“Čitajući pismo zapitala sam se tko je to odlučio pljuvati moj Grad…”

Jučer sam vidjela kako ste objavili pismo jednog našeg sugrađanina koji je prije 10 godina došao u Grad i sada se odlučio odseliti jer u našem Gradu ništa ne valja.

Ja sam se rodila u Gradu, a čitajući pismo zapitala sam se tko je to odlučio pljuvati moj Grad jer eto nije ispunio svoje ambicije u 10 godina života. Ja eto u svom gradu živim 32 godina. Prije par godina odselila sam se od svoje obitelji i iznajmila stan. Inače, moja obitelj živi dugo u Gradu, imamo stan od 47 kvadrata u kojem sam živjeli ja, moja majka i otac i moj brat.

Vrtić, osnovnu školu, srednju pa nakon toga i fakultet sam pohađala i završila u Gradu.
Danas sam podstanarka i koristim subvenciju grada Dubrovnika za podstanarstvo.
Ujedno sam i žena poduzetnica, imam svoj mali obrt, a Grad mi posljednjih godina značajno pomaže kroz program žena poduzetnica da stanem na noge i ostvarim svoje snove.

Od ove godine konačno se osjećam kao građanka našeg Grada s povlasticom jer konačno mi građani imamo prioritet vožnje u zonu posebnog prometnog režima, a kako je moj obrt vezan za česti dolazak u Grad, za razliku od sati i sati čekanja prije samo godinu dana, ove godine sam se vozila bez ikakvih gužvi i više puta sam rekla konačno nek’ sam i to dočekala!

Vrijeđa me kada netko tko je došao prije 10 godina kaže da su nam plaže prekrivene ležaljkama i da se nemamo gdje kupati jer svatko onaj tko je ove godine bio na Madraču zna da tamo uopće nema ležaljki, također plaža u Uvali Lapad nije imala ni jednu ležaljku, plaža u Štikovici isto tako, plaže u Zatonu također, a evo bila sam i na Banjama ni jednom nisam imala problem okupat se, stavit šugaman na plažu i uživat. Ne volim kad se pljuva po Grad u kojem sam se rodila.

Ja sam pohađala žutu školicu u Čokolinu, tako je bilo od prvog do četvrtog, pa onda u Lapad. Bilo nam je lijepo, a sada je novim generacijama još i ljepše imaju lijepu modernu školu sa sportskom dvoranom i još nosi naziv Luka Paljetka. Nije da sam ljubomorna, ali lijepo im je i neka je! Nek se ide naprijed.

Ja sada živim u ‘mercedesima’ i često pješačim prema Gorici svetog Vlaha. Tamo mi je nekako najmirnije. Prolazim i kraj novog doma umirovljenika pa u šali kažem roditeljima eto mirni ste, imate gdje ćete kad ostarite.

Zašto Vam pišem ovo pismo. Ovaj Grad je naš dom, nas koji ovdje živimo cijeli svoj život. Nije da imam bilo što protiv onih koji se dosele, nemam. Očekivati da ćeš odmah doći u Grad i riješiti pitanje stanovanja ovdje je nemoguće, baš isto kao što ga nećeš riješiti u Irskoj, Njemačkoj ili bilo gdje drugdje.

Evo, hvala Bogu ja sam još malo podstanarka, našla sam stan u Mokošici i u postupku sam dizanja kredita, a uz pomoć Grada ako je dobijem od 30 000 eura ja sam svoje pitanje stanovanja riješila.

I za kraj moj osvrt na gospara koji je živio u Gradu 10 godina, dobro ga popljuvao i odselio se. Nadam se da tvoj treći ili koji je već Grad po redu neće doživjeti od tebe kao što je i moj Grad pljuvačinu jer da baš ništa ne valja pa ne bi valjda ovdje proveo deset godina života. I ne nemaš pravo pljuvat moj dom jer niti ja ne pljuvam tvoj.

Moj grad je meni sve, a ja njemu samo stanovnik tvoja iz Čokolina, pa sada Lapađanka i uskoro Mokoška, ali vječno Dubrovkinja!