Kako je počela pobuna na mom otoku odličan je jednosatni dokumentarac Nikole Dupera koji je sinoć prikazan u cavtatskom Domu kulture. Bila je to 21. izvedba, a film je prikazan zahvaljujući volji samog autora da u taj prostor donese svu svoju opremu za projekciju, za što je imao tri važna razloga.
–Prvi je što sam polovično vaš, jer mi je majka iz obitelji Guljelmović i djetinjstvo sam proveo “na žalima, drugo je što je moj otac bio prvi kino operater u Cavtatu, a treće je zbog uspomene na mog pok. rođaka Lovra koji je ovdje organizirao, s mojoj opremom, disco kojega sam i sam posjećivao – rekao je Duper na početku večeri, izmamivši odmah simpatije nazočnih, te pozvavši zajedno sa Srđanom Meštrovićem gledatelje filma da ostanu na diskusiji nakon projekcije.
Dokumentarni film Kako je počela pobuna na mom otoku pokazuje tijek pobune Ilovčana, stanovnika malog otoka u blizini Lošinja, koji se odlučuju na otpor i građanski neposluh kada im se na netransparentan način želi “oduzeti” mul u luci Mrtvaška, zatvoriti za njihove potrebe i novcem europskih fondova izgraditi veći koji ne bi mogli koristiti. Film se koristi snimcima koji su nastaju tijekom dvije godine njihove borbe i otpora svim institucijama hrvatske vlasti, ali i zaštitarima i policiji, zbog čega su neke scene poprilično brutalnog nasilja nad stanovnicima, teške za gledanje. Prema izjavama Ilovčana koji žive i žele nastaviti živjeti na svom otoku, glavni okidač za njihove postupke bila je potpuna nesuradljivost i neumoljivost predstavnika nadležnih institucija, od tamošnje lučke uprave, načelnice općine, ministarstva, županijske skupštine … da potpuno izignoriraju njihove prijedloge o zadržavanju mula koji njima znači životnu povezanost s administrativnim sjedištem na Lošinju. Naime, s njihova otoka do Mrtvaške je svega desetak minuta vožnje brodom, što je njima omogućavalo dnevne migracije i povratak na Ilovik, a to je značilo ujedno i konstantu demografske slike za kojom se u slabo naseljenim područjima, otocima pogotovo, neprestano čezne. Barem u verbalnom izričaju, jer dokumentarac o višemjesečnoj borbi stanovnika malog otoka da im se omogući život na otoku i da se ne rade potezi koji bi ih raselili, svjedoče o nečemu posve drukčijem. Nebriga bi bio eufemizam, riječ je o nečemu puno pogubnijem i bešćutnijem – ujedinjena vlast sa svih razina spremna je i silom zaštitara i policije koja ima naređenje da uhićuje i zatvara, krenuti na stanovnike koji žele očuvati svoje življenje na svom otoku. Apsurdnost situacije tim je veća, jer je jedan od argumenta kojim se kreće u novi projekt izgradnje veće luke europskim novcima upravo – poboljšanje života stanovnika. A novu luku više ne bi mogli koristiti jer bi riva bila toliko visoka da ne bi mogli na nju pristajati svojim plovilima, barkama i brodićima.
Iako su im ukinuli službenu brodsku liniju kojom su djeca odlazila u školu i stanovnici u obavljanje svakodnevnih poslova od nabavke namirnica do ostalih obveza u administrativnom središtu na Lošinju, čitavo to vrijeme Ilovčani nisu odustajali od svog prava na svoju Mrtvašku koja im je bila žila kucavica života na njihovu otoku. Prevozili su se svojim plovilima, djeca su nerijetko u školu stizala posve mokra kada bi bilo nevrijeme na moru. Zapravo je fascinantna upornost otočana, svih dobnih granica, od 7 do 77, da očuvaju Mrtvašku i suprotstave se “sili”, vlasti kojoj bi, na prvom mjestu trebali uvijek biti – ljudi. I nema čovjeka koji nije pogledao kraj filma sa snažnim osjećajem neke unutarnje sreće kojim se dočekuje – happy end.
Organizirali su dežurstva, postavljali kamere na cesti koja je vodila do Mrtvaške, dojavljivali o dolasku pauka ili bagera, građevinara kojima su doslovno svojim tijelima i automobilima spriječavali rušenje njihova mula. Svi su bili spremni ustati kad god je trebalo, u “pola noći ili dva, tri ujutro” da bi se našli na mjestu obrane svog života. Svakako treba spomenuti i mudrost i sreću što su uz sebe imali odvjetnike koji su znali što i kako činiti, a zaljubljenici su koji žive na otoku. Unatoč svim tim sretnim okolnostima, bez fascinantnog zajedništva i snažne vjere u pravičnost svoje ideje, njihov bi se višemjesečni otpor bio otopio pred upornošću vlasti koja je gurala projekt s najvećih razina. A da im se Mrtvaška porušila i zatvorila, putovanje od sata i pol do Lošinja, koliko traje druga brodska linija, zasigurno bi mnoge natjerala da spakiraju kofere i za stalnu adresu potraže neka druga mjesta izvan otoka.
Ilovčani su pokazali nevjerojatnu hrabrost u suprotstavljanju svim institucijama hrvatske vlasti, ujedno poslavši poruku kako nije nemoguće nešto postići ukoliko je riječ o općem dobru koje svatko osjeća važnim na isti način. Ilovčani su uspjeli očuvati Mrtvašku koja im je bila i ostala prvi preduvjet za normalan život na otoku koji je njihov dom.
Iza projekcije se razvila diskusija tijekom koje su Cavtaćani spomenuli nekoliko problema koji ih tište, poput parkinga, otpada i uništavanja prirodne plaže i resorta na Prahivcu.
