Dubrovačka gradska vijećnica, odvjetnica Viktorija Knežević (CENTAR) jedna je od najaktivnijih aktera na lokalnoj političkoj sceni. Osim dubrovačkih tema u politici, razgovarali smo i o nacionalnom stanju stranaka, pogotovo zbog podataka o “potonuću” potpore ljevici u Hrvatskoj.
Kako očekivati promjenu vlasti u Hrvatskoj, ukoliko je najjača oporbena stranka u „rasulu“, a njen predsjednik koji bi trebao biti lider ljevice je izuzetno nekarizmatičan, nepopularan i „opterećen“ stvarima iz mandata dok je bio ministar?
Mislim da svjedočimo puno širim političkim promjenama od pada rejtinga SDP-a. Pogledajmo što se događa u Srbiji, Mađarskoj, ali i SAD-u. Pojavljuju se ljudi u politici koji su bitno drugačiji od političara starog kova na koje smo navikli.
Jedno od američkih izbornih iznenađenja bila je Victoria Broderick, majka dvoje djece koja je i tijekom kampanje radila puno radno vrijeme u tehničkoj podršci. Kada takva osoba govori o troškovima života, ljudi znaju da ne govori o nečemu što je pročitala u nekoj analizi, nego o vlastitom iskustvu.
Koliko je na našoj političkoj sceni ljudi za koje građanin može reći: „Ona zna kako je meni, prošla je isto što i ja, bori se kao lav i mogu joj vjerovati“?
Mislim da je upravo u tome problem SDP-a, ali i velikog dijela hrvatske oporbe. Građani ne traže samo nekoga tko će kritizirati vlast. Traže nekoga tko razumije kako je biti u njihovoj koži, zna kako promijeniti stvari i ima dovoljno znanja, hrabrosti, upornosti i samopouzdanja da to doista i napravi.
To je, prema mišljenju analitičara Gjenera izuzetno opasno za demokraciju. Budući da je demokratski poredak nemoguć bez kompetitivnog stranačkog sustava, atrofiranje stranke koja bi trebala biti ključna u spektru lijevo od političkog centra silno je opasno za demokraciju – rekao je. Može li se, obzirom na sve to, očekivati ikakva promjena u Hrvatskoj, iako veliki postotak građana misli da država ide u pogrešnom smjeru? Što nam o stanju u društvu govori podatak iznesen u nedavnom crodemoskopu da je najvišu pažnju privukao pad Vučića u Srbiji (još i razumljivo), ali nered s torcidom u Splitu i pjevanje i isticanje znakovlja nad kojim se Europa zgrozila, je negdje iza smrti Bareta i Kovača, kao najvažnijim događajem u zemlji?
Meni je odlična vijest da je pobjeda studenata u Srbiji toliko zainteresirala hrvatske građane. Mislim da se ljudi prepoznaju u toj želji za promjenom. Srbija je još jedna zemlja u kojoj je nova politička snaga na izborima pobijedila ne samo vlast, nego praktički i cijelu dotadašnju oporbu. Ljudima je dosta istih lica, istih priča, istih prepucavanja. Godinama gledaju ljude koji sjede u vladajućim ili oporbenim foteljama, a život se ne mijenja. Nije neobično da bi ih najradije sve zamijenili.
Što se tiče incidenata u Splitu, ne bih iz redoslijeda događaja u anketi zaključivala o vrijednostima građana. To što netko određeni događaj nije izdvojio kao najvažniji ne znači da ga odobrava.
Smjena političkih generacija
Bi li ulazak aktualnom predsjednika Zorana Milanovića kao nositelja ljevice na sljedećim parlamentarnim izborima okrenuo stav birača pred glasačkim kutijama, iako će analitičari reći da je zapravo urušavanje stranke i izuzetno loše kadroviranje u SDP-u krenulo od Milanovića.
Ne vjerujem. Milanović ima svoju publiku i političku težinu, ali već smo 2024. vidjeli da njegova popularnost sama po sebi nije dovoljna za promjenu vlasti. Mislim da se danas, uz tradicionalnu podjelu na ljevicu i desnicu, otvara još jedan veliki jaz, onaj između starih i novih političkih snaga. Na djelu je ozbiljna smjena političkih generacija.
A to može biti jako dobra ili jako loša vijest. Ovisi o tome gdje sebe vidite i, još važnije, gdje vas vide birači.
Može li se čitava hrvatska oporba ujediniti s jasnim ciljem – mijenjanja vlasti HDZ-a u Hrvatskoj, ili su taštine političara tako velike da je to gotovo pa nemoguća misija?
Mislim da problem nisu samo taštine. Dio ljudi u oporbi ponaša se kao da im je sasvim ugodno u oporbenim klupama. Malo nešto mandrljaju, negdje se snađu za sebe i svoje, ali ne pokazuju stvarnu spremnost na mukotrpan rad potreban za promjenu vlasti.
Pogledajte koliko su truda uložili studenti u Srbiji. Išli su od vrata do vrata, razgovarali s ljudima, okupljali ih. Koliko je naših oporbenih političara spremno na takav rad?
Ne uspijevaju se dogovoriti ni oko programa, iako su im razlike u mnogim ključnim pitanjima u pet deka. Ne uspijevaju staviti ideološke razlike po strani kako bi se najprije izborili za institucije oslobođene korupcije i klijentelizma.
A bez povjerenja političkog centra, u kojem su birači posebno zahtjevni i ne pristaju olako na ideološke parole, nemoguće je pobijediti na izborima.
Nakon izbora u Dubrovniku na lokalnim izborima ste rekli kako ste predlagali predizborno ujedinjenje oporbenih stranaka po ispitanom rejtingu pojedinca… mislite li da bi se takvo nešto moglo promijeniti na sljedećim izborima?
Naravno da može. Mislim da je sasvim u redu da političke stranke i pojedinci odmjeravaju snage, ali šest mjeseci prije izbora treba ozbiljno ispitati rejtinge, sjesti za stol i razgovarati. Pritom suradnju ne treba tražiti samo među postojećim strankama. Dubrovnik ima puno sposobnih i poštenih ljudi koji nisu stranački aktivni, a mogli bi mnogo pridonijeti njegovoj budućnosti.
Postoji, međutim, jedan uvjet bez kojeg za mene nema suradnje, a to je međusobno povjerenje. Ne možete nekoga sustavno javno diskreditirati iznoseći neistine, a onda očekivati da ćete zajedno graditi političku alternativu. Koalicija nije samo zbrajanje glasova. Ti ljudi moraju biti sposobni i zajedno upravljati gradom.
Koliko je dubrovačka oporba u nastupima na Gradskom vijeću uvjerljiva? Često se stječe dojam kako nema pravog poentiranja i kako se od šume izgovorenih riječi s govornice zapravo ništa „ne zadrži“?
Koliko je oporba uvjerljiva, to treba pitati građane. Mogu vam reći kako ja radim. Raspravljam o gotovo svakoj točki dnevnog reda, iznosim prijedloge i amandmane, tražim dokumentaciju. U službi Gradskog vijeća rekli su mi da su prvi put morali otvoriti poseban registrator za moje zahtjeve kako bi ih mogli sve pratiti.
Kroz Gradsko vijeće u jednom mandatu prođe oko dvije tisuće točaka dnevnog reda. To nisu samo papiri za sjednice. Kroz te odluke zapravo se upravlja gradom. Mi u oporbi nemamo većinu da svoje prijedloge izglasamo, ali imamo priliku detaljno upoznati kako grad funkcionira, što je dobro, što nije i kako to promijeniti.
To je ujedno i priprema za preuzimanje vlasti. Jer ako jednog dana preuzmemo odgovornost za grad, ne smijemo tek tada početi učiti kako on funkcionira i potrošiti godinu ili dvije na utvrđivanje stanja. Moramo biti spremni od prvog dana.
Frankovićevu izjavu ne bih uzimala zdravo za gotovo
Iako ima još do izbora, kampanja za političare traje stalno – razmišljate li o ponovnoj kandidaturi ili se za to trebaju ostvariti neki uvjeti koje ste postavili?
Naravno. Nisam ušla u politiku da bih odradila jedan mandat i otišla kući. Očekujem da ću još dugo biti politički aktivna i da ću se ponovno kandidirati na izborima. U ove tri godine stekla sam dragocjeno iskustvo, puno naučila, upoznala divne ljude, ali i neke manje divne. I dalje imam puno ideja, energije i volje za rad.
O konkretnim kandidaturama razgovarat ćemo kada za to dođe vrijeme. Dotad imam sasvim dovoljno posla.
Koliko Vam je politički štetilo privođenje zbog navodnog nenamjenskog trošenja europskih novaca i hoće li Vas to pratiti u budućim kampanjama?
Više od tri godine aktivno sam u politici i tijekom tog razdoblja dogodilo se mnogo toga. Ljudi su imali prilike vidjeti moj rad, moje inicijative, stavove i način na koji se borim za ono u što vjerujem. Neki su u meni prepoznali osobu koja je njihov „par rukava“, neki nisu, a neki o meni imaju potpuno suprotno mišljenje.
Sigurno mi je nešto od svega toga donijelo političke bodove, a nešto ih odnijelo. Koliko i što, mogu pokazati samo ozbiljna istraživanja. Sve drugo bilo bi nagađanje.
Primjećujete li razliku djelovanja aktualnog gradonačelnika Mata Frankovića u trećem mandatu, kako bi ga ocijenili obzirom na sve teme koje otvara putem svog facebooka i zbog kojih je stekao nacionalnu prepoznatljivost. Što se, prema Vašem mišljenju, krije iza toga?
Da, vidim promjenu. Moj je dojam da ga je moć uvelike opila. Sve češće nastupa s pozicije čovjeka koji smatra da o svemu treba imati i prvu i posljednju riječ. Dubrovnik ne treba gazdu. Treba mu gradonačelnik ili gradonačelnica koji razumije da grad nije ničije privatno vlasništvo i da je vlast odgovornost, a ne privilegij.
Franković je najavio kako mu je treći mandat zadnji na čelu grada – izgradio je nacionalnu prepoznatljivost, više je nego očito, no ima li oporba u gradu nakon njegova izlaska iz lokalne politike (potencijalno) više šanse ili za HDZ nije toliko bitan pojedinac koliko stranačka infrastruktura?
Franković je već jednom najavio da se više neće kandidirati, pa se ipak kandidirao. Zato ni ovu najavu ne bih uzimala zdravo za gotovo.
Mislim da je prilično očito da ima ambicije na nacionalnoj političkoj sceni i da već radi na njihovom ostvarenju. Teme poput droge, pranja novca i pravosuđa donose mu vidljivost daleko izvan Dubrovnika. Hoće li u tome uspjeti, vidjet ćemo. Ali ako mu planovi ne uspiju, ne bih se nimalo iznenadila da poželi još jedan gradonačelnički mandat. Zato dubrovačka oporba ne smije graditi svoju budućnost na njegovim najavama odlaska. Ako želi promjenu, mora biti sposobna pobijediti ga na izborima.
Mogu li se problemi droge, pravosuđa, stanovanja i GUP-a rješavati putem Facebooka?
Facebook je odličan za otvaranje problema, ali nije ni sudnica, ni urbanistički plan, ni ključ stana. Ne možete problem droge riješiti statusom, problem pravosuđa prozivanjem sudaca, a problem stanovanja najavom da će stanovi pojeftiniti. Za to trebaju ozbiljna rješenja, promjene propisa, javni novac, stručni ljudi i puno rada.
Drago mi je kad se otvore važne teme, ali nakon toga moramo vidjeti što je konkretno predloženo i napravljeno. Jer građani od političke buke ne mogu platiti stanarinu, upisati dijete u vrtić ni dobiti pravdu na sudu.
