Za gđu Vesnu Bradarić Gamulin je Božićno vrijeme najljepše doba godine, a kad vidimo njezin bor koji krasi obiteljski dom u Rijeci dubrovačkoj vidimo i njenu ustrajnost u zadržavanju dijela djetinjstva iz Grada, iako joj je život nanizao brojne adrese na kojima je živjela u svijetu. I njen bor svojim kuglicama i ukrasima svjedoči o tome.
Kad se spomene tradicija kićenja bora, prva asocijacija gospođe Vesne je kuća njene none u Palmotićevoj ulici u Gradu, gdje se i rodila.
-S djecom iz susjedstva, a bilo nas je uvijek barem troje ili četvoro, a nekad i više, kolendavali bismo smo zajedno, sva vrata bi se otvarala i u svakoj kući bi nas nagradili sa mjendulima i smokvama. Od tada, božićni bor je za mene tradicija sjećanje na te dane i gdje god da sam bila ili živjela, bor se uvijek kitio – prisjeća se.
Neki ukrasi su stari desetljećima, poput onih kupljenih u Moskvi u godinama nakon njena rođenja, iza 1947., a onda se vremenom njena kolekcija uvećavala. Kad se poneka, prilikom kićenja, ipak “otme” pažljivoj ruci i slomi se, neka se tuga uvuče u gđu Vesnu, jer je svaka od njih nezamjenjiva, ali s njome ode i dio uspomene bogatog života koji je iza nje.
– Većina ukrasa je iz galerija i muzeja Pariza, Londona, Beča i svaki od njih nosi u sebi i priču tih raskošno ukrašenih gradova za Božić. Svake godine dok kitim bor, naviru mi sva ta prekrasna sjećanja kroz koja ponovno proživljavam boravak na tim mjestima – govori gđa Vesna.
Uz radost, Božićno vrijeme i okupljanje obitelji naplavi i misli na sve one koji više nisu s nama, čije su stolice oko zajedničkog stola ostale prazne.
-Na neki način moj bor je moje djetinjstvo, moji roditelji i brat koji više nisu tu – melanholično će izreći.
No, u Rijeci dubrovačkoj se zadržao lijepi običaj kolendavanja koji budi sjećanja, ali stvara i nove uspomene.
-Naši mali susjedi nas obraduju svake godine s kolendama, koje svima nama puno znače. Kasnije svi idemo na ponoćku u Rožat. Za mene je ovo najljepše vrijeme godine – zaključit će.
