Kako je propala inicijativa da američki vojni brodovi dođu u Dubrovnik u proljeće 1991. godine – naslovio je svoj tekst na facebooku bivši dubrovački gradonačelnik i gradski vijećnik Andro Vlahušić i izazvao brojne komentare.
U siječnju 1991. godine počinje Pustinjska oluja, koja je okupila milijun savezničkih vojnika od čega sedamsto tisuća američkih. Na hrvatskoj televiziji emitira se non stop program o svim ratnim aktivnostima.
Nalazim se u Zagrebu na specijalizaciji iz Interne medicine, u Klinici Vuk Vrhovac, kod profesora Zdenka Škrabala i Mate Granića. Usput završavam i magisterij iz javnoga zdravstva na Školi narodnoga zdravlja Andrija Štampar, kod dr Slobodana Langa.
Na Klinici Vuk Vrhovec učila se medicina, dijabetologija, ali se raspravljalo svakodnevno i o politici. Profesori su kasnije postali i ministri vanjskih poslova Republike Hrvatske, a prof Mate Granić i uspješni potpredsjednik Vlade RH tijekom Domovinskoga rata.
Živeći i radeći u dvije najbolje medicinske škole, Vuka Vrhovca i Andrije Štampara, kod tri preventivna liječnika Langa, Škrabala i Granića znao sam važnost preventive. Aktivnosti nužnih kako se ne bi dogodila bolest. Sva trojica profesora, naučila su me teškome radu, te donošenju samostalnih odluka.
Vodio sam pokret Dubrovnik Zdravi grad i dijabetološku službu na jugu Hrvatske.
Krajem 1990. godine dr Slobodan Lang, pokrenuo je osnivanje Hrvatsko američkoga društva u Republici Hrvatskoj, društva koje i danas djeluje. Najbliže je surađivao sa generalnim konzulom Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu, gospodinim Michaelom Einikom. Najviše pozicioniranim američkim diplomatom, jer još nije bilo osnovano veleposlanstvo.
U više druženja sa generalnim konzulom razgovaralo se osim hrvatsko američkog društva i o političkim temama. Generalnome američkome konzulu iznosio sam stavove i strahove, da će JNA i Srbija napasti Dubrovnik. Slobodan je vjerovao u moj instinkt, znajući stav srpskih političara prema Hrvatskoj
Gledajući svakodnevna ratna zbivanja u zaljevu, sinula mi je ideja.
Pozovimo američke brodove da nakon rata dođu u Dubrovnik, pokažu snagu jugoslavenskoj i srpskoj vojsci i osiguraju sigurnost Dubrovnika. Pozovimo članove obitelji vojnika, za koje sam mislio da mogu ostati u dubrovačkome akvatoriju duže vrijeme u slučaju nastavka zaljevskoga rata.
Nazvao sam i par članova uprave dubrovačkih hotelskih kuća, koji nisu imali ništa protiv da obitelji američkih vojnika dođu u grad, uz suglasnost hrvatske Vlade.
Zamolim Slobodana da nazove američkoga generalnoga konzula, kako bih mu izložio svoju inicijativu. Slobodan nazove generalnoga konzula, kome iznesem svoje ideje.
Sutradan sam otišao na posao u Kliniku Vuk Vrhovac, normalno kao da se ništa nije dogodilo.
Popodne u podstanarski stan dolaze policajci i donose mi obavijest da se sutra ujutro, javim u Ministarstvo znanosti i obrazovanja na Zrinjevcu u osam sati.
Naslućujem, znam razlog. Razgovor sa Michaelom Einikom oko ponude za dolazak američkih brodova u Dubrovnik i smještaj dijela obitelji u dubrovačke hotele.
Cijelu noć oka nisam sklopio, ne znam što me čeka. Nije prvi puta da mi svakakve ideje padaju na pamet, ali ovo je potpuno drugačije. Pustinjska oluja, mlada hrvatska država, američki brodovi u Dubrovniku, srpska agresija na Dubrovnik u 1991. godini. Možda ipak previše.
Dolazim u Ministarstvo, prije osam sati. Radno vrijeme još nije počelo. Djelatnik osiguranja odvodi me u veliku dvoranu za sastanke. U dvorani me čekaju ministar obrazovanja prof. dr Osman Muftić, prof. dr Zdenko Škrabalo i prof. dr Dubrovko Božičević .
Sjedam nasuprot trojice profesora. Mrkla lica, strogi. Ministra Muftića susrećem prvi puta , dok sa prof Škrabalom i prof Božičevićem surađujem duže vrijeme.
Kažu mi jučer je američki konzulat kontaktirao Ministarstvo vanjskih poslova i Vladu Republike Hrvatske oko prijedloga dr Andra Vlahušića, da dio američkih brodova nakon završetka Pustinjske oluje dođe u Dubrovnik, na duže vrijeme. Također je iznio prijedlog da se u dubrovačkim hotelima smjestiti i dio obitelji vojnika koji će biti na brodovima.
Premijer Josip Manolić obavio je konzultacije na najvišoj razini, zbog čega su me i pozvali na sastanak. Svi šute par minuta, a ja od straha ništa ne pitam.
Razgovor polako kreće.
Prvo pitanje: Kako mi je ideja pala na pamet? Objasnim razloge.
Drugo pitanje: Je li me netko nagovorio na moj postupak i jesam li tražio ičije dopuštenje da se direktno obratim američkom generalnome konzulu? Objasnim da me nitko nije potaknuo, nego slobodno mislim i djelujem iz straha za Dubrovnik.
Treće pitanje: Jesam li svjestan posljedica svoje ponude na poziciju Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima. Kažem, nisam. Duboko žalim ako je moja inicijativa prouzrokovala ikakvu štetu Vladi Republike Hrvatske. Skrušeno se ispričam na neugodnostima svima. Obećajem, neće se ponoviti.
Pitaju me znam li ja koje poslovne odnose imamo sa Irakom i susjednim zemljama? Kažem ne znam.
Sastanak završava bez zaključka. Po ponašanju prof Zdenka Škrabala, koji mi je na kraju sastanka uputio osmijeh, vidim neću trpjeti velike posljedice.
Izlazim iz Ministarstva znanosti, šećem Zrinjevcem, ne znam što me čeka. Par mjeseci, samo učim Internu, malo pratim završetak zaljevskoga rata. Nitko me više ne zove, niti kažnjava.
Sliku američkih vojnih brodova u gruškoj luci, nosim u glavi cijelo vrijeme.
Pišem tekstove: Zašto će Srbi napasti Dubrovnik, Informiranje dubrovačke javnosti u ratnim uvjetima, Organizacija zdravstvene zaštite, tražim „pošumljavanje“ hrvatskih graničnih područja.
Rijetki vjeruju razigranome i maštovitome doktoru.
I onda stiže , rujan 1991.
