Ima li primjerenijeg vremena za poezije od južine? Upoznajte flautisticu Slavku Jurić kao pjesnikinju.
Ne spadam više u kategoriju – mlada žena.
Ne bih to znala da se povremeno ne ugledam na fotografijama,
jer po stanju uma i iznutra sebi sam uvijek ista.
Ne znam kako godine nisu uspjele posijediti taj dio mene, izborati ga,
učiniti nepokretnim.
Ne, to nešto u meni još uvijek pjeva, pravi kolutove u zraku i ispuhuje balončiće od sapunice.
Kad uzmem knjigu bez naočala latinična slova su mi hebrejski znakovi,
a duša sanja vječno iste snove.
Ja pišem poput monaha minucioznim rukopisom
koji ćeš samo ti znati razumijeti, ljubavi.
Svatko ima svog čitača, svog svirača.
Tu su ti uputstva za rukovanje
poslana po golubu pismonoši s dvora na dvor.
Cjelovom otvoriš pretinac
i ne prepadneš se
zvuka koji je unutra čučao kao kiklop u špilji
čekajući da ga netko oslobodi okova samoće.
Od jednog tvog poljupca prospe mi se srebro po kosi
dok je pod tvojim prstima moje tijelo harfa.
Strune su joj izdanci vječnosti
koja počinje ovdje s tobom u zagrljaju.
Operirali su mi umor.
Došli su mi ga pokazati kad su ga mogli uhvatiti za amorfno tijelo.
„Vidite, to Vam je bio taj Vaš umor. Ovoliki je bio, zato Vam se spavalo,
zato ste preskakali dane, zato ste slagali rime, pričali u snu na nepoznatom jeziku.“
Ja pišem pjesme kad sam umorna.
Ljudi u bijelim kutama se smiju,
hi hi!
Oni imaju ime za to na latinskom.
I to zvuči upozoravajuće:
„depresia atipica chronica “.
Ja volim latinski u tekstovima i pjesmama.
Za to nema lijeka.
Samo Vi pišite.
Da je korisno kao medicinska struka – nije.
Emily D. je rekla ako hoćete raditi nešto korisno- heklajte!
2.6.
Polažem pravo na tebe
ne znam odakle mi to
jer nigdje nije zapisano ni apokrifno
ni u testamentu
na tvoje ime
izgovaram ga pod morem
jer je tajna
putuje do tvog arhipelaga
vraća se valom u moje srce
nakon malih uvala i puno većih draga…
8.6.
Kakva će biti ljubav u kasnijim godinama
nego platonska?
Aristotelovska i po Zenonu:
kornjača će uvijek biti korak ispred Ahileja
ili ljubavnim žargonom rečeno –
ljubav je dihotomija tijela i duha.
Tijelo noću stenje i puše kao stari parobrod,
hrčeš na leđima,
zviždiš na boku.
Tko bi se još mogao zaljubiti u to istrošeno tijelo
s naslagama uzdaha,
gorčine
viškom dlačica i ucrtanim putanjama od bedra do srca?
Pa eto ja,
ljubiteljica starih mislilaca.
Inspirirana COVIDom 19
Pomislih, i ja ću jednom biti samo prah.
(Nakon ove spoznaje dođe mi da Te nazovem
da Ti izjavim ljubav
jer, što imam izgubiti?!)
Dok još imam ovo tijelo i dah
sasut ću Ti sve u lice,
pogledom Te doticati,
ljubiti posvuda,
polako Te znalački razodijevati,
svaki dio Tvog tijela usisati,
jer ja sam prašina, ja sam ništa,
posut ću Te svojim prahom,
oslijepiti Te za sve drugo osim za sebe,
premazat ću svoje tijelo Tobom,
oplest ću Te oko sebe,
zauzlati,
zavezati čvorove koje nitko neće moći odpetljati,
upit ću Te sa svom prašinom, sa sobom,
nestat ću u Tebi,
zaposjest ću Tvoje stanice,
oviti Ti se oko DNK kao bršljan,
bit ću međustanična tekućina, plazma,
izbit ću na površinu iz svih Tvojih pora,
iscijedit’ se kao kap znoja,
kao biser u Tvojim očima,
ljubavi.
8.3.20.
Razgovor
Moram Ti reći da obožavam baroknu glazbu
slušati i svirati izvedbe na starim instrumentima,
špurijus brzih stavaka kod Vivaldia ili Telemanna
o Bachovim chacconama da i ne govorim
za violinu solo, partite za flautu..
Ali, Tebe postavljam iznad svega toga!
Volim Matisseov kolorit i geometrijske apstrakcije Kandynskog.
Ali, opet Tebe daleko više!
Divim se razigranoj arhitekturi Zahe Hadid,
ali Ti poput barokne kupole sve natkriljuješ!
Obožavam Pariz, gradove u Italiji, Prag…
ali svi ti gradovi tek su gole kulise
ako ih Ti u svojim očima ne odražavaš.
Volim zvuk flaute u korpusu Beethovenove simfonije,
ali, Ti sva djela prožimaš poput neke božanske harmonije
koja drži kreaciju na okupu.
Pismo Virginiji
Da si Ti još živa mislila bi zacijelo kako si Ti taj virus,
manje- više, neka varijacija
i umrla bi od njega tako krhka,
transparentna.
Na tvojoj rendgenskoj snimci
vidim ptičje obrise,
ranjenu divljač,
nepopravljive pukotine
koje Ti nisu dale živjeti
i zato si pisala.
Imam i ja sličnu bolest:
na probi se bojim da ne progutam muhu
ili odsviram greškom gis,
vani strahujem da ne doživim udar automobila
dok se tražim u nekoj pjesničkoj slici.
Ali, od svega najviše strahujem
da moj svijet nikada,
ničim neće biti podržan
i da će ga ravnodušje svijeta razbiti
poput atoma u laboratoriju.
5.9.20
Slavka Jurić je rođena na otoku Hvaru odakle se otisnula u svijet u potrazi za glazbenom naobrazbom, najprije u Split, a potom u Zagreb. Mijenjala je orkestre i gradove da bi se 1996. konačno skrasila u Dubrovniku. Svira u “Dubrovačkom simfonijskom orkestru”. Strastveno prati sve vrste umjetnosti, a posebnu ljubav prema pisanoj riječi gaji od malena. Dosada je objavila 3 knjige: zbirku priča “Tišinica” za koju je dobila nagradu izdavačke kuće “Albatros”, knjigu za djecu “Patuljak – cijeli svijet vrtuljak” i zbirku poezije “Proročica”.
