Povodom Dana Općine Konavle i 34. obljetnice oslobođenja, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik donosi pregled završnih vojnih operacija na jugu Hrvatske u listopadu 1992. godine. Tekst koji potpisuje Varina Jurica Turk donosi kronologiju operacije oslobađanja Konavala i operacije Vlaštica, uz prikaz djelovanja hrvatskih postrojbi na dubrovačkom području.
ZAVRŠNE OPERACIJE OSLOBAĐANJA JUGA HRVATSKE 1992.
“Na britanskoj krstarici „Avanger” 29. srpnja 1992. godine, u nazočnosti predstavnika Europske misije, između generala Janka Bobetka i generala Pavla Strugara potpisan je Nacrt sporazuma o povlačenju Jugoslavenske armije s dubrovačkog područja. Kao i sve ranije dogovore, JA ni ovaj nije do kraja ispoštovala te se, nakon kraćeg odmora dijela postrojbi, nastavljaju oslobodilačke operacije Hrvatske vojske: „Oslobođena zemlja” (od 22. srpnja do 15. rujna 1992.), „Oslobađanje Konavala“ i „Vlaštica“.
Pomorski diverzanti Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, u noći između 18. i 19. listopada, izvršili su pregled prilaza u luku Cavtat. Sutradan su u Konavle, radi zaštite civilnog stanovništva i zaustavljanja upada četnika iz istočne Hercegovine, ubačene snage od oko 100 pripadnika PU Dubrovnik, ojačane SJP “Lučko” i “Karlovac”,koje napreduju u smjeru Dubravke i Debelog brijega do rta Kobila.
Početak operacije oslobađanja Konavala i operacije Vlaštica, odgođen je za jedan dan zbog olujnog juga, tako da je nakon ponoći 21. listopada iz luke Gruž prvi isplovio trajekt „Pelješčanka” sa snagama 5. bojne 1. Brigade ZNG, a nakon njega brod „Postira” sa BG „Konavle” i 1. Domobranskom bojnom.
Neposredno po iskrcavanju 1. brigada uspješno vrši prodor u smjeru Uskoplje – Jasenice – Glavska i prema Ivanovu Križu, dok BG „Konavle” razbija ubačene neprijateljske skupine i vrši planirani proboj u smjeru sela Šilješci i dalje prema Dubi i Stravči. Domobranska bojna, nakon hodnje do Grude nastavlja prodor prema Kuni i zauzima položaje u zahvatu državne granice prema Bosni i Hercegovini.
USPJEŠNO OSLOBAĐANJE KONAVALA
U jednoj od svojih knjiga sjećanja „Tigrova odlučnost“, Ratko Dragović Klek, koji je zapovijedao snagama 5. bojne, opisao je plovidbu trajektom „Pelješćanka“ po jugu snage 4,5 bofora, raspored i zadaće postrojbi, te sam tijek borbenih djelovanja. Tako u njegovim svjedočanstvima nalazimo i poimenični popis 83 pješaka i 30 pripadnika zapovjedništva logističkog voda i minobacačke bitnice koji su sudjelovali u ovoj akciji. Nakon iskrcavanja na cavtatskoj rivi u 3,15 sati, ove snage predvođene vodičima Selakom i Martinovićem, brzim hodom izlaze na Obod, te preko u potpunosti spaljene Zvekovice, dolaze do sela Uskoplja odakle napreduju cestom prema četničkim položajima na rubu konavoskih brda.
U skladu s već navedenom temeljnom zamisli završnih akcija Hrvatske vojske, u ranim jutarnjim satima 21. listopada iz Plata prema Veljem dolu izlazi 35 pripadnika 4. satnije 1. bojne 163. brigade HV pod zapovjedništvom Marka Rešetara i u 12,40 sati uspijevaju uspostaviti vezu sa snagama 5. bojne 1. brigade ZNG.
Prvi sukob s neprijateljem uslijedio je kada su došli ispod utvrđenog visa Gradine – tt 562. Neprijateljska vatra iz protuzračnog topa „trocijevca“ bila je usmjerena na snage 1. bojne 1. brigade ZNG koje su imale zadaću napredovati istim pravcem. Nakon što je ovo oružje neutralizirano preciznim pogotkom iz „fagota“ Tigrovi nastavljaju napredovanje prema selu Jasenice u koje ulaze u poslijepodnevnim satima. Prije toga, s njihove desne strane začuli su pucnjavu što je značilo da se i borbena grupa „Konavle“ sukobila s neprijateljem. U tim borbama poginuo je, oslobađajući rodne Konavle, dubrovački branitelj Mato Golubić.
O namjerama snaga Hercegovačkog korpusa na području Konavala i njihovoj riješenosti da brane zaposjednute položaje najbolje svjedoči urušavanje komunikacija i postavljanje brojnih minskih zapreka i polja. Zanimljiv susret s jednom od zapreka, već prvog dana, ovako opisuje Ratko Dragović: „Odjednom, desno od nas nekoliko stotina metara, čujem strašnu eksploziju. Okrenem se i vidim veliki dim na dijelu gdje je napredovao “Oblak 40”. Odmah su mi javili da imamo ranjenih. Što se moglo dogoditi? Kako su svi čuli da se neprijatelj povukao, počeli su se opuštenije penjati prema vrhu. Drago Šafran, zapovjednik voda, teže je ranjen u ruku, a Duško Trojak, zapovjednik desetine lakše je ranjen. Po njihovoj izjavi, kad su prelazili neku strmu liticu nehotice su rukom zakačili nekakvu žicu i povukli je. U tom trenutku nastala je strašna eksplozija. Kasnije sam saznao da je neprijatelj na tome potezu izradio desetak naprava od trotilskog metka od 4 kilograma spojena na potezni diverzantski upaljač. Oko tog metka natrpao je 1/3 do 1/2 kubika kamenja veličine šake. Sve spojio žicom u razmaku desetak metara. Znači, pokrio je prostor oko 200 metara i to baš onaj po kojem smo se mi kretali.“
Sutradan je u potpunosti slomljen pojedinačni otpor neprijatelja na ovom pravcu napada gdje Tigrovi nezaustavljivo prodiru do Glavske i Ivanovog križa na samoj granici Republike Hrvatske, a BG Konavle preko sela Šilješci prodire do Dube i Stravče. Istodobno policijske snage ulaze na svoje položaje u „žutoj zoni“ od sela Dubravke i Vodovađe, preko Debelog brijega do rta Kobile. Tog 21. listopada 1992. godine u Konavle se prebacuju i 2. bojna 1. brigade ZNG koja osigurava popravak puta u Platu, te 3. bojna koja napreduje prema Čilipima i Grudi. U poslijepodnevnim satima i 1. Domobranska bojna Dubrovnik, organizira obranu oko sela Kune, a 23. listopada u borbeni raspored uključena je i 156. brigada HV koja se kopnenim putem prebacuje u Konavle i preuzima položaje oko sela Duba i Stravča. BG Konavle zauzima položaje iznad sela Dubravke, Crnu ljut, Česminovu glavu i Pelimovo brdo, te položaje uz komunikaciju Dubravka – Grab, čime je u potpunosti završena akcija oslobađanja Konavala.
AKCIJA „VLAŠTICA“
U zoru 22. listopada 1992. godine, u napadna djelovanja prema utvrđenom masivu Vlaštice kreću snage 4. brigade ZNG i 2. bojne163. brigade HV. Na glavnom smjeru napada bile su angažirane snage 3. Imotske bojne i 5. bojne (SHUB) 4. brigade ZNG, koje su imale zadaću napredovanja preko visova sa zapadne strane Vlaštice prema selu Bobovište. Očekujući snažnu bočnu vatru neprijatelja, a kako bi ga iznenadile i zavarale, snage 1. bojne i oklopno mehanizirane satnije izvršile su lažni napad prema željezničkoj stanici Hum i selu Cerovac.
U napadima poduzetim 22. i 23, listopada snage 3. i 5. bojne naišle su na snažan otpor neprijatelja i pretrpjele teške gubitke. Poginuli su zapovjednik satnije 5. bojne Ivo Beljo, zapovjednik voda 3. bojne Mate Vučak – Čigra, te Miljenko Radman – Livaja i Milan Trutin- Šilje, a trinaest pripadnika 4. brigade je ranjeno. Tijekom teških borbi, vođenih 24. listopada, svladavaju otpor neprijatelja na Mrkasin brdu i ulaze u Bobovište.
Istodobno, u napad iz smjera Uskoplja 2. bojna 163. brigade HV zauzima Vlašticu, te se s ostalim snagama Brigade, koje napreduju od Ivanice i Župe dubrovačke prema Drijenu i Buavcu spajaju s snagama 4. brigade i zauzimaju visove iznad Bobovišta i Radovan ždrijela, dok se poražene neprijateljske snage povlače prema Trebinju”, napisala je Varina Jurica Turk iz Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.
FOTO: Facebook, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik
