Naša sugrađanka Dženita Lazarević, majka djevojke s invaliditetom koja se cijelog života “bori” za prava osoba s poteškoćama, napisala je lijepi komentar i pohvalila vozača “Libertasa” zbog njegova postupka koji ju je ostavio u “blagom šoku”. Još je ljepše bilo pročitati ispod njenog teksta na facebooku kako to ipak nije usamljeni slučaj, već da su vozači osjetljivi i spremni pomoći.
U ovom svijetu u kojemu nas sustižu katastrofične vijesti, prenosimo njeno iskustvo da bismo se svi zajedno osjećali bolje.
Danas sam prvi put svjedočila nečemu što bi trebalo biti sasvim normalno, a očito je toliko rijetko da me ostavilo bez riječi.
Vozač Libertasova autobusa pomagao je osobama s invaliditetom, starijim i nemoćnim osobama pri ulasku u autobus.
U prvi trenutak pomislila sam da je riječ o nekom čovjeku koji čeka autobus i pomaže putnicima. Međutim, kolegica mi kaže: „Pa to ti je vozač!”
Čovjek je, koliko sam mogla procijeniti, Nepalac ili Filipinac. Ali znate što? Potpuno je nevažno odakle dolazi.
Prije svega, ČOVJEK!
Pogledajte prvu fotografiju. Znate li što je ovo na srednjim vratima autobusa?
To je rampa koja omogućuje lakši ulazak osobama u invalidskim kolicima i drugim osobama smanjene pokretljivosti.
Ali ta se rampa neće sama otvoriti! Netko treba izaći iz autobusa, otvoriti je i pomoći osobi kojoj je pomoć potrebna.
I znate što? Njemu to nije bilo teško!
Nije mu bilo teško ni pružiti ruku starijoj osobi. Ni pomoći nemoćnome da uđe u autobus. Ni odvojiti nekoliko minuta svoga vremena kako bi nekome olakšao svakodnevicu.
I danas mi je žao što nisam fotografirala baš taj trenutak. Nisam jer sam, priznajem, bila u blagom šoku.
I onda se pitam: Zar nam je trebao doći čovjek iz druge države, s drugog kraja svijeta, da nas podsjeti kako se ophodi prema osobama s invaliditetom, starijima i nemoćnima?
Neka se nitko ne uvrijedi, ali ja osobno do danas nisam vidjela nijednog našeg vozača da to napravi. Ne kažem da takvih nema, ali ja ih nisam imala priliku vidjeti.
A koliko bi samo ta rampa značila i majkama s dječjim kolicima! Koliko bi značila ljudima koji se teško kreću, koji koriste hodalice, štake ili jednostavno nemaju snage zakoračiti u autobus!
Nekoliko minuta posla. A nekome pomoć koja vrijedi neprocjenjivo mnogo.
Pristupačnost nije samo imati rampu u autobusu. Pristupačnost je i imati čovjeka koji će tu rampu otvoriti kada je potrebna!
I zato danas želim javno pohvaliti ovog vozača Libertasa.
Ne znam mu ime, ali voljela bih ga saznati. Voljela bih da i uprava Libertasa zna kakvog čovjeka ima među svojim zaposlenicima.
Jer ovo nije samo pitanje obavljanja posla. Ovo je pitanje ljudskosti, empatije, poštovanja i dostojanstva.
Možda bismo svi mogli ponešto naučiti od njega.
Svaka čast, ČOVJEČE! Moj duboki naklon!
I hvala ti što si me danas podsjetio da za velika djela ponekad treba samo malo vremena i veliko srce.
