Uz Dan dubrovačkih branitelja prenosimo sjećanje i jedno svjedočanstvo tada 33.-godišnjeg branitelja Pera Šutića s položaja na Brgatu.
ČUDO NA BRGATU
Sš… Sš… sš… BUM!
Probudio me zvuk i fijuk žice koju maljutka vuče za sobom, a zatim jaka eksplozija.
Tako je počeo još jedan moj ratni dan na Brgatu – sedmi zaredom.
Pokušavao sam doći sebi i razbuditi se, znajući da će se i danas nastaviti granatiranje kao i dan prije: preko tisuću projektila dnevno. Nisam gotovo ništa spavao. Kolega i ja izmjenjivali smo se na radio-stanici RUP-12 i održavali vezu sa zapovjedništvom grada. Javljanje svakih pola sata i bezbroj popušenih cigareta.
Toga dana, kao i prethodnog, davali smo artiljerijsku potporu braniteljima iz Župe dubrovačke, pritom brojeći svaku minobacačku granatu. Srećom, imali smo vrlo sposobnog i iznimno preciznog zapovjednika, Eduarda Čengiju. Služeći vojsku 1979., bio sam raspoređen u Zapovjedni vod Mješovitog artiljerijskog diviziona. Tada sam imao prilike vidjeti mnoga gađanja iz raznog oružja i oruđa, ali tako precizne pogotke – nikada.
Između ostalog, uspio je pogoditi kupolu jednog neprijateljskog tenka, kao i oštetiti topovnjaču ispred Kupara.
Nešto nakon podneva čuli smo na motoroli: „Krenuli su!“
Bio je to znak da je počeo još jedan pješački napad. Zgrabili smo puške i izjurili na položaje, strahujući da bi ovaj put neprijatelj mogao probiti liniju na Brgatu. Srećom, i uz Božju pomoć, uspjeli smo ih odbiti ispred brda Parež. Pretrpjeli su velike gubitke u ljudstvu. Kao i ranije, u pomoć su stigli specijalci i dva vozila PZO-a.
Kad je pala noć i završila kanonada raznih projektila, postavili smo stražu ispred skloništa – bunkera. Podrumi kuća, čiji su ulazi bili utvrđeni vrećama pijeska, služili su nam kao zaklon. Ja sam te noći stražario do ponoći.
Nebo je bilo prekriveno gustom naoblakom, a jaka južina nosila je smeće posvuda. Sve je bilo obavijeno sivom prašinom, komadima cigle i repovima eksplodiranih granata. Čopor poludivljih i gladnih pasa motao se ispred mene; povremeno sam ih morao tjerati kamenjem. Kroz glavu su mi prolazile misli od prethodnih dana. Moram priznati, hvatala me malodušnost. Pitao sam se kako ćemo, i koliko dugo, moći izdržati. Razlika u naoružanju i broju ljudi bila je višestruko na strani neprijatelja.
U jednom trenutku, u mislima sam zavapio:
„Bože dragi, je li moguće da će ovo strašno Zlo pobijediti?“
Nisam ni završio pitanje, a kroz misli sam jasno čuo glas:
„Dajte sve od sebe, a ja ću učiniti ostalo.“
Ukočio sam se. Cijelim tijelom prošli su mi trnci. Pitao sam se je li se to stvarno dogodilo i jesam li dobro razumio Onoga kome sam se obratio.
Da bih bio siguran, pomislio sam:
„Bože dragi, daj mi neki znak da si to uistinu Ti i da sam Te dobro razumio.“
Istog trenutka, na dotad potpuno oblačnom nebu, otvorila se mala pukotina među oblacima i mjesec je snažno osvijetlio zid kuće preko puta mene.
To je bio znak.
Tada su nestale sve moje sumnje. Razgovarao sam s Njim.
U sebi sam samo promrmljao:
„Hvala Ti, Bože dragi.“
Teško je opisati emocije koje su me preplavile. Mogu ih samo nabrojati: čudo, ushićenje, ufanje, utjeha, nada, spasenje i ogromna zahvalnost.
Došla mi je smjena straže, a ja sam legao na pod u vreću, svjestan da neću moći zaspati. Zapovjednik Čengija se ispružio na jedan stol, a na prsima su mu bile dvije motorole. U jednoj je zakrčalo:
„Krk, javi se, zove Krk 3!“
Nisam mogao vjerovati da će se nakon tako iscrpljujućeg dana javiti. Ipak, odgovorio je:
„Krk ovdje!“
Sljedećeg jutra pitao me je li bilo kakvih javljanja ili kontakata na radio-stanici. Odgovorio sam:
„Uobičajenih da, ali imao sam i jedan poseban kontakt.“
Tada sam mu ispričao što sam doživio te noći i zamolio ga da to prenese zapovjednicima i vojsci. Rekao je:
„Svakako ću to učiniti.“
U danima, mjesecima i godinama koje su slijedile, uložili smo nadljudske napore i pokazali hrabrost. I potvrdilo se sve ono što mi je Bog te noći rekao.
Svoje svjedočanstvo do danas sam prepričao samo najužoj obitelji i ponekom ratnom suborcu. Nakon rata živio sam radeći vrijedno, skromno, skrušeno i bogobojazno. Tek tada sam potpuno razumio što znači usklik
„Bog i Hrvati!“,
i što znači ustrajnost Vjere.
Oduvijek tvrđim da Hrvat nema lip šef pozdrava od BOG I HRVATI.