike da zaboravite pojam vremena kako bi, potpunim fokusiranjem pažnje, promatrali jedan umetnički rad u nekom izložbenom prostoru – neometano, opušteno i na miru? Kako izgleda kada pažljivo ‘osluškujemo’ taj posmatrani rad i iza materijalne slike koju gledamo? Drugim rečima, umemo li mi uopšte sagledati nešto i ‘ispod kamena’, pa i zatvorenih očiju ako treba? Razgovarati sa izloženim predmetom neskriveno, a bez uobičajenih, racionalnih načina komunikacije: kako je to moguće? Upravo to rade dvoje umetnika u Galeriji Flora u Dubrovniku kada nas pozivaju na zajedničko trajanje kroz jednokratno meditativno druženje nazvano „Osluškivanje“.

Javne meditacije Ivane Smiljanić i Tomislava Pavelića imaju svoje poreklo u njihovom prvom zajedničkom verbalnom obraćanju na izložbi “Granice vidljivosti“ (25. Slavonsko bijenale, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2016.), na kojem nastupaju izvođenjem najpoznatije biblijske molitve: one koju je, navodno, sam Isus Hrist ostavio svojim sledbenicima kao nauk o neophodnosti moljenja Bogu u znak ukazivanja poverenja njegovoj milosti, ali i kao znak potrebe za smernošću koja se ne iskazuje vidljivom manifestacijom vere (tako popularnom u današnjem licemernom posezanju za obelodanjivanjem vlastite religioznosti iz želje za izlaganjem često lažnog morala), već van dometa posmatrača, u skrovitosti individualne komunikacije sa Gospodom. U slučaju četrdesetpetominutnog performansa pod nazivom „Očenaš/Majkonaša“, Smiljanić i Pavelić izvode ovu molitvu pred osiječkom publikom javno, u istom vremenskom periodu koji obično pokriva jedan školski čas, ali i trajanje nedeljne mise: svako od njih na svom jeziku – sličnom ali i različitom, čije minimalne razlike upravo proizvode prostor zvučnih prekida i (ideoloških) šumova. Tako stvaraju mantričnu kakofoniju koja je kontrolisana jezikom teksta koji dva glasa repetitivno izgovaraju do tačke vokalnog iscrpljivanja i prividnog besmisla. Varijacijama tog teksta još više doprinose lične interpretacije, poput Ivaninog rodno osvešćenog (a teološki opravdanog!) obrta početnih reči iz muškog u ženski rod.

Zahtevana skrovitost izvođača molitve namerno je ispoštovana, ali tek njenim dovođenjem u pitanje i to dvostrukim prekoračenjem: s jedne strane, umesto u samodovoljnoj skrovitosti privatnog molitvenog prostora, ovde je na delu kolektivizacija njihovih pojedinačnih utopija i trauma (kao ‘Ivane’ i ‘Tomislava’), sada još jednom podeljenih međusobno, ali i sa publikom. S druge strane, ta kolektivizacija prerasta njihova lična i intimna, inače nevidljiva stanja duha, i razotkriva bez straha i stida (umesto da nastavlja da skriva) ono što ih povezuje i razdvaja od ostalih u tom prekograničnom prostoru slavonske ravnice: kao muškarce i žene, kao građane Srbije i Hrvatske, kao pacifiste i patriote, kao ekavičare i ijekavičare… Interpretirajte kako vam drago!

Jer, kako to navodi Alberto Perez-Gomez, teoretičar arhitekture kojeg Pavelić (i sam arhitekta po struci) ističe u razgovoru, „u hermeneutici je istina interpretacija, uvijek otkrivanje/prikrivanje, nikada pozicionirana apsolutno i objektivno. Ipak, hermeneutika je sposobna računati s promjenom, s rastom, i možda čak s razvojem. (…) Hermeneutika na taj način niječe nihilizam očaja (ili cinično i amoralno stajalište) koji bi se mogao javiti kao posljedica homogenizacije našeg kulturnog nasljeđa; ona dopušta mogućnost etične prakse, dok potpuno priznaje opasnosti kasno-industrijskog, konzumerističkog društva.

Na tragu ove ranije sinhronizovane molitve, Smiljanić i Pavelić grade nov komunikacijski prostor, unutar i izvan Galerije Flora, kako bi nas, između ostalog, podsetili i na sledeću važnu stvar: mi posećujemo izložbe ne samo zato da bismo pogledali nešto i bili uredno informisani o starim i novim vizuelnim artefaktima, nego da bismo se uz to, možda, usudili da iskomuniciramo nešto (svima tako blisko ali javno neizrecivo razumnim jezikom) kroz zaumni, trans-racionalni dijalog sa objektom izlaganja. To, na kraju krajeva, ne mora po svaku cenu ni biti objekat ili artefakt: to može biti sasvim običan telesan ili mentalan impuls stečen našim fizičkim prisustvom i eksponiranjem sopstvenog tela pred drugim eksponiranim telima u prostoru koji je upravo namenjen (ili možda baš i nije) izlaganju u kontekstu umetnosti. Disati i meditirati – ali ne pred njima, tim telima koja nam govore nešto nerazumljivo dok ponavljaju iste ili slične reči, glasove i zvukove, nego zajedno s njima – to je ono što nam protagonisti “Osluškivanja” sada izlažu: prepušteni vremenskom toku, Ivana Smiljanić i Tomislav Pavelić u ovom, uslovno rečeno, glasovnom ‘performansu’ (a, zapravo, zajedničkoj i istovremenoj javnoj ispovesti) izgovaraju svoju mantru zasnovanu na jednom jedinom vokalu. Formalno poreklo tog vokala nalazi se, s jedne strane u Pavelićevom serijalu 100 pokušaja (da se promijeni sve), a posebno u nekoliko varijanti projekta „Vokali“ nastalih između 2011. i 2015. godine u okviru tog serijala, a s druge strane u dugometražnim i repetivnim govornim, pisanim i plesnim performansima izdržljivosti Ivane Smiljanić tokom poslednje dekade (poput „Dva sata govora“, koji je izveden 2015. godine u čekaonici Doma zdravlja u Osijeku). Taj vokal je, konačno, ona nulta tačka iz koje izranjaju njihova (ali i naša) vlastita osećanja života „kroz svu ‘onostranost’ i uzvišenost blisku Tomislavu i sve težine realnosti koje okupiraju Ivanu, kao i sva preklapanja i sažimanja ova dva polja” (kako to njih dvoje vide). U potrazi za smislom sagovorništva u besmislu digitalne hiper-komunikacije (koja je još više i još promiskuitetnije kompromitovana u aktuelnim pandemijskim uslovima održavanja fizičke distance), ovo dvoje prijatelja i kolega pozivom na isprepletano “Osluškivanje” zaumne ispovesti, po njihovim rečima, “sažimaju našu čežnju za običnim stvarima, za razgovorom i predahom od svakodnevne jurnjave i borbe, jednako kao i za spokojem, nemom radošću i ćutanjem – u nama samima, u paru i među ljudima”.

TOMISLAV PAVELIĆ, kratka biografija Rođen u Zagrebu 1964., gdje 1990. diplomira na Arhitektonskom fakultetu. Otada se bavi arhitekturom na različite načine – kao projektant (nagrada ‘Drago Galić’ UHA-e za obiteljsku kuću na Rudešu, 2009., i za dogradnju obiteljske kuće na Trešnjevci, 2019., oboje u Zagrebu), kao kolumnist/esejist u časopisima ČIP, Oris, Arhitektura, te u radijskoj emisiji ‘Triptih’ HR3 (nagrada ‘Neven Šegvić’ UHA-e za knjigu izabranih tekstova ‘O busenu trave pod stopalima’, 2015.), kao urednik radijske emisije ‘Život prostora’ na HR3 (područje teorije, fenomenologije i kritike arhitekture, 2002-06.), kao koautor radijske emisije ‘Stvarnost prostora, između poetike i politike’ (nagrada ‘Neven Šegvić’ UHA-e, 2020.) i kao kustos (hrvatski nastup na Bijenalu arhitekture u Veneciji, izložba ‘Unmediated Democracy Demands Unmediated Space’, 2012.). Od 2008. do 2010. predaje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, područje stambene arhitekture Otkako je diplomirao arhitekturu, bavi se i likovnom umjetnošću. Prvi put samostalno izlaže 1997. u galeriji ‘Josip Račić’ u Zagrebu (a otada još u Dubrovniku, Zagrebu, Cavtatu, Zaboku, Rijeci i Osijeku). Sudjeluje na nekoliko koncepcijskih skupnih izložbi (izbor – ‘Insert, retrospektiva hrvatske video umjetnosti’, MSU Zagreb, 2005.; ‘1 : 1, među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti, HDLU Zagreb 2006,; ‘Priroda i društvo’, Muzej Rupe Dubrovnik, 2007.; ‘Slika od zvuka 2’, Pogon Jedinstvo Zagreb, 2013.). Na poziv organizatora, 2015. kurira 15. Festival performansa u Osijeku, ‘Trajati = biti’, na kojem sudjeluju Božena Končić Badurina, Kata Mijatović, Selma Selman, Ivana Smiljanić i Vlasta Žanić.

IVANA SMILJANIĆ, kratka biografija Vizuelna i performans umetnica rođena u Beogradu 1980. Završila je osnovne i magistarske studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, a kao stipendistkinja KulturKontakta iz Beča, usavršavala je video i performans na Letnjoj akademiji likovnih umetnosti u Salcburgu (2000. i 2002.). Završila je jednogodišnji program Ženskih studija, Centra za ženske studije u Beogradu, kao i alternativni program Kvir studija na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju. Saradnica je Festivala BeFem od 2011. godine i članica Upravnog odbora Autonomnog ženskog centra u Beogradu od 2020. Samostalno je izlagala i izvodila performanse u Beogradu, Novom Sadu, Pančevu, Smederevu, Vranju, Prijepolju, Zagrebu, Osijeku, Puli, Ljubljani, Celju, Bratislavi, Briselu, Bergenu, Jašiju i Njujorku. Učesnica je svih velikih umetničkih manifestacija u Srbiji i preko osamdeset grupnih izložbi u Evropi i Americi. Kao dobitnica Nagrade “Dimitrije Bašičević Mangelos” (mreža Young Visual Artists Awards) 2009. godine, boravila je u ISCP – International Studio & Curatorial Program u Njujorku, a 2011. predstavljala je Srbiju na izboru za Henkel Art Award. Njeni radovi su deo Kolekcije Telenor i Kolekcije Oktobarskog salona Kulturnog centra Beograda. Živi u Sofiji i Beogradu.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić