16.8 C
Dubrovnik
Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaLifestyleBr, br, brrrci

Br, br, brrrci

Mjesec studeni rezerviran je za pokret Movember, pokret kada se muškarci ne briče, odnosno kada puštaju brkove (i bradu). Cilj pokreta jest posvijestiti muškarce na opasnost od raka prostate, a novopušteni brk poticaj je na razgovor o ovome problemu. Nama je poticaj i da se podsjetimo na to kako su, kada i zašto Konavljani nosili brke.

Vratimo li se u prošlost Konavala, vidjet ćemo da je jedan od glavnih dijelova muške konavoske nošnje bio upravo – brk. Iz arhivskih spisa saznajemo da su Konavljani obavezno nosili brkove, a da nije bila šala smijati se nekome u brk pokazuju i razne priče o odsijecanju brkova. Upravo iz arhivskih spisa saznajemo kako je sama prijetnja za njihovim odsijecanjem bila poniženje i poziv na dvoboj. Brci zapravo predstavljaju ugled, pa se njihovim odsijecanjem demonstrirala pobjeda, a s druge strane, nenadoknadiva sramota. Isto tako, na svim prikazima do 20. stoljeća Konavljani nose brkove, većina ih nosi i kasnije, a nakon Drugog svjetskog rata brci se vraćaju u modu tek u sedamdesetima. Usmena književnost potvrđuje važnost konavoskoga brka, pa su tako i zabilježene fraze poput: nasmijat se u brk, reći nešto u brkzaigro mu brkomastit brk, ali i u starim zapisanim kazivanjima poput ovog: Kad bi neko „opalio“ moj stari dundo bi reko: „Ta ti strijela brk odnijela.“

Martecchini, Konavljanin, 1892.

U hrvatskoj usmenoj književnosti brci su na licima junaka, a veći junak ima veće brke. Isto je potvrđeno i u konavoskim narodnim pjesmama: Da bi meni izbirati dali, ja bi znala što bi izabrala, crna brka, lica rumenoga, koj ne pije vina crvenoga
Osim usmene književnosti, Josip Horvat nam u svom opisu Frana Supila (1870. – 1917.) potvrđuje kako su svi Konavljani nosili brke: …Kao i svi Konavljani, nosio je gust brk. U našem su području, pored muslimana, nosili brade u prvom redu intelekturalci. Puna brada, kao u Kossutha (Košut) ili Garibaldija, bila je obilježje revolucionarnih buntovnih sklonosti – opreka birokratskim obrijanim njuškama ili „Carskim“ solufima. Seljak je nosio brkove. (…)“

Brkovi se podjednako nose i u Gornjoj i u Donjoj bandi, a nose se iz osobnih i društvenih razloga. Zanimljivo je da Konavljani u emigraciji, na primjer u Americi, promijene odjeću, ali ne obriju brkove, eventualno se prilagođavaju modi.

Frano Supilo (1870. – 1917.)

Ipak, brkovi nisu pravilo u Cavtatu, ondje su muškarci bili obrijani, a brade su nosili stariji ljudi, ribari i intelektualci. Uvijek je postojala snažna razlika između Cavtata i Konavala, pa je Cavtat, kao što su i drugi dalmatinski gradovi i otočka mjesta, pratio trendove Mediterana i odvajaju se od dinarskih elemenata, pogotovo pod utjecajem Grada. Kako su postojale razlike između Konavljana i Cavtaćana kad je riječ o brcima, tako su postojali i razni pogrdni izrazi kojima su se častili. Odnos između Konavljana i Dubrovčana ne može se poistovjećivati s odnosom Konavljana i Cavtaćana upravo zbog toga što kod prvih postoji jasna razlika, riječ je o kmetovima i vlasti, pa se ta razlika i tolerira. S druge strane, Cavtaćani predstavljaju građanski sloj kojem Konavljani nisu podložni, različitost je potrebno naglasiti, a zbog toga i nastaju poruge.

