Dijana Carević i njen salon “Style” su proslavili svoja dva rođendana – oba su okrugla i gotovo isto važna, a najljepše je iz njenih usta bilo čuti riječi – jako sam sretna, svojim životom i svojim poslom. A, sudeći po sinoćnjem partyu ispred salona, moglo bi se zaključiti i kako su njene mušterije također sretne što je Dijana nakon srednje pedagoške škole ostala tvrdoglavo “zalijepljena” za svoju odluku da postane – frizerka. Salon “Style” slavi 40 godina postojanja, Dijana slavi četrdeset godina rada, a pojedine lapadske gospođe se prisjećaju njenih početaka, budući su joj ostale vjerne tijekom svih tih desetljeća. Budući kažu da se damama godine ne otkrivaju, ostat ćemo u tim okvirima, iako smatramo da je puno bitnije kako ih “nosimo” nego koliko ih imamo. Salon je otvorila kao dvadesetogodišnjakinja, pa, tko želi, neka zbroji.
-Završila sam srednju školu za učiteljicu i otac me je “kumio i molio” da nastavim fakultet gdje god želim, ali nije bilo šanse da me odgovori od moje odluke da postanem frizerka. Na mjestu mog današanjeg salonu je dok sam bila dijete također bio frizerski salon i valjda sam tada već shvatila da je to posao kojim se želim baviti. Ali, u Dubrovniku tada nije bilo škole za frizerku, pa sam pošla u Trebinje kao najbliži grad gdje sam mogla nešto naučiti. Sjećam se kako su se svi tada pitali što tu tražim jer su u tu školu dolazili slabiji učenici koji su jedva završavali razrede. Nakon što sam u kratkom roku obavili sve što sam trebala i mogla, na red je došla praksa, ali sam htjela nešto modernije, najbolje – ispričala je Dijana, a nastavak priče zapravo najbolje svjedoči “kako se kad nešto jako želiš sve uroti da to i dobiješ”.
Sve su se okolnosti posložile da Dijana dobije praksu kod tada najpoznatije frizerke u bivšoj državi, gospođe Biserke u Beogradu, europske i svjetske pobjednice u svečanim i vjenčanim frizurama. Frizerka u čiji je salon tada dolazila cijela jugoslavenska estradna elita, a bila je zadužena i za frizuru tadašnje “prve dame države”, nemalo se iznenadila kada je od “male iz grada” čula da dolazi bez dana staža.
-Kad sam rekla da sam došla bez ikakve prakse i samo zato jer to jako volim, poludila je, ali se valjda ipak nije usudila vratiti doma to neko osamnaestogodišnje dijete pa me ostavila. Nakon tih šest mjeseci koje sam provela kod nje, bila sam sposobna otvoriti svoj vlastiti salon. Bila je jako, jako stroga i nisam bila ni u kakvoj “poštedi”, dapače, a ja sam ustrajala iz inata. Nije mi padalo na pamet da se vratim doma jer mi je teško, nakon što sam tvrdoglavo slijedila svoju želju – ispričala je Dijana o svojim počecima, uz smijeh se prisjetivši kako je “padala u nesvjest” kad bi vidjela koje sve face, pogotovo sa estrade, ulaze u salon gdje je radila. Njena mentorica je bila i u Dubrovniku na otvaranju njenog salona, vremenom su izgubile kontakt, ali je čula kako je 90-tih preselila u Kanadu gdje je otvorila lanac svojih frizerskih salona.
Ni u jednom trenutku nije požalila zbog svoje životne odluke. Jednostavno kaže:
-Nisam uopće svjesna da je iza mene 40 godina rada, dan-danas obožavam svoj posao i kad u životu imam najviše briga i problema, čini mi se da zaboravim na sve kad uđem u salon i počnem radit – priča Dijana koja ni svoju budućnost, pa i kada stignu godine za “službenu” mirovinu ne može zamisliti bez svog salona i svojih mušterija.
Od cijelog posla najdraže joj je raditi pramenove, svjesna je brzih izmjena trendova koje treba pratiti, ali od svojih standarda i kriterija ne odustaje. Svojim će klijenticama iskreno i otvoreno reći što misli ukoliko joj pokazuju frizure koje im zbog kvalitete kose i oblika lica i ne bi baš stajale “k’o na tim fotografijama”, a bilo je i slučajeva da je tražila potpis kad bi netko ustrajao u nekoj svojoj ideji za koju je smatrala da će oštetit i upropastit kosu.
Za ovaj posao moraš imat feeling, kosa je poput “živog organizma” i s njome treba znati, a najbitnije je održavati je zdravom, kazat će Dijana, dodajući i kako se preko kose može vidjeti zdravlje žene, a najčešći razlozi za neke promjene na njoj leže u nefunkiconalnosti štitnjače. To su njena iskustva.
Kako se frizerski saloni nerijetko doživljavaju kao mjesto opuštanja, a frizerke kao ramena za plakanje Dijana se u četiri desetljeća svog rada naslušala mnogih životnih sudbina i priča, a najteži dio svog posla vezat će uz trenutke kada joj u salon dođu na šišanje teško bolesne žene na terapijama. Pravilo od kojega ne odstupa je da su za nju svi koji dođu u salon isti. Nema poznatijih i manje poznatih, nikad nije pretendirala postati frizerka za “elitu”, a ima primjera da je popravljala frizure iz salona u kojima su neki smatrali da je prestižno biti fotografiran i stavljena na društvenu mrežu. Više će se, kaže, potruditi oko svojih starijih mušterija, svjesna koliko njima to znači, pa se ne treba čuditi ukoliko u salonu zateknete fine gospođe koje su već 80+. U svoj salon rado prima učenice na praksu, a jedno je vrijeme i predavala u školi stručne predmete za mlade frizerke. Drži da je njena gotovo obveza, mlade učenice naučiti i savjetovati “sitnim trikovima iz prakse”. Valjda je ona priča s početka i njeno formalno srednjoškolsko pedagoško obrazovanje ipak ostalo u podsvijesti kao želja da se znanje i iskustvo koje imaš prenosi na generacije.
Svoj salon u obiteljskoj kući također nije željela mijenjati za veći, jer je željela izbalansirati svoj život kao frizerka, žena i majka. I to joj je uspjelo, zbog čega joj danas vjerujete kada kaže – sretna sam, jer sam uspjela.
