Crkva Gospe od Karmena, smještena, kako samo ime govori u dnu Karmena, stiješnjena između sv. Ivana i zidina, otvorila je ovih dana ponovno svoja vrata. Nakon nekoliko desetljeća. Iako joj je dugotrajna obnova, koja se bliži svom kraju omogućila novi život, novu svrhu i namjenu pronašla joj je obitelj Ćatić koja je ovaj sakralni objekt pretvorila u novo mjesto zanatskog rada, kulture, muziciranja i susreta zajednice.
Tiho i bez ikakve pompe, skromno kakva je i glazbena obitelj Ćatić, u sakristiji Gospe od Karmena otvorena je ovih dana radionica dubrovačkog graditelja violina i restauratora Željka Ćatića i izložbeni postav posvećen ovom izuzetnom zanatu. Njegova supruga Luce, inače profesorica, sam prostor crkve oplemenila je i osmislila kao prostor muziciranja i kulture, u kojem će ona i njihovo sedmero djece, priređivati koncerte.
O predivnoj ideji koja se ovih dana i realizirala, razgovarali smo sa supružnicima.
“Kako se bavim izradom instrumenata, izrodila se potreba da imam svoj prostor u kojem bi ih mogao izrađivati, jer to više u našem domu nisam mogao”, govori Željko, na što Luce dodaje da su uvidjeli potrebu da Željko svoj rad prezentira drugima o tako razvije posao kao potporu za nastavak gradnje instrumenata.
Vođeni tim mislima započeli su tragati za adekvatnim prostorom.
“Jednog dana sam šetao po zidinama i s tarace sv. Ivana vidio sam funjestre sakristije. Te funjestre, okovi na tim kamenim iglama su me privukli i dali mi naslutiti da bi se tu mogao kriti jedan lijepi prostor. Razgovarao sam potom s župnikom, don Marinom Lučićem i pitao ga mogu li razgledati prostor. A kad sam ušao, ostao sam fasciniran i shvatio da ovdje može biti i radionica i izložbeni prostor u kojem mogu prezentirati rad. A supruzi se to svidjelo i dala je svoj blagoslov”, govori kroz smijeh Željko.
Nakon prvog razgleda crkve započeli su s razradom ideje, a kad su projekt do kraja razradili, svoju zamisao prezentirali su Dubrovačkoj biskupiji, prvo don Ivici Pervanu, a potom i biskupu Glasnoviću.
“Oni su to prepoznali kao nešto pozitivno, kao nešto što će oživjeti ovaj prostor i dati mu svrhu”, kazao nam je Željko.
Od prvotne zamisli, pregovora, izrade koncepcije postava do finalizacije proteklo je preko godinu i pol dana.
Postav same izložbe u prizemlju i dijelu prvog kata sakristije nosi naziv “Od šume do zvuka”, a donosi priču o izradi instrumenata koja započinje prezentacijom vrsta drva od kojih se instrumenti rade, njihovih specifičnosti, mjesta gdje se mogu pronaći i ubrati, preko prezentacije nacrta starih majstora do samog procesa izrade glazbala, a sve to uz implementaciju digitalnih i interaktivnih sadržaja.
“Ponosi smo što smo to sve sami osmislili. Naravno, pomogla nam je i naša dizajnerica Made Milićević koja je dala dizajnerski doprinos, kao i Lea Ruso iz arhitektonskog ureda Proto Arch. Svu drvenu i stolarsku opremu sam izradio sam, jer to je ono čime se zapravo dugi niz godina bavim kroz posao u Dubrovačkim muzejima gdje izrađujem i scenografije za izložbe. Ovo se još može nadograđivati, ali ćemo kroz neko vrijeme vidjeti što traži publika, pa ćemo se prema tome orijentirat”, naglašava nam majstor.
A danas kad je sve gotovo osjećaju zahvalnost što uopće imaju priliku biti u ovakvom prostoru. Priznali su i da im sve što su postigli još uvijek djeluje pomalo nestvarno.
“Pod dojmom smo prvog koncerta, prvih posjetitelja i ljudi iz grada koji su došli i koji su sretni da jedan ovakav prostor u gradu postoji” govori Luce.
“Puno je tu nekakvih poveznica koje su nas dovele do ovog prostora, kao da se nešto odigralo mimo nas. Vezani smo uz more i pomorce, a Gospa od Karmena im je zaštitnica. U zadnjih pet, šest godina, okupljamo se na barkama u Portu za Gospu od Karmena. To nam je obiteljski i prijateljski susret i mi na kraju svega nekako završimo upravo u crkvi Gospe od Karmena. Ja sam ovdje, na takoreći fasadi crkve proveo i djetinjstvo. Kad god se nisam mogao vratiti doma, na Lokrum, ostajao bih spavati u svoje kume u Karmenu. Kao da nas je Gospa sama pozvala”, priča Željko.
“Mogli smo završiti u nekoj radionici, nekom magazinu unutar zidina i to bi možda isto bilo dobro, ali ovo je bonus”, iskreno će Željko.
Otvorili su tiho, bez pompe svečanog otvorenja, bez medija.
“Dali smo sebi vremena da se organiziramo i da vidimo na čemu smo i kako nam ide. Odlučili smo krenuti polako, pa ćemo onda kad se sve slegne, kad stasamo napraviti i taj događaj “, pojašnjava Luce.
“Moramo napravit taj trenutak kako bi zahvalili onima koji su nam ovo i omogućili od same Dubrovačke biskupije i biskupa Glasnovića, brojnih drugih dragih ljudi koji su nam pomogli, onih koji su nam kroz cijeli proces bodrili i govorili nam da ne odustajemo” govore supružnici, a Luce dodaje da je Željko od početka imao viziju tog prostora kao dodatnog sadržaja kulture.
“Grad nas je oblikovao u ono što danas jesmo. To je kao kad imaš talenat – nema ga smisla zakopati, treba ga dati i davati dalje kako bi se udvostručio. Neku večer na koncertu je bila curica koja nam je rekla da joj je to bila najljepša večer u životu i da želi svirati violinu. I upravo smo se zbog takvih trenutaka upustili u sve ovo i upravo nas oni ispunjavaju”, otkriva Željko.
Iako nije bilo tog velikog trenutka svečanog otvaranja, Dubrovčani su im dali potporu i poklonili svoje oduševljenje jer se u Gradu otvorio prostor takve namjene, prostor u kojemu se prezentira rad i zanat, te prostor crkve koja će odjekivati obiteljskim muziciranjem ove vrijedne i skromne dubrovačke obitelji. Većina ih je, a to se najviše odnosni na puk unutar zidina, radosna jer je crkva, koju su mnogi nekoć davno pohodili ponovno otvorena.
U svrhu razvoja koncepta izložbenog postava i radionice posjetili su talijanski gradić Cremonu.
“Tamo postoji jedan ovakav prostor u kući u kojoj je svoje violine izrađivao Antonio Stradivari. Koncept je sličan, ali malo je takvih mjesta u Europi i svijetu. Baš smo ponosni. Mislim da je to za ljude koji imaju interesa za nečim što je posebno, a naša dubrovačka publika je možda jedna od najzahtjevnijih, jako dobro znaju procijeniti. Prve reakcije su baš pozitivne, ali trebat će vremena da se ljudi naviknu i da počnu dolaziti ovdje”, naglašava Željko.
Prostorom sakristije dominiraju uske, kružne, drvene skale, koje su Ćatići zatekli prilikom ulaska u prostor. I one, same kao da su prizivale jednu ovakvu namjenu. Prilikom obilaska samog prostora i radionice, novog srca nekadašnje sakristije, Željko mi je kazao kako su ga sa svojom kružnom konstrukcijom i zavojit linijama podsjetile na neke konstruktivne elemente izrade same violine.
“U njima sam vidio dosta simbolike i veliku inspiraciju. U radionici ću i izrađivati instrumente. Mislim da je takva kombinacija rijetkost. Neće mi biti problem raditi tako da me netko nadgleda. Navikao sam na to. I doma me netko stalno nadgleda”, pojašnjava Željko, na što se njegova supruga slatko smije – jer realnost je velike obitelji.
“Neki ljudi su me savjetovali da pronađem svoj intiman prostor, da se izoliram i pronađen taj trenutak stvaranja. Nisam to baš razumio jer uspijevam i na ovaj način. To me smiruje i fokusira. Kad izrađujem instrument u nekakvom sam svom svijetu. Ne bih volio da me netko prekida, u smislu da mi postavlja pitanja, ali da me gleda kako radim, s tim nemam problem”, objašnjava svoj način rada.
Majstoru Ćatiću ponekad se teško odvojiti od instrumenata koje napravi, ističe kako interesa ima iako se teško nositi s konkurencijom.
“U Europi ima najviše graditelja. Majstori iz Europe dolaze i u naš grad, znaju da je ovdje jak kulturni i glazbeni program. Ja tek moram pronaći mjesto na tržištu. Trebao mi je jedan ovakav prostor i da steknem povjerenje glazbenika, kako bi oni vidjeli da imaju posla s nekim tko ozbiljno promišlja o svemu što radi. Tek bi se sada trebao povećati interes. I ovaj koncertni prostor je jedna mogućnost da upoznamo ljude koji će ovdje doći muzicirati i onda vidjeti i moje instrumente i način rada. Sve je povezano i prožeto. Poziva ima i interesa ima. Neke smo dobre i pozitivne stvari odradili po pitanju prodaje instrumenata”, govori Željko.
“Imat ćemo i polusatne vođene razglede kroz izložbeni postav, koji će uključivati i razgovor sa mnom kao majstorom i desetominutni koncert. Nudit ćemo i svojevrsne radionice sa mnom kao majstorom kako bi zainteresiranima omogućili da se okušaju u nekim od procesa izrade glazbala, a to će također uključivati kratki koncert” pojašnjava Željko.
I dok mi tako razgovaramo u crkvi, iako je utorak, oko podneva i toplinski val ponovno nam prijeti, slučajni prolaznici lagano zauzimaju svoja mjesta na stolicama posloženim za potrebe koncerta i slušaju naš razgovor. I dok neki upijaju jednostavnu ljepotu Gospe od Karmena koju krase tri oltara sa zavjetnim slikama posvećenima Gospi od Karmena i Krunidbi Bogorodice, dive se visokom svodu na kojem se nalazi još jedno umjetničko djelo, drugi odmaraju i nakon razgleda izložbenog postava radionice.
Jedan od njih je i Zagrepčanin, Željko Koprolčec, fotograf i dizajner.
“Meni se kao ideja ovo jako sviđa. Jedan ovakav rad, jedna djelatnost poput proizvodnje violina je zanat koji je dosta rijedak i pred izumiranje. I to povezati s kulturnim zanimanjem i prezentirati u jednoj kulturnoj ponudi grada kao što je Dubrovnik – to je puni pogodak. Fasciniran sam se da je netko u okviru ovog grada prepoznao ovu ideju kao pozitivnu. Ovakva jedna ponuda kulturno bazirana, ona ima značajan kulturni pečat, zato me to jako veseli. Krasno je. Postav je izuzetno profesionalno napravljen i ovo što će gospodin tamo raditi to je fenomenalno” mišljena je Koprolčec.
I za kraj ne preostaje nam ništa drugo nego pozvati vas da ako već niste, jedna od ovih dana prošetate do Karmena i povirite u crkvu koja je zahvaljujući obitelji Ćatić postala jedinstveno mjesto na kojem se isprepliću i nadopunjavaju povijest, kultura, glazba i umješnost izrade glazbenih instrumenata. Čekaju vas svakog dana od 10 do 15 sati.
