7.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 1 prosinca, 2021
NaslovnicaKulturaEKSKLUZIVNO: ulomak iz nove knjige Vedrana Mezeia "Treći ključ" / Marojica Kaboga,...

EKSKLUZIVNO: ulomak iz nove knjige Vedrana Mezeia “Treći ključ” / Marojica Kaboga, život iz filmskog scenarija

Predstavljanje nove knjige Vedrana Mezeia “Treći ključ” bit će upriličeno početkom listopada u Ljetnikovcu Beterina u Župi dubrovačkoj, a autor nam je odobrio objavljivanje ulomka koji se odnosi na život povijesne dubrovačke ličnosti, Marojice Kaboge. Njime je Mezei osobito fasciniran, a objasnio nam je i zašto.

– U povijesnom dijelu romana najviše se govori o zbivanjima vezanim za „Veliku trešnju“ iz 1667. godine pa se ime Marojice Kaboge nameće samo po sebi. Čini se da je Kaboga po mnogo čemu bio najkontroverznija osoba u dugoj povijesti Grada. Prešao je dojmljiv put od nasilnika i ubojice, preko bjegunca i zatvorenika, pa sve do jednog od predvodnika uspostave reda u potresom porušenom Gradu. Riječ je o izuzetno zanimljivoj biografiji za koju je u nekim dijelovima teško povjerovati da se radi o povijesnim činjenicama, a ne o izmišljenom filmskom scenariju.

Odlomak iz knjige „Treći ključ“:

– Dužna si mi još jednu priču.

– Koju?

– Onu o čovjeku koji je ubio nekog starog senatora, a sada se po njemu zove jedna ulica.

– Marojica Kaboga!

– Da, to je taj!

– Onda se upravo nalazimo na najboljem mogućem mjestu. – Cvijeta je pokazala rukom prema Kneževu dvoru i predložila Johnu da sjednu na kamene klupe ispod trijema drevne građevine.

– Ovdje je Kaboga nožem izbo senatora Nikolu Sorkočevića, a trideset godina poslije mačem ranio plemića Miha Zamanju.

– Pretpostavljam da su ti ljudi bili neki zlikovci?! – zaključio je mladić.

– Naprotiv! Obojica su bili žrtve bahatog nasilnika.

– Pa zašto mu se onda danas odaju tolike počasti?

– E, upravo je zbog toga ova priča tako posebna. – djevojka je opet posegnula u svoju torbu i izvadila papire s bilješkama. – Jesi li spreman za još jedan sat povijesti? (…)

Dakle, Marojica Kaboga vjerojatno je najzanimljiviji lik u cijeloj dubrovačkoj povijesti. Pripadao je plemićkoj obitelji, a u mladosti se pokazao kao ishitren i bahat čovjek. Svojim ponašanjem bio je bliži odmetnicima nego dubrovačkoj vlasteli, a puk mu se divio zbog njegove drskosti i nametljivosti. Poznato je da je jednom svećeniku s Korčule mačem probio šešir samo zato što ga ovaj nije pozdravio. Ipak, daleko najveći skandal napravio je 1662. godine. Tog su ljeta kružile priče da se Kaboga druži s Turcima u svom ljetnikovcu u Rijeci dubrovačkoj, svega nekoliko kilometara dalje od Grada. Navodno je jednome od njih poklonio svoju pušku što je u ono doba imalo snažno simbolično značenje. Smatralo se da bi takvo iskazivanje prijateljstva moglo izazvati negativne posljedice u odnosima Dubrovnika i pape. Kaboga je uskoro pozvan pred kneza i vijećnike da se o tome očituje, a najviše optužbi na njegov račun iznio je vlastelin Nikola Sorkočević za koga neki povjesničari tvrde da je bio njegov tast. Marojica je žustro poricao optužbe, ali je vlast ipak donijela odluku da ga se utamniči. Prije nego što je primio službeni nalog za odlazak u tamnicu, upravo je na ovom mjestu Kaboga zatekao šezdesetogodišnjeg Sorkočevića kako s krunicom u ruci sjedi ispred Dvora u društvu još jednog dubrovačkog senatora. Stari vijećnik nije stigao ni progovoriti kad mu je Kaboga zadao tri uboda nožem, dva u glavu i jedan u ruku, od kojih je nesretni čovjek ubrzo preminuo. Naravno, nasilnik nije bio dovoljno hrabar da se suoči sa svojim nedjelom pa se sakrio u Franjevački samostan nadajući se da će uspjeti iskoristiti crkveni azil i tako izbjeći kaznu.

Vlasti u ovom slučaju nisu pokazale obzir prema nepovredivosti crkvenog posjeda pa je Kaboga pokušao izbjeći ruci pravde sakrivši se u bunar, odnosno gustijernu samostana. Prvi ga dan vojnici nisu uspjeli pronaći, ali drugog dana jedan se stražar uz pomoć konopa spustio u spremnik za vodu. Tamo je pronašao splav na kojoj se nalazio krevet, svijećnjak i posuda za hranu. Tek kada su „soldati“ počeli uklanjati splav, Kaboga se javio iz mračnog kuta gustijerne. Odmah je uhvaćen, predan vlastima i utamničen. Uslijedio je mučan pravni proces u kojem je tadašnji dubrovački nadbiskup Francesco Perotti želio ojačati svoj položaj osporavajući pred papom pravo Republike nad ovim slučajem. U mjesecima koji su slijedili nastao je pravi diplomatski rat. Vlada je htjela od pape dobiti dopuštenje prema kojem će ona suditi Kabogi, i to kao izdajici domovine. Papa je dijelom uvažio njihove zahtjeve i priznao nadležnost svjetovnih vlasti nad ovim slučajem, ali uz uvjet da mu se sudi kao običnom ubojici i da ne bude osuđen na smrt. U ovom je sporu nadbiskup navodno surađivao i s Mlečanima, stoljetnim suparnicima Grada pa je Republika tražila od Vatikana njegovu smjenu i novog duhovnog pastira. Papa je u dvama navratima rekao da će smijeniti Perottija, ali prije nego se to službeno i dogodilo, nadbiskup je preminuo. Postojale su sumnje da je dubrovačka vlada u tome imala svoje prste.

Uglavnom, Kazneni sud Dubrovačke Republike osudio je Marojicu Kabogu na doživotni zatvor i odredio da se osuđenik smjesti u tamnicu pred kojom će danonoćno stražariti vojnici. Postojao je strah da bi brojni Kabogini prijatelji i poklonici mogli organizirati njegov bijeg. Zato je javno objavljeno da će svatko tko mu pokuša pomoći u bijegu biti osuđen na smrt dok će onaj koji pri tome ubije bjegunca biti nagrađen s tisuću dukata.

– S njima se baš i nije bilo pametno šaliti! – zaključio je John.

– Ni najmanje. – složila je Cvijeta. – Kaboga je proveo u tamnici gotovo pet godina kada je Senatu uputio molbu za pomilovanje. Senat je molbu razmotrio prvog travnja 1667. godine i odluku prepustio Velikom vijeću čija je sjednica zakazana za šest dana kasnije. I baš toga jutra, u Velikom tjednu četiri dana prije Uskrsa, Dubrovnik je pogodio katastrofalan potres. Neki su čak govorili kako je Bog potresom kaznio Grad zbog nepoštovanja crkvenog azila jer su oskvrnuli nepovrjedivost crkve prilikom Kabogina uhićenja. Pročulo se da je osuđeni plemić preživio potres i da se nalazi zatrpan u svojoj tamnici. Njegovo spašavanje organizirao je vlastelin Frano Bobali koji je tom prilikom platio po pedeset dukata četvorici pridošlica da ga oslobode.

– Zar nije onda taj plemić riskirao i vlastiti život kad je odlučio spasiti osuđenika iz zatvora? – pitao je John.

– Mislim da nije jer je u danima nakon potresa zavladao potpuni kaos i bezvlađe. Poginuo je knez i čak polovica članova Velikog vijeća. Trebalo je neko vrijeme da se ponovo uspostavi vlast u Gradu. A upravo se u tom metežu najviše istaknuo Marojica Kaboga. Požrtvovno je spašavao ljude i imovinu, tjerao lopove i pljačkaše, vodio obranu grada, organizirao podjelu hrane i pića, obnovu zidina… Čak je iskoristio prijateljske veze s Turcima kako bi zaštitio Republiku od neprijateljskih osvajanja. Ukratko, započeo je svoj put iskupljenja na vrlo dojmljiv način pa je uskoro prozvan „Spasiteljem Domovine“. To ga nije spriječilo da i u godinama nakon potresa nastavi ulogu iskupitelja. Posebno se istaknuo deset godina kasnije kao poklisar harača. Inače, poklisari su bili izabrani patriciji u funkciji diplomatskih izaslanika. Svake su godine u Carigrad nosili značajne svote novca kako bi time Republici osigurali slobodu, osmansku zaštitu, ali i trgovačke povlastice na području Otomanskog Carstva. Te 1677. godine Kaboga je još s dvojicom poklisara zatočen u carigradskoj tamnici jer nisu pristali na ucjenu velikog vezira da Dubrovačka Republika plati znatno veću svotu od one koja je bila predviđena. Tom prilikom prijetila im je smrtna opasnost, ali su se na kraju uspjeli vratiti u Grad uspješno obavljenoga posla.

Međutim, ovaj je osebujan lik i nakon potresa pokazivao svoju prgavu narav. Već sam ti spomenula da je upravo ovdje, u trijemu Kneževa dvora, trinaest godina nakon što je ubio senatora Sorkočevića, izvukao mač i napao plemića Miha Zamanju. Svađa je počela od jedne beznačajne prepirke. Naime, Mihovi su kmetovi na njegovu imanju zatekli Kaboginu kravu i zadržali je dok njezin vlasnik ne nadoknadi štetu koju je životinja napravila. Svađa je postajala sve žučnija pa je Marojica nekoliko puta udario Zamanju mačem po leđima. Od straha da ga nasrtljivi vlastelin ne probode, Miho se okrenuo i rukama uhvatio oštricu mača. Kaboga je povukao mač i tako posjekao prste svoga protivnika čime je Zamanja do kraja života ostao invalid. Nasilni plemić opet je pobjegao s mjesta događaja i ubrzo osuđen na dva mjeseca zatvora. Prema onome što danas znamo, Kaboga se vjerojatno pola godine uspješno skrivao, a za to vrijeme kazna zatvorom preinačena je u novčanu kaznu od dvjesto dukata. Unatoč svim svojim ludostima, ovaj vlastelin uživao je ugled u rodnome gradu sve do smrti. Umro je u šezdeset drugoj godini i pokopan je u crkvi Franjevačkog samostana.

– Tamo gdje se skrivao u bunaru?

– Da!

– Koji lik!

– Rekla sam ti već, ovdje su živjeli ljudi po kojima bi se mogao snimiti film koristeći se samo povijesnim činjenicama. Ne trebaju nam nikakvi „putnici kroz vrijeme“ ni taj tvoj napušeni Roger Martini. Uostalom, prema životu Marojice Kaboge i jesu napisane neke dramske pripovijesti.

PROČITAJ VIŠE:

“Treći ključ” Vedrana Mezeia: priča počinje na dan Velike trešnje, na karavanskom drumu pokraj Crkvice sv. Orsule

Sve tajne ljetnikovca u Beterini: neki kažu da ga još posjećuje duh nesretne djevojke…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić