28.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 srpnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPut oko svijetaAko prije i niste poželjeli posjetiti Andaluziju, nakon ovog putopisa Mare Konjevod...

Ako prije i niste poželjeli posjetiti Andaluziju, nakon ovog putopisa Mare Konjevod naći će se na vašoj “must see” listi

Roadtrip po Andaluziji na mojoj listi želja bio je već jako dugo, a ove godine napokon je došlo vrijeme da tu želju i ostvarim. Na jugu Španjolske proveli smo punih 17 dana i posjetili skoro toliko lokacija. Mnogi su me pitali: „Dobro, Mara pa što ćete raditi na putovanju toliko dugo?“ I zapravo, ako nemate puno vremena, u 7 do 10 dana stvarno se bez problema daju obići sve najvažnije atrakcije Andaluzije. Ali, s obzirom na to da sam kroz vodički staž upoznala jako puno ljudi koji  dolaze iz tih krajeva , znala sam da se kod njih živi polako i opušteno, tako da smo Andaluziju željeli u potpunosti doživjeti, i to bez neke pretjerane trke. Niti jedno putovanje ne može stati u tek nekoliko stranica teksta, pa tako ni ovo moje, a Andaluzija nam je poklonila toliko lijepih trenutaka  da mi, kad na kraju razmišljam, možda ni ovih 17 dana koje smo tamo proveli nije bilo dovoljno. A reći ću vam i zašto.

Napisala: Mara Konjevod

MÁLAGA

Naše putovanje započelo je u Málagi u koju smo sletili iz Zagreba u večernjim satima. Prva stvar koje se sjećam je da sam na izlazu s aerodroma počela sa sebe manijakalno skidati robu jer, za razliku od tad već ledenog Zagreba, ovdje čak ni u 11-om mjesecu navečer temperatura nije padala puno ispod 20 stupnjeva. Otišli smo do rent-a-cara po auto koje je, na naše iznenađenje, koštalo tek nekih 20-ak eura po danu te se zatim uputili prema smještaju. U Málagi smo proveli 3 noći, što je i više nego dovoljno za obilazak svih najvažnijih znamenitosti, ali i za uživanje u tapasima i pokojoj čašici vina (ili čega već). Apartmane smo uglavnom bukirali u centru jer smo se u svakom gradu zadržavali relativno kratko pa smo htjeli da nam sve bude blizu i da ne moramo gubiti vrijeme na prijevoz. Smjestili smo se, prošetali po gradu i večerali, a iako nas je bilo strah da oko 10 više ništa neće raditi (bila je nedjelja),ovdje večer zapravo tek tad i počinje, tako da su restorani bili poprilično puni i na kraju smo jedva pronašli stol.

Ono što mi se, kao nekome tko obožava spavati, u Andaluziji posebno svidjelo je to da se stvarno nepotrebno dizati prije 9 h jer doslovno nemate gdje popiti kavu. Tempo je puno opušteniji i dok se na putovanjima obično svi dižemo oko 7 i krećemo hodočastiti po muzejima i raznoraznim atrakcijama, u Andaluziji uopće nema smisla izlaziti prije 10-11 ujutro jer su ulice u to vrijeme gotovo u potpunosti puste. No, zato, čim otkuca podne ljudi ispijaju svoju prvu pivu i druže se na trgovima i ulicama.

Sljedeći dan krenuli smo u istraživanje glavnog grada Coste del Sol. Málaga je tek nešto manja od Zagreba, navodno godišnje ima čak 300 sunčanih dana, što već samo po sebi zvuči obećavajuće, ali sam o njoj isto tako čula dosta različitih mišljenja pa nisam znala što očekivati. Neke je ovaj grad oduševio, onim drugima bio je bez veze i rekli su mi da se tamo ne zadržavam, a iz ljetnih ćakula s Andalužanima iščitala sam da oni (naravno, pod uvjetom da nisu iz Málage) prema njoj baš i ne gaje neke prevelike simpatije. Za početak, da riješimo ono najbitnije, Málaga definitivno nije bezvezna. Možda nije toliko autentična kao ostali gradovi koje smo posjetili, što zasigurno duguje ogromnom broju turista koji tamo dolaze, no radi se o gradu palmi, zelenila, pješčanih plaža (iako nas Hrvate plaže teško da mogu pretjerano impresionirati), ali i umjetnosti, arhitekture, kulture i gastronomije. S obzirom na to da se radi o jednom od najstarijih španjolskih gradova, postoji mnogo znamenitosti za posjetiti, kao što su rimski amfiteatar, maurska utvrda Alcazaba s koje se pružaju prekrasni pogledi na grad te dvorac Gibralfaro. Šetnjom kroz ulice Málage naići ćete i na njihovu katedralu koju zovu i jednoruka dama zbog nikada izgrađenog drugog tornja, a u njezinoj blizini nalazi se i muzej jednog jedinog Pabla Picassa koji se upravo tamo i rodio. U Málagi (i u Andaluziji općenito) dan je čak dva sata duži nego kod nas, tako da smo uhvatili vremena i za šetnju do jedne od njezinih najpoznatijih plaža, Malaguete, na koju dosta ljudi dolazi opustiti se i popiti pivu uz zalazak sunca.

Naravno da je nakon silnog obilaženja trebalo nešto i pojesti, tako da smo nakon Picassovog muzeja sjeli u obližnji El pimpi, restoran Antonija Banderasa koji je također iz Málage. Hrana je bila dobra, iako nikakav spektakl, ali restoran se svakako isplati posjetiti zbog prekrasnog ambijenta, a o tome da ima već kultni status u gradu svjedoče i redovi ljudi koji ovdje u večernjim satima pokušavaju dobiti slobodan stol.

U Andaluziji se generalno super jede, a iako je većini prva asocijacija na španjolsku gastronomiju paella, po mom mišljenju ima toliko drugih (i boljih) stvari za probati. Iako tečno pričam španjolski, u restoranima bi mi prvih par dana glava skoro eksplodirala kad bi mi donijeli meni jer postoji mali milijun jela, a u skoro svakom gradu isto jelo ima neku svoju inačicu i, samim time, i drugačiji naziv, tako da je naručivanje obroka često bila prava avantura i do zadnjeg trena nismo bili sigurni što će na kraju doći na stol. Samo naručivanje hrane u Španjolskoj dosta je drugačije. Španjolci puno više izlaze da bi se družili,popili par pića te usput nešto gricnuli. Iako su gurmani, imala sam osjećaj da kod njih hrana nekako pada u drugi plan pred svim ostalim. Utoliko je koncept tapasa koji imaju meni osobno  genijalan jer na taj način možeš naručiti i probati puno više različitih stvari. Međutim, Španjolci naruče jednu tapu uz piće, uz drugo piće naručit će još jednu, tako da je poanta zapravo sjediti što duže i pomalo grickati. Mi smo prvih par dana, naravno, odmah naručivali po sto jela koja su za stol dolazila munjevitom brzinom, ali bez pretjeranog reda i smisla, tako da je npr. juha često dolazila na stol tek negdje u pola večere, kad bismo je već i zaboravili. Cijene su puno pristupačnije nego kod nas, tako da ćete tapase uglavnom platiti između 2 i 5 eura, dok normalne porcije (koje su, usput, ogromne) koštaju između 10 i 12. Pa, prije nego što nastavimo dalje, evo i nekih mojih (provjerenih) favorita. Jedno od mojih najdražih jela u Andaluziji svakako je bio salmorejo, hladna juha koja se pravi od tek nekoliko sastojaka- pomadora, kruha, octa, maslinovog ulja i češnjaka, a nakon što se sve izblenda u gustu kremu, treba se dobro ohladiti u frižideru i na kraju se poslužuje s nekoliko feta kuhanog jaja i komadićima pršuta. Veliku većinu toga pohaju, tako da za predjelo možete naručiti krokete punjene svim i svačim- od pršuta i sira, bakalara, kozica, pa sve do gljiva i bikovog repa. U Andaluziji pripremaju i jelo slično našem zagrebačkom odresku. Radi se o flamenquinu koji, doduše, više podsjeća na pohanu palačinku, ali radi se o mesu punjenom pršutom i sirom. Također, u Andaluziji jednostavno morate probati rabo de toro (bikov rep) koji je jedan od njihovih specijaliteta i meso se doslovno topi u ustima.  Međutim, prilog, kako bikovom repu, tako i svim mogućim jelima gotovo je uvijek čips ili pomfrit i stvarno ne znam jesam li u životu pojela više čipsa nego u 17 tamo provedenih dana. Imaju i inačicu naše francuske salate koja se na španjolskom zove ensalada rusa(ruska salata). Međutim, oni je u restoranima naručuju jednostavno kao salatu, tako da smo se jednom prilikom  toliko razveselili kad smo na meniju napokon uočili salatu, da bi uslijedilo gorko razočaranje kad nam je konobar na stol spustio smjesu od majoneze, patata i povrća. Ono što je također karakteristično za ovaj dio španjolske su molletes – sendviči od bijelog mekog tostiranog kruha punjeni svime i svačim, a najbolji su bili, naravno, oni od pršuta, sira i pomadora koje smo često doručkovali.   

Uz hranu svakako treba nešto i popiti, a osim cerveze, španjolci imaju i jako dobra vina. U Španjolskoj gotovo svi turisti barem u nekoliko navrata naruče i sangriju, no jedan vodič u Madridu prije nekoliko godina objasnio mi je da se sangrija uglavnom pije na kućnim zabavama jer je vino potrebno potopiti u voću i pustiti ga da odstoji puno duže nego što to bude u restoranima i kafićima, tako da lokalci vani umjesto sangrije piju tinto de verano. Kao što samo ime kaže, obično se pije kao nekakav koktel, i to najviše u ljetnim vrućim mjesecima jer je lagano, a radi se od crnog vina i sode, ponekad i od fante od limuna. Ono na što sam se definitivno najviše navukla u Andaluziji je vermut, aromatizirano pojačano vino.Rekla bih da mi je na ovom putovanju on zamijenio pelin koji doma najčešće pijem. Pitak je, ali i dosta jak, tako da mi je u isto vrijeme i žao i drago što ga doma baš i nema za kupiti.

No, dosta o hrani i piću, vrijeme je za malo prirode.

Jedan dan smo iz Málage otišli prošetati pješačkom stazom Caminito del rey. Danas je ona jako popularna i posjećena, a došavši tamo shvatili smo i zašto. Staza je izgrađena 1901. godine, a s obzirom na to da je njome prošetao i sam kralj Alfonso XIII, njemu u čast danas se zove upravo kraljevska staza. Nažalost, u jednom periodu ona nije bila održavana tako da je na mjestima bila dosta oštećena, a nekih dijelova staze doslovno nije bilo. Zbog toga je bila prozvana i jednom od najopasnijih staza na svijetu. S obzirom na to da je krajem prošlog stoljeća na njoj nekoliko ljudi i izgubilo život, bila je zatvorena, a ponovno je obnovljena i otvorena za javnost 2015. godine. Zanimljivo je da se ispod nove šetnice još uvijek vide ostaci one stare staze koja stvarno izgleda zastrašujuće. Široka jedva metar, staza se uzdiže na preko 100 metara iznad rijeke no, bez brige, danas je ona stvarno sigurna i ne prezahtjevna. Može se prehodati  u nešto više od sat vremena, a vidici koji se s nje pružaju su nestvarno lijepi, tako da svakako preporučam da je posjetite ako budete u blizini.

Sljedeće jutro napuštali smo Málagu, no, dok smo izlazili iz apartmana shvatili smo da je naša ulica zatvorena zbog snimanja nekog filma pa smo malo okasnili s polaskom, što je vjerojatno puno više izbacilo iz takta nas nego vlasnika našeg apartmana koji je oko svega bio poprilično ležeran i rekao da krenemo kad god budemo mogli. Sljedeći veći grad koji smo trebali posjetiti bio je Cádiz, ali putem do njega posjetili smo pregršt mjestašca i gradića.

U neposrednoj blizini Málage, na samoj Costi del Sol, smjestio se gradić Benalmádena u kojem smo zastali kako bismo kratko obišli dvorac Colomares. Uz to što je jako fotogeničan, Colomares zapravo nije pravi dvorac, već spomenik u obliku dvorca. Dosta je novijeg datuma (građen je između 1987. i 1994.),a posvećen je životu i avanturama Kristofora Kolumba. Otamo smo produžili do još jednog slatkog mjesta, Estepone, da bi dan priveli kraju u Marbelli. Budući da je već bila druga polovica 11.-og mjeseca, sva tri mjesta bila su više-manje pusta.  Iako se radi o lijepim gradićima, oni su relativno mali i zasigurno puno posjećeniji ljeti, kad ljudi dolaze zbog njihovih pješčanih plaža i lijepih šetnica uz more. Marbella je i poznato jahtaško odredište te, samim time, i osjetno skuplja od ostatka Andaluzije. Long story short– ako nemate vremena, Marbellu, posebno u ovo doba godine, možda možete i preskočiti, ali mi smo morali negdje presjeći tako da smo ujutro prođirali, doručkovali na suncu i uputili se dalje.

PUEBLOS BLANCOS

Ostavljamo more i obalu i krećemo u unutrašnjost kako bismo obišli takozvana Pueblos blancos, odnosno, bijela sela. Kao što im samo ime kaže, radi se o skupini malih mjesta između Málage i Cádiza s karakterističnim kućama bijele boje koje imaju itekakvog smisla ako uzmete u obzir da u Andaluziji ljeti temperatura prelazi 40 stupnjeva, a bijela boja uvelike pomaže u odbijanju sunca i vrućine.

Prva na popisu bila je Ronda koja stoji na vrtoglavoj visini, a njezin Puente nuevo (Novi most) prelazi preko 98 metara dubokog klanca i definitivni je must see. Autom smo se spustili i do podnožja mosta, odakle sam grad i litice na kojima stoji izgledaju još fascinantnije. U Rondi smo i prvi put svjedočili španjolskoj opsesiji lutrijom. One se prodaju posvuda na ulici, na svakom koraku na aparatima možete skenirati svoj listić da vidite jeli upravo on dobitni. Postoji dnevna lutrija koja košta nemalih 2 eura, a u tijeku je posebna pomama za božićnom lutrijom, tako da u centru gradova ispred lutrija možete vidjeti toliko duge redove zbog kojih sam u nekoliko navrata na prvu pomislila da se možda nešto dijeli besplatno. Nakon nekoliko sati bauljanja, pozdrav Rondi i krećemo u Setenil de las Bodegas, zasigurno najposebnije od svih bijelih sela koje smo posjetili.

DCIM100GOPROGOPR0502.JPG

Setenil je, najjednostavnije rečeno, gradić u stijeni. Zanimljivo je da se on razvio tek u 12. stoljeću kad su ga zauzeli Mauri koji su koristili njegove litice kao prirodnu zaštitu da utvrde grad. Tijekom kršćanske rekonkviste Mauri su navodno uspješno obranili grad čak 6 puta, a tek su tijekom sedmog napada izgubili grad, pa otud i njegovo ime (Septem nihil). Budući da žive u simbiozi s tim ogromnim stijenama, mještani ih koriste kao zidove te rade svoje kuće oko, iznad i ispod njih. U Setenilu postoje dvije glavne ulice koje oni zovu cuevas, odnosno špiljama- cueva del sol y cueva de sombra (sunčana i sjenovita), a upravo ova druga posebno je popularna ljeti jer pruža prirodno hlađenje. Zavedeni prekrasnim fotografijama Setenila na internetu, odlučili smo ovdje prespavati, a naš apartman smjestio se, zamislite, upravo u toj sjenovitoj ulici.

Iako je stan bio prekrasan i jedan od njegovih zidova doslovno je bila stijena, prirodno hlađenje nam u 11.-om mjesecu i nije toliko dobro došlo pa smo se navečer doslovno smrznuli. Također, kad završi sezona, Setenil (i ostala mala mjestašca) rezervirana su tek za dnevne izlete, tako da je navečer bilo pusto i u krevet smo umalo otišli gladni jer su gotovo svi restorani bili zatvoreni.  Međutim, ovdje je Luka bio posebno sretan jer su ga na cesti i u butigama svi promatrali kao da je osmo svjetsko čudo, starije gospođe divile su se njegovoj visini, ushićeno ga odmjeravale i hihotale se, a nerijetko je bio pomagač u dodavanju stvari sa visokih polica ili otvaranju suncobrana u kafićima. Morao je i on dobiti svojih pet minuta kad već nije razumio dobar dio toga što se oko njega događalo. Sljedeće jutro, onako smrznuti, otišli smo uhvatiti prve zrake sunca i topline na terasu kafića trenutno puno ugodnije Cueve del sol. Jedan mollete s pršutom i sirom, kava i pokret. Posljednja postaja prije odlaska u Cádiz- Olvera.

Ime Olvera dolazi od maslinika, a mjesto se navodno tako zove zbog toga što je njima doslovno okruženo sa svih strana. U Olveri se crkva i dvorac, ujedno i njezine najznačajnije znamenitosti, nalaze na samom vrhu i ja sam odlučno zapenalila da ću se gore slikati na vidikovcu. Kad smo se uspeli do crkve na ugodnih 20+ ustanovili smo da je cijeli gradski trg doslovno raskopan (ali nema tog razočaranja koje ne može isprati jedan tinto de verano) . Šalu na stranu, općenito smo dobili dojam kao da u Španjolskoj (ili samo u Andaluziji) radovi kreću čim značajnije opadne broj turista, tako da je gotovo u svakom mjestu koje smo posjetili bar nešto bilo razrušeno ili u skelama. Ipak, popeli smo se na dvorac nedaleko od crkve i s njega je pucao nestvaran pogled na cijelo mjesto i maslinicima prekrivenu okolicu.

Nakon nekoliko kroketa i čašica na uzavrelom španjolskom suncu (kunem se da sam u Olveri imala osjećaj kao da je sredina 7.-og mjeseca, tako da ne mogu ni zamisliti što se tamo događa ljeti) bilo je vrijeme da krenemo prema Cádizu. U Olveri sam i službeno odustala od naručivanja kave u kafićima jer sam danima pokušavala dobiti espresso kakav pijem doma na sve moguće načine, a nakon što sam ovdje konobara zamolila da mi donese kavu u pola male kikare, on mi je, kao i svi ostali dotad, donio razvodnjenu kavu do vrha uz komentar:“ Dušo, ovo ti je za mene espresso“, tako da sam ostatak putovanja kavu većinom pila u apartmanu.

CÁDIZ

Nešto više od sat vremena vožnje kroz nestvarno lijep krajolik (u Andaluziji je sve relativno blizu, tako da nam je najduža vožnja trajala nekih 2 sata) i dolazimo do mosta Puente de la Constitución de 1812. Prelazak mosta u smiraj dana definitivno je jedan od prizora koji ću zauvijek pamtiti i već u tom trenu Cádiz me oduševio iako ga zapravo nisam još ni vidjela. Moram priznati da sam od njega možda očekivala najmanje, čak sam mislila da će nam tamo 2 i pol dana bit previše, a na kraju bih voljela da smo ostali barem još toliko. Iako lokalci kažu da je Cadiz zimi pust, u studenom je atmosfera bila još poprilično živahna, doduše, bio je i vikend. Bili smo smješteni  u samom centru koji je relativno malen, no ako, poput nas, u Cádiz dođete autom i bukirate smještaj u gradu, morate znati da je tamo dosta komplicirano voziti jer su ulice uglavnom popločane, a njima često imaju pristup samo oni koji tamo žive. Naša navigacija to nije znala pa nas je za početak odvela do same pješačke zone,  što bi bilo otprilike kao da smo se doma autom provozali po Stradunu. Ljudi su nam zgroženo mahali i dovikivali pa smo, nakon što smo se napokon iščupali iz tog labirinta ulica morali zaliječiti stres jednim vermutom.

U svakom slučaju, za Cádizom me, dok ovo pišem, hvata baš neka neobična nostalgija. Zasigurno nije najljepši grad koji sam vidjela, ali ga još uvijek sanjam jer baš ima tu neku ludu i posebnu energiju. Možda su na to utjecale i okolnosti- temperatura je bila savršena, bio je vikend pa je grad sigurno bio i življi nego inače, možda je nama s obale to more jednostavno presudan faktor, ali u Cádizu sam se nesumnjivo osjećala kao doma. S obzirom na to da smo bili blizu svih glavnih atrakcija, dnevno smo, kao i kod kuće, po sto puta ulazili i izlazili iz stana, a ritam je bio nekako sporiji i ugodniji.  U Cádizu pješke možete obići sve glavne atrakcije: glavni trg i katedralu, Plazu de las flores u čijoj se blizini nalazi i gradska tržnica, kao i toranj Tavira, vidikovac i najvišu točku Cádiza. U relativno kratkom roku možete doći i do drugog dijela grada, prošetati kvartom La viña, posjetiti park Genovés i pogledati čuveni zalazak sunca na pješčanoj plaži la Caleta. Uz sve to, svaki put ćete iznova zalutati i otkriti neku novu uličicu ili trgić, tako da vam stvarno ne može biti dosadno. Isto tako, muzika nikad ne prestaje. Svira se po ulicama, trgovima, a često se dogodi da u kafić dođe popiti piće neka ekipa, svatko sa svojim instrumentom, pa uz koju čašu vina i zasviraju za stolom, na opće oduševljenje svih ostalih. I što je najvažnije- nitko živ ne priča engleski. U Málagi to i nije bilo toliko primjetno, ali u Cádizu, koji je također turistički grad, sjest ćete čak i u neki turistički restoran i shvatiti da ljudi nemaju pojma engleski, a čini se kao da ih, na neki njihov simpatičan način, za to nije pretjerano ni briga. Često sam promatrala turiste kako se nogama i rukama pokušavaju sporazumjeti dok im konobar trabunja nešto na svom ultrabrzom španjolskom i zahvaljivala Bogu što ne moram prolaziti kroz taj stres. No, sve u svemu, Cádiz me toliko osvojio da nisam htjela otići, unatoč tome što sam znala da nas za kraj čeka ono najbolje- Sevilla i, naravno, Granada.  

SEVILLA

I tako dolazimo do Seville. Glavni grad Andaluzije, njezino povijesno i kulturno središte, grad orijentalne arhitekture, palmi i stabala naranči, grad kojim odjekuju zvuci flamenca, grad u kojem buka i smijeh odzvanjaju na svakom uglu. Sevilla je sve to i još puno više, a da sam imala više vremena, ne bi mi bilo mrsko provesti tamo i pokoji tjedan. Međutim, u Sevilli smo imali samo tri dana, što je ipak bilo dovoljno da je obiđemo uzduž i poprijeko.

Od svih mjesta koja smo posjetili za početak bih istaknula katedralu koja je stvarno impresivna te ujedno i najveća na svijetu te njezin zvonik,Giraldu, visok čak 87 metara tako da s njegovog vrha puca predivan pogled na grad. Tik do katedrale nalazi se Real Alcázar, kraljevska palača i jedno od najposjećenijih mjesta u Sevilli.

Nakon posjeta Alcázaru, odšetali smo do slavne Plaza de Españe, vjerojatno najljepšeg trga koji sam vidjela u svom životu, s toliko detalja da bi ih mogla promatrati satima, a na kojem često možete susresti i ulične plesače koji izvode flamenco. Odmah uz trg nalazi se glavni gradski park María Luisa prepun ptica i egzotičnih biljaka u kojem biste, zbog njegove veličine, bez problema mogli izgubiti cijeli dan. A, za najbolji mogući kraj dana- zalazak sunca na poznatim Setas de Sevilla, službenog imena Metropol Parasol. Radi se o najvećoj drvenoj strukturi na svijetu, a ime setas(gljive) duguju upravo svom obliku. Zapravo je najbolje vrijeme da ih posjetite upravo predvečer, s obzirom na to da nakon zalaska sunca tamo možete uživati i u svjetlosnom showu.

DCIM100GOPROGOPR0756.JPG

Prije nego što napustimo Sevillu, ono što zasigurno zaslužuje poseban spomen je četvrt Alameda. Gradove, jasno, ne čine samo njihovi spomenici, a, što se tiče Seville, ovo mjesto savršeno je ako želite osjetiti ono pravo bilo grada. Naš apartman nalazio se tek nekoliko ulica dalje i čini mi se da je taj dio grada odličan za odsjedanje jer, nakon što Sevillu prehodate uzduž i poprijeko, navečer se upravo ovdje možete malo opustiti jer ćete na Alamedi (i oko nje) pronaći mali milijun lokalnih restorana i kafića u kojima se skupljaju mladi, pa zabava ovdje često traje do dugo u noć.

Ipak, naš najdraži kafić svakako je bio bar Vizcaino koji se nalazi na obližnjoj Feriji. Na njega smo naišli sasvim slučajno i svojom atmosferom privukao nas je odmah s ceste, a možda nam se i posebno svidio jer nas je istog trena podsjetio na naš najdraži kafić Krolo u Zagrebu; osjećaj je bio nekako isti.  Kasnije smo saznali da je Vizcaino u Sevilli doslovno institucija i da postoji već preko 100 godina. Zanimljivo je da unutra uopće ne svira muzika, no unatoč tome u kafiću se odlično zabavljaju ljudi od 20 do 70 godina. Nakon dva dana ovdje smo se toliko udomaćili da su nas već svi konobari znali po imenu, iako bi moja mama rekla da to definitivno nije nešto čime bi se trebali pohvaliti. U Vizcainu smo s našim „španjolkama“ Katijom, Martinom i Dorom proslavili i našu zadnju večer u Sevilli (Dori je bilo toliko žao što idemo da se uspjela i onesvijestiti), a sutradan nas je opet čekala nova avantura. Već se lagano nazirao i kraj.

Zadnji doručak u ovom živopisnom gradu, (opet) loša kava i palimo za Granadu, a plan je bio putem svratiti u Córdobu. Córdoba u ovo doba godine još uvijek itekako vrvi turistima. Šetajući gradom, na svakom koraku možete proviriti u njihova karakteristična patia (unutarnja dvorišta) sa šarenim teglama s cvijećem i ogromnim bršljanima koji se spuštaju niz fasade, no čar tih njihovih preslatkih ulica po meni se malo utopila u moru suvenirnica koje se množe gdje god krenuli. U Córdobi vam je zapravo dovoljno par sati, tako da mi je drago da smo je odlučili vidjeti samo u prolazu, no ono zbog čega smo ovdje najviše došli bila je njezina katedrala/džamija.

Pamtim je još od vremena kad sam o njoj na faksu pisala seminar, no nisam mogla ni zamisliti što će me dočekati kad uđem unutra. Zapravo, već približavajući se gradu šetnjom preko Puente romano (Rimskog mosta) možete primijetiti da se katedrala izdiže iznad cijele gradske jezgre, no ulaskom unutra uslijedila je prava hipnoza. Bio je to ogroman nepregledni prostor u kojem su se nizali monumentalni crveno-bijeli lukovi, a u nekoliko navrata Luka i ja smo se dozivali na mobitel jer nismo uopće mogli pronaći jedno drugo unatoč tome što unutra baš i nije bilo previše ljudi. Nakon objeda i pokojeg tinto de verana, bilo je vrijeme da krenemo prema našoj posljednjoj destinaciji – Granadi.

GRANADA

Granada je od Córdobe udaljena tek neka dva sata vožnje, a došavši tamo, za razliku od proljetnih temperatura u ostatku Andaluzije, šokiralo nas je niskih 10-ak stupnjeva pa nam je možda u startu bilo i hladnije nego što je bilo zapravo. U Granadi je počinjao vikend i to se jako dobro vidjelo na svakom kantunu, a unatoč sveprisutnim turistima, nigdje nisam vidjela veće redove ljudi koji čekaju stol u restoranu.

No, prvu večer odlučili smo se odmoriti i otišli u stan relativno rano da izbjegnemo potencijalnu štetu jer nas je sljedeće jutro čekao posjet čuvenoj  Alhambri. Sjećam se da mi je u Sevilli prijateljica Katija, nakon mog oduševljenja apsolutno svime što sam tamo vidjela, samo kratko rekla: „Mara, pričekaj, ono najbolje te tek čeka“, i stvarno je imala pravo. Alhambru smo bukirali sigurno mjesec dana unaprijed jer se radi o najposjećenijem španjolskom spomeniku pa se karte često znaju rasprodati, a odlučili smo otići ranije ujutro kako bismo izbjegli velike gužve. Mislim da uopće neću pretjerati ako kažem da je Alhambra jedno od najimpresivnijih mjesta koja sam ikada vidjela. Što god vam o njoj ispričala neće biti ni približno dovoljno, tako da je jednostavno morate vidjeti barem jednom u životu. Smještena na brežuljku s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na Granadu, prije je bila utvrda, palača i mali grad. Kaže se da su njezinom gradnjom htjeli postići raj na zemlji, a ako mene pitate, u tome su definitivno i uspjeli.

Gotovo je nevjerojatna činjenica da je Alhambra stoljećima bila zapuštena, tako da su u jednom periodu u njoj živjeli i skvoteri, a ponovno je otkrivena tek u 19. stoljeću kada je i počela njezina obnova. Nakon obilaska ove monumentalne palače, prošetali smo i starim dijelom Granade, četvrtima Albaicĺn i Sacromonte koje zbog svoje povišenosti imaju zasigurno 10-ak vidikovaca s kojih možete vidjeti Alhambru izvana, a zatim smo se spustili u centar grada u kojem se nalazi katedrala, šarmantna uličica Alcaicería prepuna suvenirnica, živopisna calle Elvira i još mnogo više. Budući da u Sevilli nismo stigli otići na flamenco, odlučili smo se za to iskupiti prvu večer u Granadi, a iako ga mnogi smatraju turističkom atrakcijom, svakako ne smijete otići iz Andaluzije, a da ga ne doživite barem jednom.

U Granadi je tog vikenda bilo poprilično živo i bučno unatoč vjetru i već pravim zimskim temperaturama, što je po ko zna koji put potvrdilo moju pretpostavku – Andalužani žive za druženje i to se stvarno vidi. Mislim da je to ono što smo mi pomalo izgubili jer se pokušavamo prilagoditi svima onima koji kod nas dolaze, dok su u Andaluziji gradovi prvenstveno za one koji u njima žive. Mislim da je upravo zbog toga ljudi toliko vole i iznova joj se vraćaju. Andaluzija je autentična, bučna, kaotična i tamo stvarno dobiješ ono po što si došao – udahneš taj duh sredine, vidiš što rade njeni ljudi, kako žive, kako razmišljaju i osjećaju. Iako praktički ne razumiju ništa osim španjolskog, to ih u cijeloj njihovoj neodoljivoj ležernosti uopće ne zamara, a gle, ipak si došao na njihov teren. Unatoč tome, turisti ih ni najmanje ne nerviraju, uz njih žive i postoje. Jako su srčani, beskrajno simpatični i uvijek spremni pomoći (pod uvjetom da te razumiju), tako da sam im na ovom putovanju skoro oprostila za svu krv koju mi ljeti popiju na slamčicu.

DCIM100GOPROGOPR0968.JPG

Budući da se Granada nalazi podno Sierra Nevade, logičan slijed bilo je oprostiti se od nje jednom šetnjicom po planini, tako da smo se posljednje jutro odvezli do gradića Monachil kako bismo prošetali stazom los Cachorros. Budući da više nismo imali vremena (a ni snage) za neke ambicioznije pothvate, odabrali smo ovu laganu kružnu turu koja prolazi uz rijeku u kojoj se ljeti možete i okupati. Dijelovi staze povezani su visećim mostovima, a neke dionice uz same stijene morate prijeći i četveronoške, tako da je iskustvo bilo i više nego zabavno.

Za sam kraj strpljivo nas je čekala Málaga u kojoj je ova avantura, simbolično, i počinjala i završavala. Izgleda da je čak i nebo znalo da je vrijeme za rastanak jer nas je u Málagi, za razliku od onog uzavrelog sunca na početku putovanja, sada dočekao vjetar i blago zahlađenje. Málaga više nije bila onaj vrući ljetni  grad koji smo za sobom ostavili prije dva tjedna, sad je sve bilo okićeno i blještavo, kako to i priliči (uranjenom) božićnom duhu, a na sve su strane mirisali kesteni.  Budući da se uvijek teško opraštam od svakog novog mjesta, i ovaj sam put, što se više približavao odlazak, imala knedlu u grlu. Ali, što se mora mora se. Andaluzija nam je poklonila najljepših i najsunčanijih 17 dana koje smo mogli zamisliti, tako da se stvarno nismo smjeli žaliti.

Ako ste uopće uspjeli doći do kraja, sigurno ste u nekom trenutku pomislili da sam već ispričala toliko toga i da ne znate kako vam oči nisu ispale od čitanja, ali ja ću vam na to reći da sam u stvari uspjela dočarati jako malo. O Andaluziji bih, bez problema, mogla ispisati još tisuće stranica, a i dalje ne bi bilo dovoljno. Tako da je, kao i uvijek, recept poprilično jednostavan – pođite i uvjerite se sami, a ja vam garantiram da vas čeka avantura koju ćete pamtiti zauvijek.

Gracias Andalucia, hasta la próxima!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA