Daniela Malić, magistra predškolskog odgoja živi u Slanom, već 11 godina radi u dječjem vrtiću Pčelica u Mokošici, a u Župi dubrovačkoj je pokrenula svoj Drvolin koji je ostvarenje njenih profesionalnih snova.
-Kroz svoje srednjoškolsko obrazovanje shvatila sam da je moj glavni interes kreativan rad. U početku sam više razmišljala o digitalnom svijetu i grafičkom dizajnu, ali na kraju je ipak prevladala kreativnost u radu s djecom. Rad s djecom mi se činio kreativnijim i izazovnijim u tom trenutku što se i potvrdilo na mojoj prvoj godini studija predškolskog odgoja. Tijekom studiranja nisam bila svjesna koliko uz veliku dozu kreativnosti, koju moraš imati, a koju ti djeca uzvraćaju, ovaj posao zahtjeva i jako puno odgovornosti – ispričala nam je Daniela, a u razgovoru otkrila i što ju je ponukalo na otvaranje Drvolina u Župi dubrovačkoj.
Što vas je potaknulo na otvaranje igrališta od prirodnih materijala i zašto je bitno za razvoj djeteta da rade u pijesku, zemlji, borave u prirodi i igraju se?
-Tijekom studiranja mi je bila velika želja imati svoj vrtić koji bi imao veliki vanjski prostor. Ta ideja je sve ove godine sazrijevala, prelazila u različite forme, da bi se napokon ostvarila u obliku Drvolina. I tako je Drvolin postaje ostvarenje mojih profesionalnih snova. Zamišljen je kao mjesto gdje će djeca imati slobodnu igru u prirodi putem koje će moći aktivirati sve svoje vještine i sposobnosti počevši od motoričkog planiranja, propriocepcije, taktilnog osjetila i tako bi Drvolin bio mjesto u kojem dijete razvija i integrira svoje vještine. Koliko je važna igra u prirodi je zaista jako široka tema i moglo bi se pričati danima, ali ono osnovno što bi navela u vezi igre u prirodi je to što dijete ne nailazi na stereotipne površine na što je naviklo u zatvorenim prostorima i tako razvija svoju finu i grubu motoriku, motorički planira što jača samopouzdanje, odgovornost i potiče bolju emocionalnu samoregulaciju.
Drvolin…zanimljivo ime… kako ste došli do njega?
-Ime je zapravo greška, haha. Odabir imena me zapravo mučio neko vrijeme. Skoro 4 mjeseca, a onda jednu večer, dok sam jela ČokoLINO (što mogu, zaista ga volim) i razmišljala o avanturi u koju krećemo, prošlo mi kroz glavu DRVO-LINO. Ipak nisam bila oduševljena, ali druge “pametnije” ideje nisu dolazile.. Pa sam odlučila poslati ime prijateljicama koje imaju djecu što oni misle o imenu, ali krivo napišem ime i pošaljem DRVOLIN. Nakon par minuta stigli su razni pozitivni komentari i između njih jedan zanimljiv: „Mama, to je malo smiješno ime. Nisam ga nikad čuo, ali ima smisla jer je tamo sve od drveta.“ i to je bila najbolja potvrda: imamo ime.
U svakodnevnom radu s djecom, je li primjećujete da se sve više otuđujemo od doticaja s prirodom, da djeca imaju slabije razvijenu motoriku i mikro motoriku, poteškoće u govoru, komunikaciju? Jesu li roditelji svjesni i spremni to prihvatiti i rješavati kod svoje djece? Vaša iskustva?
-Točno, djeca su nam sve više i više motorički slaba. Mislim da je jedan od glavnih razloga nedovoljna svijest o važnosti pokreta i kretanja. Dobar pokret je često preduvjet za govor ako osvijestimo da je i govor jedna vrsta pokreta. U vrtiću se stvarno susretnete s različitim roditeljima. Od onih roditelja što su se previše angažirali pa dolazi do zasićenja, pa to nije dobro jer djetetu stvara bujicu podražaja. Takvi roditelji bi morali malo usporiti kako bi dijete moglo integrirati ono što dobiva. Tu su i oni roditelji koji smatraju kako njihovom djetetu nije ništa i kako se sve to stigne riješiti do polaska u školu. Isto tako, jedan od problema je što se na odgojitelje često stereotipno gleda. Kao na one koji se „samo malo nešto igraju, „ a zanemaruje se odgovornost koji odgojitelji imaju u skupini s djecom. Igra nije samo tu da nam potroši vrijeme, igra je u dječjoj dobi sve što dijete ima i sve što dijete treba. Kroz igru dijete preuzima aktivnu ulogu u istraživanju, razvija logičko promišljanje, kritično mišljenje i još mnogo toga. Pristup roditelja prema igri bi trebao biti puno ozbiljniji. Najbolje je to shvatiti kao dječji posao.
U čemu danas najviše griješimo kada govorimo o odgoju djece? Jeste li se ikada suočili s izazovnim ponašanjem djece? Povećava se broj djece s poteškoćama u razvoju, primjećujete li kod ostale djece empatiju i prihvaćanje drukčijih u svojim malim zajednicama u vrtiću?
-Po meni, najveća greška je u tome što malo pričamo sa svojom djecom. Djeci je neprestano potrebno pričati, objašnjavati, upoznavati ih sa svime što se događa oko njih. Mi odrasli stvari podrazumijevamo jer ih iz iskustva znamo. Dijete sve vidi prvi put i nema prethodna iskustva. Ono što se od nas očekuje je da ih upoznamo s novi predmet. Imenujemo ih, objasnimo situaciju.
Izazovnih situacija u vrtiću ima, naravno. Kada bih trebam izdvojiti jednu situaciju koja mi se urezala u sjećanje, ne znam bi li mogla. Hvala Bogu još me nijedna nije toliko opteretila, više pamtim neke pozitivne situacije. Na primjer prije 2-3 godine sam imala skupinu djece koji su bili jako topli i empatični prema dvoje djece s poteškoćama u razvoju. Djeca ne primjećuju razliku kada su u pitanju poteškoće u razvoju. Primijete je tek kada im mi odrasli, roditelji, to kažemo iako često to ne radimo iz loše namjere. Zaboravljamo kako djeca nemaju stereotipe kakve imaju odrasli. Dijete će prije primijetiti kako netko ima rozu majicu na srca, a ja čistu crnu nego određena odstupanja u razvoju.
Koliko roditelji prihvaćaju odgovornost, je li prihvaćaju “kritiku” na ponašanje svoje djece? Jesu li spremni za suradnju?
-Većina roditelja zna prihvati kritiku i spremni su za suradnju. Ipak kod nekih roditelja se suradnja ne dogodi na prvu što je razumljivo jer je to njihovo dijete, a mi ipak imamo malo širu sliku, objektivniji smo i svjesniji smo posljedica ako ne reagiramo na vrijeme.
Djeca provode dosta vremena uz ekrane, mobitele i televiziju u najranijoj dobi. U Drvolinu imaju slobodu kretanja i igre – od tobogana, stijene za penjanje, zip line, terena za nogomet, pješčanika –uče li se djeca kroz takve načine igre i biti odgovorna prema sebi i opreznija?
-Televizija kao takva još je i najmanje zlo. Jer je program koji se prikazuje primjeren vremenu u kojem se prikazuje i uz to ima početak i kraj. Sadržaj na mobitelu je puno opasniji jer se bazira na pukom prelistavanje i traženje nečega zanimljivijeg, boljeg, šarenijeg, glasnijeg. U Drvolinu se djeca vraćaju na „tvorničke postavke“, uče se odgovornosti, samostalnosti, kreativnosti.
Pa samo u jednom običnom pješčaniku razvijaju grubu i finu motoriku. Pijesak je idealan za taktilnu stimulaciju, dok se kroz društvene igre i sportske aktivnosti se uče strpljenju, timskom radu i emocionalnoj regulaciji.
U planu je komunikacijska ploča za djecu sa poteškoćama u razvoju kako bi olakšala boravak roditeljima i djeci u Drvolinu.
Tereni i igre su prilagođene djeci od najranije dobi kako bi se mogla sama igrati. Koliko je bitna dječja sloboda i otkrivanje nečeg novog, ispitivanje terena, njihovih mogućnosti?
-Samostalna igra u prirodi potiče i poboljšanje mentalnog zdravlja, smanjenju stresa, anksioznosti. Boravak u prirodi razvija i samopouzdanje kod djece, a ono što roditelji najčešće kažu nakon boravka u prirodi i fizičke aktivnosti; „došli su doma i tako su slatko zaspali“, a o dobrobiti sna ne treba ni pričati.
Kako je zamišljen boravak u Drvolinu – kada se može doći, s kim, je li to vazda otvoreno ili samo u organiziranim terminima?
-Boravak u Drvolinu je zamišljen za različita dječja druženja što podrazumijeva i proslavu dječjih rođendana. Termin je potrebno prethodno rezervirati radi privatnost prostora i kako bi pripremili Drvolin za vaš boravak. Dosad su to bili rođendani, druženja vrtića, osnovne škole i grupa prijatelja s djecom. Drugačije trenutačno nije moguće jer radim u Mokošici, živim u Slanome, a Drvolin je u Župi Dubrovačkoj.
