Najpoznatiji hrvatski cvjećar, dizajner, slikar, scenograf Saša Šekoranja svojim božićnim dekoracijama i uređenjima prostora iz godine u godinu pokazuje kako se blagdanska čarolija stvara maštom i posebnim osjećajem za prostor i tradiciju.
Publika s pozornošću prati njegove društvene mreže, televizijske emisije, dizajnerske projekte gdje se blagdansko uređenje izloga njegove cvjećarnice u Zagrebu iščekuje s posebnim uzbuđenjem. Posebna je i njegova veza s Dubrovnikom koji odlično poznaje, gdje je uredio nekoliko hotelskih i privatnih interijera, a ovoga ljeta Dubrovčane oduševio izložbom i kao autor vizualnog identiteta 77. Dubrovačkih ljetnih igara i accessoara koji se potpuno rasprodao.
Njegovi su dizajni spoj umjetničke mašte i uspomena, a uvijek je tu i cvijeće, zato smo ga i pitali kako bi on uredio dubrovačku povijesnu jezgru za blagdane.
Kakvu bi blagdansku rasvjetu postavio i kako bi dočarao Stradun da bude mjesto na kojem se blagdanima „veseli jako“?
Uz ogradu kako nije mnogo promišljao o božićnom uređenju Dubrovnika, a nije niti vidio fotografije s novim svjetlećim elementima koji se upravo postavljaju na Stradunu, Šekoranja kaže kako „sigurno ne bi metao te kineske stvari koje obično meću svi gradovi“.
– Mislim da bih po fasadama zapravo postavio svijeće, naravno elektrificirane. Dubrovnik je toliko lijep da njemu treba minimalno uređenja. Ono što inače radite u Dubrovniku možda je i najljepše, a to su pletene lovorove girlande i lovorovi vijenci s pokojom narančom, mislim nema ljepšeg od toga – govori Šekoranja.
Pitamo ga, što bi napravio da mu netko za uređenje dade pola milijuna eura koliko je Dubrovnik ove godine uložio u rasvjetne blagdanske elemente?
– Meni je tako teško uopće govoriti o novcu jer je novac tako relativan, je li veliki ili mali, koliko zapravo treba. Trebao bih dobro razmisliti o tome i vidjet što mi se čini da bi dalo najbolji efekt, a zapravo isticalo ljepotu Dubrovnika. Nikako, nikako ništa ne smije biti na bilo koji način u sukobu s graditeljskom baštinom. Sigurno bi to bila svjetlost svijeća i zelenilo koje je nekako tradicionalno dubrovačko, s kojim se Dubrovnik i inače kiti. Sad je vrijeme gorkih naranči, što je tipično vaše, pa bih uredio sve tim narančastim narančama, zelenim vijencima velikim i onda svijeće, da li su to elektrificirane ili su to prave svijeće ili kako već, lampioni ili nešto tog tipa – ideje su Saše Šekoranje.
– Svaki grad na svoj način ima određeni svoj karakter – kaže – ja jako volim otputovati u London jer to mi je nekako tradicionalno, a taj London je prekićen i to se nikako ne bi moglo usporediti sa Dubrovnikom niti bi se tu moglo primijeniti.
Ono što sam ja radio je da sam nekoliko godina kitio Rovinj za Božić, a to je zapravo prošlo dosta nezamijećeno. Jednostavno oni nekako nemaju taj osjećaj da bi to trebali više pokazati, time se dičiti, a mislim da je to prelijepo izgledalo.
Postavio sam tamo nekoliko barki, njihovih batana, da plivaju oko otoka Svete Katarine i same luke i u njima su bile velike svjetleće zvijezde i velike ribe napravljene od svjetla. Navečer kad padne mrak to je plutalo oko grada, s morske strane, i to stvarno izgledalo jako, jako lijepo. A batane i čitav grad sam ispisao rukopisom. To je možda najbliže što bih primijenio i na Dubrovniku, ali na drugi način, naravno – govori Šekoranja.
Pitamo ga bi li pritom iznad Straduna postavio gustu mrežu lampica kakva se trenutačno postavlja, a koje svijetle u raznim bojama?
– Tako zatvoriti Stradun? A joj, ne znam, to stvarno treba vidjeti. Ne bih ništa unaprijed rekao, ali zvuči strašno. Ali moramo vidjet, pa možda bude i dobro, tko zna. Najgore je, znate, kad radim interijere, kad ti netko uđe na pola posla. Dok nije stvar gotova, ne bi trebalo suditi – kaže Šekoranja.
Niste ni vi za lampice u raznim bojama u tom slučaju?
– Za Dubrovnik je bijelo svijetlo, bijelo s narančastim narančama, sa zelenim vijencima. Ne može nikako biti nikakva kineska rasvjeta.