One su pogotovo nastale kada su se brci u Konavljana prestali nositi, a riječ je o kraju 19. stoljeća kada su se neke konavoske obitelji podigle u gospodarskom i klasnom smislu. U želji da izgledaju više na gradsku, mnogi se odriču brkova, a prva mjesta te mode su Popovići, Čilipi i Gruda. Paulina Bogdan Bijelić u svom spisu potvrđuje navedeno: Po staroj predaji većina dubrovačkih gospara brijala su brke. Za ovim su se zavodili i pučani pa su zato kasnije imali privilegij dobrostojeći Konavljani iz Popovića, Grude i Čilipa. Do svrha devetnaestoga vijeka viđeli su se obrijani čestiti domaćini C. Vezilić, Vlaho Stanović, Vlaho Klaić, Božo Bronzan, Ivan Klaić, Fratar Vezilić, Mićan Kocelj i neki još. Svi stasiti zdravi junaci bili su obrijani i po licu bez brka. Naglašavanje da su junaci i zdravi iako nemaju brke govori o tadašnjoj percepciji i važnosti istih na licu. Do tog trenutka svakoga tko nije imao brke smatralo se manje muškim i nazivalo bi ih se ćosavima ili ćosom, što je turska riječ za bezbrka čovjeka. Ipak, ove prve bezbrke muške sigurno se nije tako podrugljivo nazivalo jer su predstavljali uspjeh i moć, a ta nova generacija nazvana je bricani.

Mladići iz Močića, oko 1920.
Stoje s lijeva na desno: Pero Ruso-Veliki, Antun Diklić, Niko Kovačić, Luko Dragović-Jovov, Đuro Brautović i Miho Diklić
Sjede s lijeva na desno: Periša Ruso, Miho Kocelj, Pero Kocelj i Đuro Pendo

Nova moda koja nije garantirala jasnu distinkciju između Cavtaćana i Konavljana posebno se nije svidjela Cavtaćanima, pa su tako, između ostalih, i djeca podrugljivo prozivala Konavljane, što također zapisuje Paulina Bogdan Bijelić: Među inim poklicima kad bi ugledala obrijana Konavljana bila bi: Tko će kupiti i prodavati brke?… Jeste li viđeli došla je trabakula puna brka?… pa onda od ovamo i od onamo: Br! Br! Možemo samo zamisliti Konavljane kako bi iz ljutnje sukali brke, da su ih imali. Osim bricana, do Prvog svjetskog rata Konavljani uglavnom nose brkove, pogotovo u Gornjoj bandi gdje utjecaji sporije dolaze pa je malo duže vrijedila ona konavoska: Oslobodi me Bože ćosava muškog i brkate ženske.

Kasnije, nakon Drugog svjetskog rata brci su individualan, a ne kolektivan izbor, dakle razlozi nošenja brkova su različiti. Poneki ih nose zbog posla ili vojske, kako bi izgledali starije i ozbiljnije, što i nije bilo zaludu jer, prema kazivanju, radnici s brcima prvi su bili angažirani, a brkovi su se često puštali i nakon nezgoda, kao što su tučnjave koje su postale glavni folklor seoskih zabava, pa bi se tako brcima često prikrivao nedostatak zuba.

Mijo Šiša Konavljanin, 1974.

Osim što se brijačnice otvaraju u konavoskim većim mjestima u 20. stoljeću, postoje brojna kazivanja o uređivanju brada i brkova za svečanosti, pogotovo o brijanju subotom za neđeju za mise ili nedjeljom ujutro na taracama nad kadinima uz bokare vode. O posebnom uređivanju brka potvrđuju i kamare s metalnim kadinima i bokarima gdje bi se brijalo, potom sapun za brijanje koji bi se držao u malenoj keramičkoj posudici iz koje se četkom od svinjske dlake nanosio na lice, a u boljim kućama će se naći i keramički kadin za umivanje i brijanje. Postojali su i češljići za češljanje brkova kao i vosak za njihovo oblikovanje… Dakle, bez obzira na vrijeme nošenja brkova, jedno je uvijek zajedničko, a to je da se pazilo da se uvijek ima lijepi brk, i da se u tuđe brke ne dira.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA