Predsjednica dubrovačkog SDP-a vijećnica Anita Bonačić Obradović uputila je priopćenje za medije u kojem je osudila prijetnje upućene gradonačelniku Frankoviću, no upitala je i kome je korisitilo što se restriktivniji GUP nije donio prethodnih godina.
Priopćenje prenosimo u cijelosti.
“Prije svega, kategorički osuđujem bilo kakve prijetnje upućene gradonačelniku Matu Frankoviću i njegovoj obitelji. To nije i ne smije biti predmet političkog prepucavanja.
Pokušala sam do sada ne komentirati javno prijetnje koje su mu upućene kako ne bih dodatno estradizirala problem koji imamo. Nakon gradonačelnikovih insinuacija kako mi je “drago što je pod zaštitom”, odnosno da mi je drago što mu se prijeti, morala sam reagirati.
Opasnost koju danas vidim je da donosimo vjerojatno najvažniji dokument za budućnost Dubrovnika u posljednjih 20 godina, a istovremeno se u javnom diskursu stvara narativ da je svatko tko ima bilo kakvu primjedbu na trenutni prijedlog GUP-a automatski na strani građevinske mafije i klanova koji prijete dubrovačkom gradonačelniku. To je izrazito opasno za demokratski proces i legitimitet dokumenta koji donosimo.
Ali isto tako osuđujem da se od ove ozbiljne teme radi javna drama i medijski cirkus s izjavama gradonačelnika poput “da moram birati GUP ili život, birao bih GUP”. Koja je politička poanta takvih izjava? Kada postoje sigurnosne procjene o ugrozi, preporuka je uvijek odgovorno komuniciranje, a ne svakodnevno podizanje medijske temperature.
Kolege iz Srđ je Grad lijepo su primijetili kada su rekli da “gotovo javne prijetnje gradonačelniku znače da su se građevinska mafija i njeni klanovi ne samo ukorijenili u Dubrovniku, već da se i osjećaju dovoljno sigurnima.”
Ako je to doista tako, onda se nameće jedno vrlo neugodno političko pitanje. Građevinska mafija nije nastala jučer. Ako je danas dovoljno moćna da zbog novog GUP-a prijeti gradonačelniku, onda je postojala i prije godinu dana, i prije pet godina, i prije devet godina.
A ako danas gubi stotine milijuna eura zbog restriktivnijeg GUP-a, onda je logično zaključiti da je svih ovih godina profitirala od činjenice da se takav GUP nije donio. To sigurno nije išlo u prilog Gradu Dubrovniku i njegovim građanima, nego onima kojima je odgovaralo da se nastavi graditi i poslovati po postojećim pravilima.
Drugim riječima, ako su danas određeni interesi najveći gubitnici novog GUP-a, onda se moramo zapitati nisu li upravo ti isti interesi bili najveći dobitnici činjenice da se restriktivniji GUP nije donio punih devet godina i tko im je to dopustio?
Mato Franković punih je devet godina imao apsolutnu političku moć u Gradu Dubrovniku. Njegova stranka istovremeno je bila na vlasti u Gradu, Županiji i državi. U tih devet godina nije donesen novi restriktivniji GUP. Zašto?
Štoviše, punih devet godina živjeli smo s onime što je postalo sinonim za urbanistički zločin nad Dubrovnikom, Matovim urbanizmom. Grad je postao simbol apartmanizacije, preizgrađenosti i infrastrukture koja ne prati intenzitet gradnje. Kod običnih kiša imamo poplave, redovno fekalije puštamo u more od kojeg živimo, sate gubimo u gužvama u prometu, tražeći parking… Ako danas slušamo da je novi GUP prijetnja interesima građevinske mafije, onda je legitimno pitati kome je koristilo to što se restriktivniji GUP nije donio 2017., 2018., 2019., 2020., 2021., 2022., 2023., 2024., ili 2025. godine. Građanima Dubrovnika sigurno nije.
Zašto Mato Franković prije devet godina nije donio restriktivniji GUP? Zašto nije prihvatio moj prijedlog da se donese moratorij na izdavanje novih građevinskih dozvola dok ne donesemo novi GUP?
Uostalom, ova priča ne počinje prije devet godina, nego prije dvadeset i jedne. I izvorni GUP HDZ-a iz 2005. godine, koji je postao baza za devastiranje prostora, javnosti je tada bio predstavljen kao restriktivan. “Plan je velikim dijelom restriktivan kako bismo očuvali obalu”, poručivala je tadašnja gradska pročelnica HDZ-a uoči njegova donošenja. Danas, s odmakom od dva desetljeća, vidimo da je taj plan bio sve, samo ne restriktivan.
Ista retorika, ista stranka, 21 godinu poslije. Riječ “restriktivan” već smo jednom čuli i vidjeli smo kako je završilo. Upravo zato je legitimno i nužno postavljati pitanja i o ovom prijedlogu, jer bespogovorno povjerenje već nas je jednom koštalo prostora koji nikada nećemo vratiti.
I ono što smatram najvažnijim političkim pitanjem jest sljedeće: ako danas slušamo da određeni interesi prijete jer gube stotine milijuna eura zbog novog GUP-a, čijim je interesima služilo to što se restriktivniji GUP nije donio prije devet godina?
Jer odgađanje njegovog donošenja nije bilo neutralna politička odluka. Ono je objektivno nekome koristilo.
Nije koristilo mladim obiteljima koje ne mogu riješiti stambeno pitanje, nije koristilo građanima koji žive u gradu preopterećenom neplanskom gradnjom i infrastrukturom koja to ne prati.
Ako danas postoje oni koji gube zbog restriktivnijeg GUP-a, onda je legitimno pitati jesu li upravo oni godinama imali koristi od njegovog izostanka.
Možda je upravo to pitanje ono koje se danas najmanje želi postaviti. Jer ako je novi GUP toliko velika prijetnja određenim interesima da su danas spremni prijetiti gradonačelniku, onda se moramo zapitati jesu li tih istih devet godina živjeli i uživali upravo od činjenice da takvog GUP-a nije bilo.
Osuda prijetnji gradonačelniku i kritika političkih odluka koje su donesene ili nisu donesene tijekom proteklih devet godina nisu međusobno isključive.
U demokraciji moramo biti sposobni istovremeno braniti sigurnost ljudi i postavljati neugodna pitanja vlasti”, zaključila je Bonačić Obradović.
